|
Ignacije Loyola je, nakon
sintetiziranja svog duhovnog iskustva u knjizi Duhovnih
vježbi, i sumnji, zatvora i saslušanja
inkvizicije, dobio izričito odobrenje Crkve za Duhovne vježbe,
od pape Pavla III., 1548. godine. Papa Pio XI. ga je 1922. godine
proglasio zaštitnikom Duhovnih vježbi, a svim članovima klera po
Crkvenom zakonu je naređeno da ih obnove barem svake treće godine
u najmanjem trajanju od tri dana u nekom od domova duhovnih vježbi.
Duhovne vježbe su duhovna
gimnastika, kojoj je cilj očistiti se
od grijeha i neurednih sklonosti, da se zatim u potpunoj slobodi može
tražiti i prihvatiti volja Božja.
Kompoziciono, Duhovne
vježbe sastoje se od četiri dijela
koji se nazivaju tjedni, jer njihovo obavljanje ili doživljavanje
traje tjedan dana, pa tako čitave Duhove
vježbe traju oko trideset dana. To su
takozvane velike duhovne vježbe, koje
isusovci obavljaju barem dva puta u životu. Postoje i kondenzirani
oblici, koji traju po osam dana i
susovci ih obavljaju svake godine, kao svoje godišnje
duhovne vježbe. Postoje i skraćeniji
oblici od šest dana ( to su uglavnom duhovne vježbe za ostale
redovnike, svećenike i redovnice) ili tri dana (uglavnom za laike),
i na njima se razmatra tzv. pučke misije, namijenjene svim
župljanima ili pojedinim staležima.
Po svojoj strukturi prvi tjedan
odgovara duhovnom putu čišćenja, drugi razmatra Isusov život,
treći Isusovu muku, a četvrti njegovo uskrsnuće i uzašašće.
Uloga duhovnog
vođe je da bude
duhovni otac i učitelj koji treba da pomogne da se sam
Stvoritelj i Gospodin očituje svojoj odanoj duši privijajući je u
naručje svoje ljubavi… da Stvoritelj neposredno saobraća sa
svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem, kako
naglašava sv. Ignacije.
A. G.
Matoš kaže: … u Duhovnim
vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i
najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta
duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i
kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova… (Holocaustum
divini amoris, SD XI, Zagreb, 1973., str. 321.).
Prema raspolažućim podacima
duhovne vježbe u dužem ili kraćem obliku, obavlja svake godine
preko milijun osoba duhovnog i svjetovnog staleža.
Pravila za raspoznavanje duhova u
prvom tjednu
Pravila da se na neki način
osjete i prepoznaju različiti pokreti koji se izazivaju u duši:
dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo; a odgovaraju više prvom
tjednu.
Prvo pravilo. Osobama koje
gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh običaje neprijatelj
redovito iznositi prividne naslade, zavodeći ih na maštanje o
sjetilnim ugodnostima i o nasladama da ih tako što više održi u
njihovim manama i grijesima i da ih njima još više optereti.
Dobar, pak, duh služi se kod takvih protivnim načinom: on ih bode
i grize unutarnjim glasom savjesti.
Drugo pravilo. Kod ljudi koji odlučno
napreduju u čišćenju duše od grijeha, a u službi Boga, našega
Gospodina, idu od dobra na bolje, događa se protivno od onoga o čemu
se govori u prvom pravilu. U tom slućaju vlastito je, naime, zlu
duhu da grize, da žalosti i da stavlja zapreke duši, uznemirujući
je lažnim razlozima da ne ide dalje. Dobrom pak duhu vlastito je da
bodri i jača, da tješi i da do suza gane, da nadahnjuje i miri,
olakšavajući sve i uklanjajući sve zapreke kako bi napredovali u
dobru.
Treće pravilo. O duhovnoj utjehi.
Utjehom nazivam kad se u duši pojavi neki unutarnji pokret uslijed
kojeg ona usplamti ljubavlju prema Stvoritelju i svome gospodinu, te
više ne može ljubiti ništa što je stvoreno na licu zemlje samo u
sebi, nego u Stvoritelju svih stvari. Isto tako kad lije suze, koje
potiču na ljubav prema Bogu i našem Gospodinu, dolazile one ili od
boli zbog grijeha ili zbog muke Krista, našega Gospodina, ili zbog
čega mu drago što izravno smjera u njegovu službu i proslavu.
Napokon nazivam utjehom svako unutarnje veselje koje počiva i
privlači k nebeskim stvarima i na rad oko spasenja vlastite duše,
dajući joj mir i pokoj u njezinu Stvoritelju i Bogu.
Četvrto pravilo. O duhovnoj suhoći.
