|
Da postoji nešto
poslije smrti može se vrlo drastično pokazati: ako u mom životu
postoji dužnost, jedno »moraš«, tada mora postojati i jedno
polaganje računa i sud, jer dužnost nema svrhe ako ne polažemo
račun. Ako u našem životu postoje zakoni za našu savjest, tada
jednom mora postojati nagrada i kazna. Ako u našem životu
postoji odgovornost, tada jednom netko od nas mora tražiti
polaganje računa. — Kako ta dužnost traje kroz cijeli naš život,
tada očito polaganje računa može uslijediti tek nakon naše
smrti, polaganje računa o svemu što smo činili. I ako me u
svijetu nitko nije ulovio, nikakvo redarstvo, nikakav šef,
nikakav drug u poslu: morat ću položiti račun čak i za djela
počinjena u najvećoj skrovitosti. Kada nakon smrti ne bi ništa
postojalo, nikakav sud i nikakvo polaganje računa, tada bi
svatko mogao činiti štogod želi. Trebalo bi biti samo lukaviji
od policije, trebalo bi samo biti spretniji od drugih.
Postoje i drugi dobri razlozi u prilog opstojnosti vječnog
života, vječnog u čovjeku, vječna težnja za beskonačnim. U našem
ljudskom srcu gori vječni plamen, vječni zahtjev za pravdom.
Nepodnosivo nam je gledati kako često upravo zli uživaju u
slasti i lasti, a pored njih pošteni žive u bijedi i nesreći.
Kroz tisuće godina ljudi su bili uvjereni da postoji jedna
pravda i izravnanje. Postoji pravda, ali se ona ovdje na zemlji
ne realizira. Život čovjeka radi toga u ovom kratkom zemaljskom
razdoblju mora imati nastavak i tek tada se pravda može
ispuniti: za grješnika i za sveca.
Dalje jedan zahtjev za beskonačnim: čovjek živi nekoliko
decenija - čemu zapravo? Samo vječnost može životu dati smisao i
ispunjenje pravičnosti.
Još jedna misao o vječnom u čovjeku: što je sa trpljenjem ? Sa
gubavcima, sa onima koji boluju od raka, sa usamljenicima,
odbačenima, očajnicima, prokazanima, preplašenima? Trpljenje se
može samo onda podnijeti, ako spoznamo njegov duboki religiozni
smisao: okajanje, pomirenje, čišćenje, opravdanje. Ljudi će se
uvijek sve više i više pitati: da li je igra vrijedna uloga? Da
li uopće vrijedi život, koji donosi toliko trpljenja i boli? Oni
će ljudi izdržati u životu, koji znaju, da se njihov život
zasniva na vječnosti. Ostali su u velikoj opasnosti, da svoj
život odbace. Jer u koliko je čovjek više slobodan, u toliko će
lakše odlučivati o svom životu. On će ga lakše odbaciti, ako
nije vezan za Boga i za vječnost. Sve žešće će trpljenje
nametati čovjeku pitanje: »postoji li vječnost?«
Ali to je možda najdublji dokaz za to, da nešto vječno mora
postojati: upravo najbolji u čovječanstvu naviještaju u složnom
zboru neuništivu čežnju za uzvišenijim, za vječnim. Kako su pak
svi naši nagoni puni smisla, zar će tada upravo taj najdublji i
najsvetiji zahtjev čovjeka ostati besmislen, bez ispunjenja?
Mnogi kažu: ništa ne može postojati poslije smrti, jer mrtvo
tijelo istrune u grobu! Ali zamislimo malu gusjenicu jednog
leptira. Ona mora prividno uginuti. No samo je vanjska kukuljica
mrtva! Iz kukuljice će izmiliti novi život: prekrasni leptir. —
I nije li isto tako i kod zrna žita? Zar ono ne mora umrijeti,
da bi se mogli razviti stabljika i plodonosni klas? - Na kraju
pokazuje nam i atomska fizika »da se i materija oduhovljuje« na
sličan način, može se pretvoriti u svjetlosnu energiju. To se
zbiva i kod svake atomske eksplozije. Slično treba da je i kod
nas. I mi ćemo se tako jednom preobraziti, promijeniti,
produhoviti, ljepše nego šaroliki leptir krasnih boja, koji
izlazi iz neugledne ljušture, kukuljice.
|
