|
Mnogi ljudi doživljavaju svoj grijeh
vrlo intenzivno. Poslije teškog prekršaja čini nam se da se između nas i Boga
nalazi zid, koji nas razdvaja, odvajanje od Boga. U tom stanju odvraćanja od
Boga osjećamo, slutimo: sada sam proigrao ono što je najbitnije u mom životu. U
nama je tada neki tajanstveni strah kao kada pred sobom ugledamo otvorenu
provaliju. Poneki ljudi imaju
dojam: nemam nikakovih grijeha. Hvala Bogu, ako nam naše srce ne može predbaciti
teške prigovore. Bit će to jamačno tako, da upravo imamo samo one svakodnevne
grijehe, koje svi mi činimo. Ali nije došlo do odlučujućeg prekida s Bogom, do
punog, teškog, svjesnog grijeha, sa bitnim »ne« Bogu. - Svakako može postojati i
drugi uzrok, ako netko kaže: »nemam nikakvog grijeha«. Dobro razvijena savjest
priklanja nas uvijek prema boljem i stoga nam stavlja mnoge prigovore, jer toj
težnji za boljim nismo u potpunosti udovoljili. Ako si neki čovjek uobrazi da
nema grijeha, tada njegova savjest ne funkcionira ispravno. Ona je lukava,
nerazvijena, nedovoljno ispravna, ili potisnuta. Tada moramo ovaj prijavni ured
Božji bolje izgraditi, da bude osjetljiviji. Moramo više slušati ovu savjest i
prema tome živjeti, tada će ona ojačati i glasnije govoriti činjenice.
Neki tvrde: »Grijeh uopće ne postoji.« Um govore:
»Nagoni upravljaju čovjekom.«
Naše ljudske djelatnosti određene su ustrojstvom karaktera. Naše naslijeđe
upravlja našim vladanjem: biokemijski procesi, hormoni, vitamini utječu na
predominantan, prevladavajući način na naše mišljenje. K tome još dodajemo
sugestiju mnoštva, moderni kolektiv sa svojom ideološkom indoktrinacijom, zatim
neuroze i duševna oboljenja, sredina u kojoj radimo i naš odgoj. Sve to čini od
nas čovjeka, koji jednostavno i ne može drugačije djelovati! Prema mišljenju tih
ljudi naše djelovanje, naše radnje nisu više slobodne kako u dobru tako i u zlu.
— Poneki ljudi se još k tome žale, da ih njihove strasti u tolikoj mjeri
sputavaju, da tada zapravo i prestaje razborito mišljenje. — Zar u čovjeku ne
postoje nikakvi grijesi, nego samo nagoni?
Naši nagoni mogu nas zaista zarobiti. Mi smo tada
robovi našeg raspoloženja, vremenskih prilika, hormona, robovi našeg
kukavičluka, taštine i lijenosti, robovi srdžbe, mode i naše okoline. Jedan
suvremeni psihijatar je rekao: 90% naših radnji je neslobodno! — Ali na kraju mi
sami odlučujemo o tome tko smo mi! Mi postavljamo, donosimo odluke o granicama
upravo u najodlučnijim trenucima našega života! Mi odlučujemo o tome hoćemo li
jednostavno pasti u ponor ili ćemo pokušati put usmjeriti u visinu, hoćemo li se
prepustiti struji, da sve ide i teče kako hoće, ili ćemo započeti ozbiljnu borbu
za onim što je bolje. Mi vrlo dobro znamo da imamo slobodu da donesemo odluku i
kažemo: »prepustit ćemo se toku struje«, ili »želim da se borim i potrudim«. U
našoj najdubljoj nutrini mi smo duboko uvjereni, da postoji sloboda odluke i
odgovornost, da na kraju krajeva mi donosimo odluku. Mi znamo da postoji
ustrajnost u dobru, uskraćivanje nedopuštenog i grijeha.
Ali poneki uzdišu: »Jednostavno ne mogu izvršavati
10 zapovijedi Božjih.« Kod tih je ljudi možda nagonska snaga toliko jaka, da im
»konji uvijek pobjegnu«, čak i ako takvi ljudi pošteno pokušavaju savladati
svoju srdžbu, putenost, kukavičluk, ali pri tome uvijek ispuštaju uzde iz ruku.
Ovdje je jedno važno: pred Bogom odlučuje isključivo naša volja, naše
nastojanje, naša poštena nakana. Gdjegod da se nalazimo, da li u močvari ili na
planinskim vrhuncima: uvijek možemo svoje oči podići i stremiti prema gore. Samo
to odlučuje o vrijednosti našega života. U našem će životu biti grijeha. Ako
međutim vjerno pokušamo put usmjeriti prema gore, uvijek ćemo biti na putu prema
Bogu. |
