Uvodni pozdrav:
Poštovani i dragi
prijatelji!
Vrli uglednici i uvaženi predstavnici Udrugâ domovinskog rata!
Braćo i sestre u Kristu Isusu!
Rado sam se odazvao pozivu da danas, ovdje u drevnoj i dragoj crkvi sv.
Marka u Zagrebu, zajedno s vama, služim ovu svetu misu s nakanom za našu
Domovinu Hrvatsku. U tu uzvišenu i svetu molitvenu nakanu uključujemo naš
zahvalni spomen na sve one su koji su u razdoblju od 1991. do 1995. položili
svoje živote za obranu i uspostavu slobodne i neovisne države Hrvatske, za
sve one koji su stvarali i žrtvom života iskupili samostojnost i suverenitet
Hrvatske. Mi ih se sjećamo i Božjoj dobroti preporučujemo. U isto vrijeme
molimo i za sve žive branitelje, kojima je potrebna ljudska i božanska
pomoć, da bi izdržali i pozitivno nadvladali teškoće i nedaće s kojima se
sučeljavaju, koje podnose upravo radi toga što su u svom domoljublju branili
slobodu svoje zemlje, svoga naroda. Mislimo na sve ratne invalide, na sve
nezbrinute, na psihički, fizički i materijalno opterećene, na sve one koji
trpe u duši ili tijelu. Napose mislimo i molimo za haaške optuženike i
osumnjičenike! Ovim svetim spomen-činom, s ljubavlju i poštovanjem, s
ljudskim i kršćanskim vrednovanjem domoljubne požrtvovnosti i žrtve, sa
opravdanom zabrinutošću za istinoljubiv i pravičan rasplet sudskih procesa,
želimo u jedan glas izgovoriti znakovitu i duboko sadržajnu riječ: “S nama
su!” Da, oni su s nama, i mi s njima! Pokojnima iskazujemo dužni pijetet,
živima prijateljsku potporu i solidarnost, i u tom duhu upravljamo Nebu naše
vjerničke molitve. Ovim ujedno svjesno i odvažno otimamo zaboravu svetinje
naše povijesti, našega hrvatskog domoljublja, naše državotvornosti i naše
slobode.
U tim mislima i osjećajima, s tim nakanama, služimo ovu svetu misu.
Propovijed
Dragi prijatelji, braćo i
sestre!
Moju prigodnu besjedu, na ovoj misi za Domovinu, želim započeti riječima
blaženog Alojzije kard. Stepinca, koji je govorio: «Katolička Crkva ne pozna
nikakva straha pred ikojom zemaljskom silom, ako se radi o obrani
najosnovnijih prava čovjeka. Kako ona nema fizičku silu, već jedino moralnu
snagu, to će ona i ubuduće tu svoju silu neustrašivo upotrebljavati, da
brani prava čovjeka i time bitno doprinese sreći i napretku našega naroda»
(Usp.: Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, , Zagreb, 1993,
str. 384).
A u završnoj riječi pred sudom u Zagrebu, 3. listopada 1946. Stepinac je
rekao: «Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih
bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u
bivšoj Jugoslaviji»
Ovdje smo danas zajedno sabrani kao domoljubi i kao kršćani, koji osjećaju
ljubav prema Domovini, ali i kao ljudi koji su pred neprovidnim kovitlacem
zamršenih političkih i inih kompromisa, duboko zabrinuti radi brisanja
sjećanja, radi kriminalizacije Domovinskog obrambenog rata, radi političkog
pogodbenjaštva na moguću veliku štetu našeg suvereniteta i samostojnog
državnog opstanka. Ovdje smo pred Bogom, pred svojom sviješću i savješću,
kao ljudi koji doživljavaju kako Hrvatsku grde i ruže, kriminaliziraju i
osporavaju pravednost i opravdanost Domovinskog rata, obezvrjeđuju i u
zaborav pretaču imena i djela časnih hrvatskih branitelja. Bolno gledamo i
slušamo kako poslenici i plaćenici Helsinškog odbora i Haškog suda
jednostrano i smišljeno traže, svrstavaju i razvrstavaju, prebrajaju
iskopane ili nestale žrtve, kao dokazni materijal za nemile osude i presude
pojedincima i Hrvatskoj uopće.
