|
Mi suvremeni ljudi na
poseban način doživljavamo neshvatljivu borbu čovjeka za svog
Boga, borbu za vjeru. Nalazimo se na sredini između frontova.
Kako je došlo do te borbe koja potresa svijet?
Čovjek je možda prije 30 000 godina iznenada prevladao stadij
neandertalca. Mi smo još uvijek u stadiju djetinjstva u
poređenju sa milion godina od kada čovjek živi na ovoj zemlji. S
tim novim čovjekom, koji je prije 30 000 godina stupio u
historiju, započeo je meteorski uspon ljudskog duha. Već 8 000
godina postoji poljoprivreda i pisana povijest. I time je
započeo burni razvoj ljudskog duha. U nekoliko kulturnih centara
bujao je ljudski duh sve do bijelog usijanja. Posebno je
mediteranska kultura bila ognjište razvoja. Nagli razvoj
ljudskog duha proširuje područja: tehnike, kemije, fizike,
atoma, strojeva, tvornica, medicine, automobila, radija,
televizije, tiska, putovanja oko svijeta, atomske bombe,
ljudskih masa ... Znanost i napredak postaju u opijenosti
saznanja i stvaranja najveće vrijednosti čovjeka.
Uslijed toga naglog sazrijevanja ljudskog duha nastupile su u
evoluciji čovječanstva one krize, koje se javljaju za vrijeme
brzog duševnog razvoja kod mladog čovjeka: probuđeni duh mladog
čovjeka (isto tako i kod mladog čovječanstva) fasciniran je ovim
svijetom, koji sada upoznaje na posve novi način, kao i
mogućnostima da taj svijet nadvlada. Kao što mladi čovjek sada
odjednom otkriva moped, teniski pribor, koktel partije i žurke,
planine, kazalište i knjigu, tako i čovječanstvo odjednom
upoznaje svijet na posve novi način: to je doba sazrijevanja
novog čovječanstva. U ovo krizno doba interes mladog čovjeka i
mladog čovječanstva iscrpljuje se u svijetu. Na taj način
interes za beskonačno, duhovno, za Boga, potisnut je u pozadinu.
Također i duhovna sloboda mladog čovjeka i također i mladog
čovječanstva razvija se sada nesređeno i povremeno. Mladi čovjek
želi sada da se odluči sam. Odbacuje autoritet. Također i mlado
čovječanstvo ne želi sada imati Gospodara nad sobom, želi da
bude svoj vlastiti gospodar. Želi slobodu i u odnosu na Boga i
Crkvu.
Čovjek koji je sada stupio u područje neograničenih mogućnosti
trči sada brzim koracima: tempo, brzina, nemir, bez vremena za
razmišljanje, bez vremena za molitvu. Pa u koliko još čovjek i
nađe vremena za molitvu, postao je u svojoj nervozi nesposoban
za staloženost, duševni mir, razmišljanje, koncentraciju. I tako
postaje shvatljivo da se takav čovjek polako otuđuje u odnosu na
svog Boga.
U ovoj duhovnoj krizi želi mladi čovjek i mlado čovječanstvo do
kraja uživati novootkrivene darove svijeta. Tako čovjek postaje
mekušac i tone u grijeh. No upravo ta svijest o krivici,
grijehu, djeluje psihološkom nužnošću u dubini duše i tu se
javlja zlovolja, mrzovoljnost prema Bogu, sve do odbacivanja
Boga. Čovjek više ne želi znati o Bogu.
Međutim u mladom čovjeku u tim kriznim godinama ne krije se samo
žarka želja za svijetom, nego takođe i gorući interes za
posljednja pitanja o čovjeku, iako je taj interes poneki put
preplavljen uzburkanim morem svijeta. I upravo danas možemo
vidjeti: mlado čovječanstvo u našim danima upravo je živo
zainteresirano za Boga. Ono ga je čak djelomično već i pronašlo.
Na nama je odgovornost da današnjim ljudima pokažemo put u
budućnost.
|
