Na što se misli u propovijedi na gori?
Poneki zahtjevi u propovijedi na gori čine ti se možda pretjerani. Na
pr. riječ o desnom i lijevom obrazu: »Ne pružajte otpor onome koji vam
zlo čini; nego ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu i lijevi...
Tko te moli, podaj mu... Ljubite i svoje neprijatelje.« Ali te riječi
nisu nikakvi recepti, koje doslovce moramo primijeniti u svakoj
situaciji. To nisu policijski propisi, koji se moraju ispuniti do zareza
i točke. Mnogo više Krist nam ovdje na slikovit način pokazuje jedan
jedini veliki ideal: ljubav.
Ta ljubav, na koju Krist misli, svakako će djelovati bitno drukčije,
nego li smo i navikli u svom egoizmu (stoga nam se ponešto u propovijedi
na gori čini pretjerano). Egoisti reagiraju gotovo na isti način kao i
životinje: ako ga netko ugrize, i on uzvraća ugrizom, ako na njega viču,
i on uzvraća vikom, ako naiđe na slabijeg, tada ga razdire: »Oko za oko,
zub za zub.«
Ljubav na koju misli Krist postupa sasvim drukčije. Ne tako egistički.
Misli na drugoga, želi darivati, poklanjati, posvećuje se životu drugih,
za njih brine, nije samo u emocijama, suosjećanju i simpatijama, nego u
potpunom predanju samoga sebe bližnjemu. To je ljubav prema drugome
nasuprot ljubavi prema samome sebi kod egoista. Ako pravog kršćanina
kude, pokradu, povrijede ili mu predbacuju, on na svu tu agresiju ne
reagira kao zvijer, koja jednostavno uzvraća udarce, nego će prema
drugome biti dobar čak i tada, kada ga taj svojom kanđom ozlijedi:
»Ljubite svoje neprijatelje!« Kada bi se ta ljubav, na koju Krist misli,
ostvarila u svijetu, svijet bi postao raj, nastupio bi revolucionarni
preporod u zajedničkom životu ljudi. Nestalo bi ono sablasno kolo, koje
uzrokuje buku u svijetu: rat, svađe, prepirke, predbacivanja, mržnja,
borba svih protiv svih.
Da Krist svoje zahtjeve ne izražava samo pukim riječima, dokazao je to
vlastitim životom: I on sam je neke molbe odbijao (na pr. molbu da učini
čudo ljudima radi razonode), iako nam je sam u propovijedi na gori
rekao: »Tko te moli podaj mu.« I kada je na saslušanju dobio udarac po
obrazu, nije okrenuo drugi obraz, da ponovo primi udarac, nego traži
pravednost: »Ako nije bilo istina ono što sam rekao, dokaži to, ali ako
je bilo istinito, zašto me udaraš?« Krist nas upravo svojom propovijedi
na gori želi odgojiti, da ne budemo krpe, ljudi, koji sve dopuštaju.
Kršćanin se ni u kojem slučaju ne smije pokazati manje vrijednim, čovjek
bez kičme, bez snage, bez pesnice, da bude pokorni sluga svijetu. No
Krist želi da posljednji pokretač u svim našim djelima i postupcima bude
ljubav. Ljubav prema drugome, prema subratu, čak i onda ako je naš
»neprijatelj«. Krist želi da nadvladamo životinjsko-nagonske reakcije,
koje su danas kod nas ljudi uobičajene i čine sve zlo u svijetu.
Je li to što Krist zahtijeva u propovijedi na gori zapravo dužnost?
Krist misli u svojoj propovjedi na gori na potpunu ljubav, koju je on u
mnogim različitim slikama ocrtao u pravoj punini.
Tu potpunu ljubav Krist nam je iznio u sljedećoj zapovijedi: »Moraš Boga
ljubiti« i svoga brata »kao samoga sebe«. Da se potrudimo za tu ljubav,
Krist nas je u pravom smislu riječi zadužio. Ali ta ljubav prema
bližnjemu je kao sjeme koje će se razviti u drvo. Krist uopće ne očekuje
da ćemo odmah sva ona djela ljubavi sprovesti u djelo, a što je on
ocrtao u govoru na gori. To bi naime bila punina milosti. Naš trud za tu
veliku ljubav uvijek će ostati samo dio. Njeno usavršavanje će nam pasti
u dio kao poklon milosti tek u vječnosti.
Tko međutim temeljne zamisli i savjete propovijedi na gori zapisuje u
vjetar i pravu ljubav napušta, za njega vrijedi proročanska opomena
Kristova: »Naprotiv, svatko tko sluša moje riječi, a ne izvršava ih,
može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku.
Udari pljusak, navališe potoci, puhnuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i
ona se sruši. I velika bijaše njena ruševina« (Mt 7,26-27).
Cilj propovijedi na gori je navještaj jedne velike ljubavi. Hoće li Bog
dati da i u tvom srcu raste?