Stoga, jednostavno, ali odvažno, na sav glas, želimo reći:
Pred grobovima poginulih za domovinsku slobodu,
Pred nepresušnim suzama očeva, majki, žena, djece, braće i sestara,
zaručnica, suboraca i prijatelja,
Pred zavjetnom žrtvom hrvatskih branitelja –
Ne možemo i ne smijemo šutjeti!
Braćo i sestre, dragi
prijatelji!
Već dugo vremena traju i
raspiruju se nesporazumi, sumnje i optužbe, prigovori i jednostrane prosudbe
o Domovinskom ratu, a slijedom toga o njegovim sudionicima, braniteljima,
ratnim žrtvama. Ideološke i političke računice i stranputice ne dopuštaju da
se u smirenoj istinoljubivosti i intelektualnom poštenju savlada, utvrdi i
proglasi istina o tom netom minulom razdoblju i njegovim tvorcima. Nije u
pitanju pravo na optužnice, nego je sporno to što se u njima jasno naziru
politički konstrukti, a oni počivaju na apriornim prosudbama i osudbama
hrvatskog htijenja i prava na samostojni suverenitet, i u sebi krije
reviziju, ali ne biografija nekolicine hrvatskih generala i državnih
dužnosnika, nego reviziju hrvatske povijesti, hrvatskih državnih granica i
hrvatske državnosti.
Sjena sumnjičenja, pristrano uopćavanje, dodvorničko sluganstvo, nedostatak
pravih i pouzdanih etičkih, pravnih i povijesnih aršina, prouzrokuje to
neodrživo rastezanje događaja na stotine suprotstavljenih prosudbi,
posvađenih i zavađenih autora, političara, istražitelja, na domaćoj i
svjetskoj sceni. Upravo radi toga želim ovdje pred vama progovoriti o
viđenju Domovinskog rata, a time i o vrednovanju hrvatskih branitelja, sa
polazišta kršćanske etike. Činim to već i stoga što se u kontekstu
obezvrjeđivanja kriminaliziranja Domovinskog rata i branitelja, gotovo
neizostavno kriminalizira i Katolička Crkva u Hrvatskoj, kao institucija
koja na taj fenomen gleda i pristupa mu, tobože, desničarski, konzervativno,
nacionalistički. To jednostavno nije tako. To je podvala okorjelih hrvatskih
jakobinaca, sinova Orijune, KOS-a, UDBE, anarhoidnih antihrvatskih ljevičara
i stvarnih jugonostalgičara, svih onih što su za novac prodali svoju Naciju,
svoga Boga i svoje ljudsko poštenje i dostojanstvo, izdajničkom rabotom za
razne znane i neznane «Službe». Ta bolna činjenica kao razorna «rak rana» na
našem nacionalnom biću, koja pod plaštem demokratske tolerancije i tobožnje
pravde, kriminalizira upravo ono, i upravo one, koji su ustvari uzvišena,
žrtvom života dosegnuta i opravdana svetinja «Domovinskog rata», nužno
iziskuje jasnu i odvažnu riječ razjašnjenja i suprotstavljanja. To sada i
ovdje posve odgovorno i činim.
Bez velikih i dugih raščlambi želim reći da naša Crkva u Hrvatskoj čvrsto
stoji na polazištu II. Vatikanskog sabora koji je u Konstituciji Gaudium et
spes (br. 79) izrekao crkveni stav ovim riječima:“Rat, nažalost, nije nestao
iz ljudskog života. i doklegod bude postojala opasnost rata, dok se ne
ustanovi neki mjerodavni međunarodni autoritet, opskrbljen prikladnim
sredstvima, kad se iscrpe sve mogućnosti miroljubivog pregovaranja, ne može
se nijekati državama pravo legitimne obrane. Upravitelji država, i oni koji
dijele odgovornost u javnom životu, imaju dužnost da štite sigurnost naroda
koji im je povjeren... Međutim, jedna je stvar služiti se oružjem za obranu
pravednih prava naroda, a druga je stvar htjeti nametnuti svoju vlast drugim
narodima. Vojna sila ne opravdava svaku njenu upotrebu u vojne ili političke
svrhe. Niti činjenica da je neki rat već nemilice izbio, opravdava svaki
postupak među zaraćenima u sukobu…Oni koji u služenju domovini vrše svoju
poslanje u postrojbama vojske, neka se smatraju poslužiteljima mira i
slobode svojih naroda, i, ako pravedno vrše svoju dužnost, i oni doprinose
postojanom miru”.
