|
Draga braćo i sestre!
1. Korizma, intenzivno vrijeme molitve, posta i brige za one
koji su u potrebi, pruža svakom kršćaninu mogućnost da se
pripravi na Uskrs ozbiljnim razmišljanjem o vlastitom životu, sa
osobitom pozornošću prema Božjoj Riječi koja prosvjetljuje
svakodnevni hod vjernikâ. Ove godine htio bih da kao vodič
korizmenog razmišljanja bude rečenica uzeta iz Djela
apostolskih: "Blaženije je davati nego primati" (20,35). Nije
riječ jednostavno o moralnoj opomeni, niti imperativu koji bi
bio nametnut čovjeku izvana. Sklonost darivanja ukorijenjena je
duboko u čovjekovu srcu: svaka je osoba svjesna želje da stupi u
kontakt s drugima i ostvaruje se u punini kada se drugima
slobodno daje.
2. Naše je doba, nažalost, osobito podložno napastima sebičnosti
koja neprestano vreba u čovjekovu srcu. U društvu općenito, kao
i u javnim glasilima, ljudi su preplavljeni porukama koje više
ili manje otvoreno uzvisuju kulturu prolaznosti i užitka. Premda
briga za druge dolazi do izražaja u prirodnim katastrofama,
ratovima i ostalim situacijama hitnosti, općenito je teško
izgraditi kulturu solidarnosti. Duh svijeta štetno utječe na
našu unutarnju težnju nesebičnog darivanja drugima i navodi nas
na zadovoljavanje naših posebnih interesa. Sve se više podstiče
želja za gomilanjem dobara. Nema sumnje da je prirodno i pravo
da svatko svojim sposobnostima i radom nastoji steći ono što mu
je potrebno za život, no pretjerana žudnja za posjedovanjem
sprječava ljudsko biće da se otvori Stvoritelju i onima oko
sebe. Riječi svetoga Pavla Timoteju vrijede za svako doba:
"Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani,
mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima"
(1 Tim 6,10)! Izrabljivanje čovjeka, ravnodušnost prema
trpljenjima naše braće i sestara, kršenje ćudorednih načela samo
su neki od plodova žeđi za zaradom. Promatrajući žalosni prizor
trajnog siromaštva koje pogađa tolike ljude u svijetu, kako ne
vidjeti da su težnja za zaradom pod svaku cijenu i odsutnost
stvarne i odgovorne brige za opće dobro doveli do koncentriranja
velikih bogatstava u rukama malobrojnih, dok ostatak
čovječanstva trpi u bijedi i zapuštenosti. Apelirajući na
vjernike i sve ljude dobre volje htio bih ponovno potvrditi
načelo koje je samo po sebi očito, premda je nerijetko
zanemarivano: cilj ne smije biti traženje dobra određene
povlaštene skupine, već poboljšanje uvjeta života svih. Samo na
tom temelju moći će se graditi međunarodni poredak uistinu
označen pravdom i solidarnošću, kojemu se svi nadaju.
3. "Blaženije je davati nego primati". Kada vjernici odgovaraju
na nutarnji poticaj da se daju drugima ne očekujući ništa
zauzvrat, u srcu ćute duboko zadovoljstvo. Napori kršćana da
promiču pravednost, njihova zauzetost u obrani najslabijih,
njihovo humanitarno djelovanje u priskrbljivanju kruha gladnima
i njihova skrb za bolesne odazivajući se na svaku žurnost i
potrebu, crpe snagu iz onog jedinstvenog i neiscrpnog bogatstva
ljubavi koju čini potpuno Isusovo predanje Ocu. Vjernik je
pozvan ići stopama Krista, pravoga Boga i pravog čovjeka, koji
je, u savršenoj poslušnosti volji Očevoj, "oplijenio" i ponizio
samog sebe (usp. Fil 2,6 sl.) dajući se nama nesebičnom i
potpunom ljubavlju, sve do smrti na križu. S Kalvarije gromko
odzvanja poruka ljubavi Presvetog Trojstva prema ljudima svih
dobâ i mjestâ. Sveti Augustin ističe kako je samo Bog, Najviše
Dobro, u stanju pobijediti sve bijede svijeta. Milosrđe i ljubav
prema bližnjemu moraju stoga izvirati iz živog odnosa s Bogom i
imati Boga kao svoje stalno uporište, jer se u prisnosti s
Kristom krije naša radost (usp. De civitate Dei, Knj. 10, pog.