Duhovnom suhoćom nazivam sve ono što je protivno trećem pravilu,
kao što je zamračenost duše, uzburkanost u njoj, pobude na niske
i zemaljske stvari, nemir uslijed različitih uzrujavanja i napasti
što nas potiče na nepouzdanje, bez nade, bez ljubavi, gdje se sva
duša osjeća lijenom, mlakom, žalosnom i kao rastavljenom od
Stvoritelja i svoga Gospodina. Kao što se, naime, utjeha protivi
suhoći, tako su i misli što se rađaju iz utjehe protivne mislima
koje dolaze od suhoće.
Peto pravilo. U vrijeme duhovne
suhoće ne valja mijenjati ništa, već treba ostati čvrsto i
ustrajno kod odluka i odredbi koje je tko imao dan prije suhoće ili
u određenju u kojem je bio u pređašnjoj utjehi. Kao što nas,
naime, u vrijeme utjehe vodi i svjetuje dobar duh, tako u vrijeme
neutješnosti i suhoće zao; s njegovim pak prišaptajima ne možemo
naći put kojim ćemo nešto pravo odlučiti.
Šesto pravilo. Premda za neutješnosti
ili suhoće ne smijemo mijenjati prijašnjih odluka, ipak je vrlo
korisno ako se odlučno okrenemo protiv same suhoće, pa, na
primjer, nastojimo više oko molitve, razmišljanja i mnogog
ispitivanja, te se damo na to da na primjeran način činimo više
pokore.
Sedmo pravilo. Onaj tko je u suhoći
neka razmišlja kako ga Gospodin kuša, prepustivši ga njegovim
prirodnim silama da se opire različnom uznemirivanju i napastovanju
neprijatelja. A on se može oduprijeti s pomoću Božjom, koja ga
nikad ne ostavlja, premda je jasno ne osjeća jer mu je Gospodin
oduzeo njegovu izvanrednu revnost, veliku ljubav i jaku milost,
ostavivši mu ipak dovoljno milosti za vječno spasenje duše.
Osmo pravilo. Tko je u suhoći,
neka nastoji da se uzdrži u strpljivosti, koja je oprečna
napastovanjima što ga salijeću, i neka misli da će uskoro biti
utješen, služeči se sredstvima protiv takve suhoće, kako je rečeno
u šestom pravilu.
Deveto pravilo. Tri su poglavita
razloga s kojih nas obuzima suhoća. Prvi je što smo mlaki, lijeni
i nemarni u svojim duhovnim vježbama: i tako se zbog naših
vlastitih pogrešaka duhovna utjeha udaljuje od nas. Drugi je da nas
Gospodin iskuša što vrijedimo i koliko napredujemo u njegovoj službi
i proslavi, bez tolikih nagrada utjehama i velikih milosti. Treći
je da steknemo pravu spoznaju i svijest, te da na dnu duše osjetimo
kako nije u našoj vlasti da steknemo ili održimo veliku pobožnost,
žarku ljubav, suze, ni koju drugu duhovnu utjehu, već da je sve to
dar i milost Boga, našega Gospodina, i da ne gradimo gnijezda u tuđoj
kući, dižući glavu u nekoj oholosti ili u taštoj slavi,
pripisujući sami sebi onu pobožnost ili druge pojave duhovne
utjehe.
Deseto pravilo. Onaj tko se nalazi
u utjehi, neka pomisli kako će mu biti kad opet nastupi suhoća i
neka prikuplja nove sile za ono vrijeme.
Jedanaesto pravilo. Onaj tko osjeća
utjehu neka nastoji da se što dublje ponizi i poništi, primišljajući
kako malo vrijedi za vrijeme suhoće bez onakve milosti i utjehe.
Naprotiv, onaj tko se nalazi u suhoći, neka pomisli kako mnogo može
s dovoljnom milošću koja mu je dostatna da se opre svim svojim
neprijateljima, crpeći snagu od svoga Stvoritelja i Gospodina.
Dvanaesto pravilo. Neprijatelj se
vlada poput žene, jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je,
naime, kad se svađa s nekim muškarcem vlastito da izgubi srčanost,
te nagne u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno,
ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba,
osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je
tako vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da
nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže
neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo
sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašiti
i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao
što je neprijatelj ljudske prirode u provođenju svoje paklene
namisli s tako golemom zlobom.
Trinaesto pravilo. Isto se tako on
vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u
potaji. Kao što, naime, takav lažan čovjek, koji govori sa
namjerom da bi zaveo kćer oca ili ženu dobra muža, traži da se
nikome ne kazuju njegove riječi i nagovaranja, pa se, naprotiv,
vrlo ljuti kad kćerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave riječi
i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da neće uspjeti u započetom
pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim
lukavštinama i nagovaranjima navali na dušu pravednika, želi i
traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom
ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje
njegove varke i lukavštine, tada ga to vrlo muči jer uviđa da su
otkrivene njegove očite spletke.
