|
Prvio
dio: Propovijedi sa propovjedaonice
Kao što smo vidjeli,
sveti Dominik se potpuno posvetio propovijedanju Riječi Božje, i
propovijedao je kada god i gdje god je mogao, od trenutka kada je
započeo svoj aktivni život u južnoj Francuskoj. Želio je da papa
Honorije opiše članove njegova Reda kao propovjednike, i
bio je jako sretan kada je u trećoj buli potvrde Papa upotrijebio
taj izraz, što je značilo da njegov planirani red braće
propovjednika ima i papinsku dozvolu. Njegovi prvi sljedbenici bili
su jako revni. To su bili ljudi kao blaženi Jordan Saksonski i blaženi
Reginald of Orleans, čije su propovijedi privukle mnoge u
Red. Ovo predanje propovijedanju Istine postalo je zaštitini znak
dominikanskog duha od samih početaka, i nastavlja se do naših
dana.
Prvi Dominikanci
smatrali su normalnim bez obzira što činili, da se od njih očekuje
da se popnu na propovjedaonicu i da propovijedaju Radosnu Vijest.
Sveti Toma Akvinski, na primjer, to je redovito radio, iako je bio
opterećen predavanjem i pisanjem. Imamo kopije njegovih propovijedi
o Vjeri, Našem Ocu i Svetoj Mariji, koje su remek djela
dubokoumnosti o doktrini jednostavno objašnjenoj, razumljivim
jezikom.
Naš otac Augustine
Thompson, profesor na sveučilištu u Oregonu, nedavno je objavio
knjigu, koju je izdala kuća Oxford University Press, koja pokazuje
kako su Dominikanci iz Bolonje, 1233. godine, obnovili vjeru u području
oko grada, svojim propovijedanjem. Ovo je poznato kao Alleluja. Nešto
slično dogodilo se širom Europe. Propovijedanje mira i pravde bio
je važan dio dominikanske poruke. Čitamo o ljudima kao što su
William Peyrault i Stephen of Bourbon, koji su išli od grada do
grada propovijedajući i ispovijedajući iz godine u godinu. Red je
ustanovio službu generalnih propovjednika, kojom su počašćeni
samo oni koji su imali temeljito znanje i želju propovijedati često
i u bilo kooj prilici. Ta služba postoji i danas, iako nije tako
uobičajena kao što je bila nekoć.
Ovi rani dominikanski
propovjednici vršili su još jednu službu drugim propovjednicima.
Pripremali su pomagala za propovijedanje, sakupljajući anegdote,
nacrte za propovijedi i drugi materijal na pomoć svećenicima kako
bi pripremili dobre propovijedi. Ovog materijala nije bilo sve dok
ga Dominikanci nisu pripremili. Mi još uvijek radimo to, mada manje
nego u one dane.
Kao dodatak
propovijedanju bilo je da nakon propovijedi propovjednici pođu u
ispovjedaonicu ispovijedati one koji su bili potaknuti na pokoru tom
propovijedi. Naši kućni misonari to još uvijek rade. U stvari, to
je važan dio službe. Drugi aspekt dominikanskog propovijedanja bio
je da naglašava ljubav Božju. Nismo bili među onima koji su
propovijedali vatru paklenu i prokletstvo, a to je i danas tako.
Taj izraz kućni
misionar, podsjeća nas da je hodanje od župe do župe,
propovijedanje i moljenje novena, još uvijek važan dio našeg
dominikanskog poslanja. To je velika služba, ali teška služba.
Ona uključuje život sa koferom u ruci, iz mjeseca u mjesec, i
putovanja duga desecima tisuća kilometara svake godine. Mnogi od
nas to ne mogu izdržati, ali neki baš to vole i Bog ih blagoslovio
zbog toga.
Jedna od metoda koju su
koristili rani dominikanci u svom propovijedanju, bila je
promovirati Treći red, osnovana bratstva kao što su ona Krunice,
Svetog Imena i Presvetog Sakramenta. Ona su privlačila ljude u
njihove crkve. Ali tu su bile i propovijedi. Dominikanci su često
propovijedali, od 240 do 250 propovijedi godišnje. Propovijedali su
i ujutro i uvečer, i u nedjelje i u blagdane, i u svim posebnim
situacijama. Danas propovijedamo još više - na svakoj Misi, što
je dodatak na veliki broj propovijedi propovijedanih tijekom godine.
Dok promatramo povijest
Reda, susrećemo velike propovjednike kao što su bili sveti Vinko
Fererski, koji je živio od 1350. do 1419. godine. Drugi veliki
propovjednik pokore i obraćenja na život bio je Girolamo
Savonarola, koji je živio od 1452. godine do 1488. godine. U isto
vrijeme bio je aktivan propovjednik čiji je pristup bio potpuno
drugačiji, a to je bio Alan de la Roche, koji je bio najgorljiviji
propovjednik Krunice. Bio je tako popularan, da su o njemu postojale
legende. promovirao je Bratstvo Krunice, koje još uvijek postoji.
Sljedeći poznati
propovjednik bio je Henri Lacordaire, koji je živio od 1802. godine
do 1861. godine, najveći francuski propovjednik. Ispunio bi Notre
Dame de Paris svaki put kada bi propovijedao, čak i u vrijeme
racionalista i skeptika. Bio je izuzetan čovjek na mnogo načina.
On je bio taj koji je obnovio Dominikanksi red u Francuskoj, nakon
što je bio potisnut tijekom Francuske revolucije. On je bio glavna
figura u obnovi Reda, jedan od njegovih učenika bio je Vincent
Jandel, jedan od velikih Učitelja Reda.