6; CCL 39, 1351 sl.).
4. Božji Sin nas prvi uzljubi, "dok još bijasmo grešnici" (Rim
5,8), bezuvjetnom ljubavlju koja ništa ne traži a priori.
Svjesni toga, kako ne vidjeti u korizmi povoljnu prigodu za
donošenje hrabrih odluka nadahnutih ljubavlju prema drugima i
velikodušnošću? Korizma nam pruža primjenjiva i djelotvorna
sredstva posta i djela milosrđa kao oružja u borbi protiv
pretjerane privrženosti novcu. Dati ne samo od svog suviška, već
i nešto više pridonosi onom samoprijegoru bez kojeg nema
istinskog kršćanskog života. Jačajući se neprestanom molitvom,
krštenik osim toga pokazuje stvarni prioritet kojeg u vlastitom
životu daje Bogu.
Božja ljubav izlivena u našim srcima jest ta koja mora
nadahnjivati i preobraziti nas same i naše djelovanje. Neka se
kršćani ne zavaravaju da mogu tražiti istinsko dobro braće ako
ne žive Kristovu ljubav. I tamo gdje budu imali uspjeha u
unapređivanju važnih vidika društvenog i političkog života, no
postignutog bez ljubavi, svaka će promjena biti kratkog vijeka.
Sama mogućnost da se samoga sebe dadne drugima dar je koji
dolazi od Božje milosti. Kako uči sveti Pavao: "Da, Bog u svojoj
dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati" (Fil 2,13).
5. Današnjem čovjeku, često nezadovoljnom ispraznim i površnim
životom i u traganju za istinskom radošću i ljubavlju, Krist
pruža vlastiti primjer i poziva ga da ga slijedi. Od onoga koji
sluša njegov glas traži da dadne svoj život za braću. Ta je
žrtva vrelo punog samoostvarenja i radosti, kako to pokazuje
rječiti primjer onih muškaraca i žena koji su ostavili za sobom
sve sigurnosti i nisu oklijevali staviti na kocku vlastiti život
kao misionari u različitim dijelovima svijeta. To svjedoči
odlučnost mladih ljudi koji su, potaknuti vjerom, prigrlili
svećenički ili redovnički poziv kako bi se stavili u službu
"Božjeg spasenja". Pokazuje to i sve veći broj dragovoljaca koji
se spremno posvećuju pomaganju siromašnima, starijima, bolesnima
i svima onima koji su u potrebi. Nedavno smo bili svjedoci
hvalevrijednog nadmetanja u solidarnosti prema žrtvama poplava u
Europi, potresâ u Južnoj Americi i Italiji, epidemijâ u Africi,
vulkanskih erupcija na Filipinima, kao i ostalim područjima
svijeta u kojima mržnja, nasilja i rat izazivaju krvoprolića. U
tim prilikama sredstva društvenog priopćivanja igraju značajnu
ulogu, omogućujući nam da se solidariziramo sa žrtvama i spremno
pomognemo onima koji trpe ili su u nevolji. Katkad ti napori da
se pomogne drugima nisu potaknuti samom kršćanskom zapovijedi
ljubavi, nego urođenim osjećajem suosjećanja. No, bez obzira,
onaj koji pomaže onima koji su u potrebi uživa Božju naklonost.
U Djelima apostolskim čitamo kako je učenica Tabita spašena, jer
je činila dobro bližnjemu (usp. 9,36 sl.). Satnik Kornelije
zadobiva vječni život zbog svoje velikodušnosti (usp. ondje
10,1-31). Služenje onima koji su u potrebi može za one koji su
"daleko" biti providonosni put susreta s Kristom, jer Gospodin
preobilno nagrađuje svakog onog koji čini dobro bližnjima (usp.
Mt 25,40).
Od srca želim da korizma za vjernike bude plodonosno vrijeme za
širenje i svjedočenje evanđelja ljubavi u svakome mjestu, jer je
poziv na ljubav srce svake istinske evangelizacije. Zazivam za
to zagovor Marije, Majke Crkve. Neka nas ona prati u korizmenom
hodu. S tim osjećajima od srca sve blagoslivljam.
Iz Vatikana, 7. siječnja 2003.
Ivan Pavao II
|