Četrnaesto pravilo. On se vlada
kao i vođa kakve vojske, da osvoji i opljačka što želi. Kao što,
naime, ratni vođa i zapovjednik vojske, utaborivši se i izvidjevši
snagu i položaj nekoga utvrđenog grada, navaljuje na nj sa slabije
strane, tako isto i neprijatelj ljudskog roda uhodi i sa svih strana
izviđa gdje otkrije da smo slabiji i oskudniji što se tiče našega
vječnoga spasenja, s te strane nasrće i nastoji nas svladati.
Pravila u drugom tjednu
Pravila u istu svrhu da još bolje
naučimo raspoznavati duhove, a odgovaraju više drugom tjednu.
Prvo pravilo. Vlastito je Bogu i
njegovim anđelima da svojim djelovanjem donose pravo veselje i duševnu
radost, a uklanjaju svaku žalost i zabunu koju izaziva neprijatelj.
Ovome je opet vlastito da se bori protiv takve radosti i duhovne
utjehe, služeći se prividnim razlozima, cjepidlačarenjem i
neprestanim varkama.
Drugo pravilo. Jedino Bog i naš
Gospodin može napuniti dušu utjehom bez prethodnoga uzroka. Jedino
je, naime, Stvoritelju moguće da uniđe i iziđe i djeluje u duši
raspaljujući je svu ljubavlju prema svome Božanskom veličanstvu.
Kažem: bez uzroka, a to znači bez ikojeg prethodnog osjećaja ili
spoznaje bilo kakva predmeta po čemu bi nastala takva utjeha kao
posljedica tih čina razuma i volje.
Treće pravilo. S uzrokom može
pobuditi utjehu u duši i dobri anđeo kao i zli, no u protivne
svrhe: dobri anđeo za njezin duhovni napredak, da raste i da se
uspne od dobra na bolje; a zli protivno tome, da je zatim povuče u
svoju paklenu nakanu i u zloću.
Četvrto pravilo. Vlastito je zlu
anđelu, koji se odijeva u anđela svjetla, da ulazi s pobožnom dušom,
a izlazi sa samim sobom, tj. da pobuđuje dobre i svete misli, prema
raspoloženju te pravedne duše, pa onda malo-pomalo gleda da dođe
do svoga cilja, da, naime, dušu zaplete u svoje tajne zamke i opake
namjere.
Peto pravilo. Treba da dobro
pazimo na slijed misli; pa ako su početak i sredina misli i svršetak
u svemu dobri, skloni svakom dobru ili onome što je u svemu dobro:
to je znak dobra anđela. No ako misli koje nam dolaze završe nečim
što je zlo, ili što rastresa dušu, ili što je manje dobro negoli
je ono što je duša sebi na početku bila poduzela da će učiniti;
ili je čini mlitavom, uznemiruje je ili uzburkava, otimljući joj
mir i pokoj što ga je prije uživala, to je jasan znak da to dolazi
od zla duha, neprijatelja našeg napretka i vječnog spasenja.
Šesto pravilo. Pošto smo
neprijatelja ljudskog roda osjetili te ga prepoznali po njegovu
zmijslom repu i po zloj namjeri do koje vodi, korisno je po dušu
koju je napastovao da odmah pregleda tok misli što joj ih je prišapnuo,
i njihov početak te kako je sve polako nastojao da bi je stjerao s
one slasti i duhovne radosti u kojoj je bila dok je nije povukao u
svoju opaku namjeru, ne bi li se takvim spoznatim i zapaženim
iskustvom ubuduće bolje čuvala njegovih običajnih prevara.
Sedmo pravilo. Onima koji od dobra
napreduju na bolje dobri anđeo dodiruje dušu ljupko, lagano i
blago poput kaplje što kapne u spužvu; zli duh, naprotiv, dodiruje
oštro, zvučno i nemirno, kao kad kap vode padne na kamen. Kod onih
pak koji idu od zla na gore, spomenuti dusi djeluju protivnim načinom.
Razlog je tome samo raspoloženje duše, protivno ili slično
spomenutim anđelima. Kad je, naime, protivno, ulaze s bukom i
osjetljivo tako da se to lako oćuti; a kad je slično, duh ulazi
potiho kao u vlastitu kuću na otvorena vrata.
Osmo pravilo. Kad je utjeha bez
uzroka, uzevši da tu nema prevare, budući da potječe od samoga
Boga i našega Gospodina, kako je već rečeno, duhovna osoba kojoj
Bog šalje takvu utjehu treba ipak da s velikom budnošću i pomnjom
pazi i razlikuje pravo vrijeme takve utjehe, dok je na djelu, od
onoga vremena koje slijedi, u kojem duša ostaje još zagrijana, te
još uvijek osjeća blagodat i posljedice minule utjehe. U tom
drugom vremenu, naime, uslijed vlastitog umovanja, a na temelju
navika i posljedica stečenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobrog
iili zlog duha, duša zna često stvoriti različite odluke i mišljenja,
koja nisu neposredno proizašla od Boga, našega Gospodina. I zato
ih treba dobro ispitati prije nego što im potpuno povjerujemo i
prije nego što ih stanemo provoditi.
|