Izgleda da je Lacordaire
započeo zlatno doba propovijedanja među Dominikancima u
Francuskoj. Tu su bili Monsabre, Janvier i Didon, koji ga je
naslijedio kao korizmeni propovjednik u Notre Dame-u. Svi oni mogli
su ispuniti onu propstranu katedralu, kada bi propovijedali.
Oni nisu bili jedini
vrhunski propovjednici tog vremena. Irska je dala Toma Burkea, koji
je živio od 1830 godine do 1863. godine. Često je propovijedao u
ovoj zemlji, i još jednom, crkve su bile prepune. Isto se odnosi na
Bedea Jarreta iz Engleske. Svakako, u ona vremena nije bilo
televizije, radija i filma, tako je dobar propovjednik mogao privući
mnoštvo. Pored Jarreta, Engleska je dala Vincenta McNabba, koji je
u stvari bio Irac rođenjem, ali je pripadao engleskoj provinciji.
Bio je istinski, krajnji ekscentrik, čija je glavna propovjedaonica
bila improvizirana govornica u Hyde Parku u Londonu. Sa Frankom
Sheedom i Maziem Wardom bio je utemeljitelj Katoličkog udruženja
koje je Evanđelje iznijelo na tržište.
U Americi je Charles
Hyacinth McKenna od Društva Svetog Imena stvorio najmoćniju laičku
organizaciju u Crkvi. Mogao je privući desetke tisuća ljudi na
svoje sastanke. Njega je najbolje nasljedovao Ignatius Smith, koji
je bio veliki propovjednik Svetog Imena. Kada je magazin Life izabrao
deset najvećih američkih propovjednika, on je bio jedini katolik
na listi.
Spominjući imena ovih
ljudi, ne želimo ostaviti dojam da su oni bili jedini propovjednici
svog vremena. Kada bismo počeli nabrajati i ostale, brzo bi postalo
dosadno. Ono što želimo poručiti ovim je da su Dominikanci bili i
ostali među izvanrednim propovjednicima u Crkvi.
Dio
drugi: Misionarska djelatnost
Drugi oblik
dominikanskog propovijedanja je misijska aktivnost. Kao što znamo,
sveti Dominik je žudio biti misionar Tatarima Kumanima, koji su živjeli
na granici današnje Rusije. U to vrijeme, istočna Europa i područje
do Tihog oceana, bilo je nastanjeno barbarskim plemenima koji su se
međusobno napadali, tako da je među njima uvijek vladala kaotična
situacija. Ali to je bilo veliko područje za misijske aktivnosti.
Želja svetog Dominika bila je djelomično ispunjena kada je primio
poljsku braću, svetog Hijacinta i blaženog Celausa u Red. Poljska
je bila na granici kršćanstva, još uvijek nepotpuno
kristijanizirana, ali će postati polazna točka za misijski rad na
sjeveru i istoku. Blaženi Jordan Saksonski, Dominikov nasljednik,
utemeljit će provinciju u Svetoj Zemlji, kao i provinciju u Grčkoj.
Postojala je i izvanredna grupa nazvana Braća hodočasnici, koja je
bila vikarijat Reda koji je slao dominikance u prostrano područje
srednje Azije. Izgubljeni su podaci, te malo znamo o djelu ove
braće. Sve ovo je prekinuto 1453. godine, kada su Turci zarobili
Konstantinopolis i postali vladari Bliskog Istoka.
1492. godine, Kolumbo je
otvorio novo misijsko područje u Novom svijetu. Dominikanci,
posebno Španjolci, pohitili su tamo donijeti Radosnu Vijest
domorocima. Njihovi najveći neprijatelji bili su njihovi vlastiti
zemljaci. Bartolomeo de las Casas, bio je najrječitiji i najmoćniji
glas Indijanaca. Drugi veliki dominikanac misionar, bio je sveti
Louis Bertrand, koji je preobratio desetke tisuća Indijanaca. Ali
tu su bili brojni drugi dominikanci, koji su radili u ovim misijama.
Spomenut ćemo dominikansku misiju u Baja Californiji.
Portugalci su već
otvorili Daleki Istok za misijske aktivnosti i dominikanci su bili
tamo od samog početka. Provincija Svete Krunice bila je utemeljena
u Španjolskoj za potrebe ovih misija. Prvi mučenici Vijetnama,
Kine, Japana i Formoze, bili su članovi te provincije. Oni su također
utemeljili najveće katoličko sveučilište na svijetu, u Manili,
Sveti Tomas.
Nažalost, nemamo
vremena detaljno analizirati misijsku aktivnost Reda, ali ona je
prilično velika i možemo se njome ponositi. Otac Francis Weber,
poznati povjesničar Crkve iz zapadnog dijela SAD-a, sažima naš
misijski rad u obje Amerike:
Od svog osnutka 1215.
gine od strane svetog Dominika de Guzmana, Red propovjednika je
marljivo nastojao učiniti svijet svojom sobom, a mora svojim
samostanom. Ulazeći u Novi svijet, 1510. godine, dominikanci, kao
što je poznato, su se nastanili na Espanioli, malenom otoku u
Karipskom moru, kako bi započeli svoju jedinstvenu humanitarnu
aktivnost u ime stanovnika tog kraja. Pedro de Cordova, Antonio de
Montesimos, Bartolome de Las Casas i Luis Cancer su samo neki od
onih koji su se predali puna srca na zadatak poboljšanja duhovnog i
materijalnog bogatstva Indijanskog stanovništva.
Praktično u svakom uglu
obiju Amerika došavši preko Španjolske, Red propovjednika je
marljivo radio. Već 1526. godine, premjestili su se sa karipskih
otoka kako bi propovjedali Evanđelje na području koje se danas
nalazi unutar granica SAD-a, najvjerojatnije sa Ponce de Leonom
1513. godine i sigurno sa Lucasom Vazquezom de Ayllonom, 1526.
godine.
|