Ovo učenje i stav Crkve temelji se na višestoljetnom etičkom i moralnom
razmišljanju i prosuđivanju rata i svega onoga što je s njim povezano. Već
od prvih kršćanskih vremena pitanje rata., ratovanja, služenja vojske i
sudjelovanja vjernika u vojnim postrojbama, postavljalo se ozbiljno i
neizbježno. Valja priznati da je u tumačenju i konkretnoj primjeni učenje
Isusa Krista i Evanđelja o miru i ljubavi među svim ljudima bilo i
suprotstavljenih mišljenja. No, ne može se prešutjeti činjenica da je među
mučenicima od 1. do 4. stoljeća gotovo najveći broj bio baš iz redova
vojnika i časnika koji su se radi svoje postojane vjere proslavili kao sveti
mučenici.
Krajem 4. te početkom 5. stoljeća, napose nakon prodora Ostrogota i Vizigota
u rimsko carstvo te opsade i barbarske pljačke Rima, iskristaliziralo se
crkveno i teološko mišljenje o “pravednom i nepravednom ratu”. To mišljenje
i učenje vezano je ponajvećma uz velikog Sv. Augustina i njegovo djelo “O
Državi Božjoj”. Ukratko se to učenje sažima u riječi:
«Osvajački rat je grijeh! Braniti mir je nužnost! Mir je cilj koji se,
nažalost, mora ponekad postizati ratom».
Gotovo u isto vrijeme Sv. Ambrozije, milanski biskup, i donekle Augustinov
učitelj, lapidarno tu nauku izriče ovako: «Pogubiti neprijatelja – slavno je
djelo! Pogubiti krivca – zahtjev je pravde! Pogubiti nevina čovjeka – to je
ubojstvo!” (Epistola 60)
Veliki crkveni umnik, Sv. Atanazije, njihov suvremenik, piše: “Nije
dopušteno ubiti, ali uništiti neprijatelja u ratu je dopušteno i
hvalevrijedno. Stoga, oni koji su se u ratu istakli, smatraju se dostojnima
svake časti i njihova se junačka djela ovjekovječuju spomenicima njima u
čast. Može se dogoditi da u nesretnim okolnostima budu prisiljeni učiniti
štogod nevaljalo, pa ako su to učinili na nepravedan način, smatra se
nelegalnim; ali ako to učine u pravo vrijeme i u interesu pravde, onda se
smatra legalnim i nužnim” (Epistola 48)
A Sv. Maksim iz Torina: “Non enim militare delictum est, sed propter praedam
militare peccatum!” = “Nije grijeh ratovati, nego je grijeh rat voditi radi
pljačke”(Homilija 114,1).
Sredinom 13. stoljeća, Sv. Toma Akvinski , dorađuje i sustavno izlože nauku
o pravednom ratu u svom velebnom i nenadmašivom teološkom opusu. A
progovorio je i o domovini, domoljublju i dužnostima koje svatko ima prema
domovini. U tome je slijedio misao rimskog umnika i govornika Cicerona, koji
je zapravo klasik kad je riječ o domovini i domoljublju. Ciceron je učio da
svaki čovjek, građanin, prema domovini ima dvije temeljne dužnosti: pietas
et officium! Ljubiti, poštovati, cijeniti i promicati sve što se domovine
tiče, a onda i braniti njenu slobodu, zaštititi njene građane, interese i
granice, drugim riječima biti njen vojnik, borac za domovinu. I to je, po
klasičnom shvaćanju, doista, dužnost i čast!
Na tim načelima temelji se crkveni promišljaj i govor o svemu onome što je s
njim u vezi. Već preko sto godina, socijalna i društveno-etička nauka Crkve
u prvi plan stavlja mir i mirotvorstvo. No, nasuprot anarhistima i
političkim pacifistima, Crkva ostaje realna u prosudbi nemilih događaja,
posebno onih koja su se zbili u 20. stoljeću – stoljeću ratova i krvavih
revolucija.
Zatvoriti oči i ne htjeti vidjeti i priznati da je postojala smišljena i
oružana, zločesta i zločinačka agresija na Hrvatsku, znači zatvoriti oči,
pamet i savjest pred istinitom činjenicom, te kriminalizirati sve ono što je
poduzeto da se obrani Hrvatski narod, njegov povijesni, geografski, kulturni
i vjerski identitet i kontinuitet. A to neki upravo čine, i tu nastaju svi
naši sporovi, sve dvojbe i razmimoilaženja. To je sadašnje kriza etičke
svijesti, ljudske i nacionalne savjesti, kriza političkih i ideoloških
nastranosti. U tom nastranom političkom kontekstu, u izokretanju povijesnih
činjenica, u pokušaja prekrajanja događaja, motivacija i stvarnih zbivanja,
ogleda se prevelika pomutnja, koja je po mnogima namjerna i smišljena i
spada u kategoriju «determiniranog kaosa». Nažalost, nazire se i s kojim
opakim namjerama.
Bilo bi smiješno, kad ne bi bilo jakobinski zlurado, i pomisliti da Kristova
Crkva stoji na strani rata, pljačke, ubojstva, progona, ili bilo čega tomu
slična. Ona je zavjetno vezana uz propovijedanje i ostvarivanje Evanđelja
mira i ljubavi Isusa Krista, njegova mirotvorstva i milosrđa među svim
ljudima, koji bi trebali biti braća. No, ta Crkva, ukorijenjena i
priljubljena ovom narodu, ne može ne dijeliti njegovu povijesnu kob. A naš
je hrvatski narod, na ovom pedlju sudbinske, povijesne zemlje, bio uronjen u
nemila povijesna zbivanja i previranja, na vjekovječnom poprištu i ratištu
osvajača i zavojevača. I kad se zbivaju nemile ratne stvari, kad je u
pitanju goli opstanak i željeni suverenitet, onda bi Crkva izdala samu sebe
ako bi se pretvorila u njemuštog promatrača i salonskog propovjednika
neostvarivog pacifizma, kad ne bi znala i htjela lučiti što je pravedno a
što nepravedno, što je napad, a što obrana. Crkva u Hrvatskoj i danas ima
goruću potrebu za odlučnim i nedvojbenim duhom i slovom, stavom blaženog
Alojzija Stepinca!
Ljudi i braćo!
Valja nam vidati rane, njegovati grobove, tješiti i brisati suze, odgajati
savjesti i poduzimati sve da se, usprkos svemu, dosegne mir i život
pojedinaca i cijelog naroda u ozračju slobode i kršćanske uljudbe. Crkva ne
propovijeda mržnju i osvetu, ali čvrsto stoji u uvjerenju da za svakog
čovjeka i za svaki narod Domovina mnogo znači, da je domoljublje odlika,
krepost i vrlina, da žrtva života za mir i slobodu obitelji, mjesta, naroda
i domovine nije kriminal nego sveta žrtva. U školi blaženog Alojzija
Stepinca, naša Crkva među Hrvatima prihvaća i uči da se najljepši troplet u
životu čovjeka spliće od Bogoljublja, Čovjekoljublja i Domoljublja. To su za
nas uzvišene vrednote, a ne pogubne mane, koje bi trebao progutati Moloh
bezboštva, laicističkog libertinizma i globalnog anacionalizma. To nije,
kako neki govore i pišu, “histerično shvaćanje suverenosti”, «ognjištarsko
domoljublje», «prikriveni ustašoidni katolicitet», nego je to uljuđeni
kršćanski pogled na svijet i život, koji se temelji na istini i pravednosti,
a snagom vjere postaje sveta žrtva, zalog praštanja i pomirenja, pouzdan
temelj za bolju budućnost u miru i slobodi svakog čovjeka i svakog naroda.
Pa zašto onda ne i hrvatskoga!?
AMEN!
