|
(2. nastavak)
Nakon poglavlja iz životopisa svetog Serafina
iz Sarova iz prvog broja, nastavljamo s
objavljivanjem prijevoda poglavlja njegova
životopisa iz pera Irine Gorainoff. Pred
nama je sedam kratkih poglavlja s početka
drugog dijela životopisa, koji ilustriraju
duhovnu prisutnost ovog sveca u Rusiji prve
polovice 19. stoljeća u "punoj svjetlosti"
i optimizmu "Krista uskrsloga",
ali i proročkoj opomeni o teškim vremenima
Antikrista koji dolazi. Vjerujemo da će
se tim putem hrvatski vjerni puk sprijateljiti
s ovim pravoslavnim svecem, moleći se također
njemu kao i katoličkim, "svojim"
svecima, što je uostalom činio i veliki
gradonačelnik Firenze, La Pira.
Povratak vremenu
"Dolazi mnogo ljudi vidjeti oca Serafina - govorio je ne bez
ironije, iguman Nifont - tako da ne uspijevamo zatvoriti vrata
samostana prije ponoći."
Od trenutka u kojem je, ponovno slobodan, Serafin iz Sarova
podijelio svoje vrijeme između šume i samostanske sobice, on je
prestao pripadati sebi: već je pripadao masama. Imao je
šezdesetšest godina; prvih šesnaest godina svog vjerskog života
proveo je u manastiru. Kao zreo čovjek - počevši od tridesetpete
godine - skrivao se u šumi, zatim je izabrao zatvoriti se
šesnaest godina u vlastitu manastirsku sobicu. Skoro pola
stoljeća priprema se za službu koja će trajati osam godina. Da
li je ovu polovicu stoljeća živio van vremena? Među rijetkim
informacijama koje imamo o njemu, ništa ne pokazuje ni najmanji
utjecaj tekućih događaja na duhovno oblikovanje Serafina iz
Sarova. Ipak na povijest se u međuvremenu nije obraćalo pažnju!
Malo poslije povlačenja Serafina u šumu, završila je u nemiru
slavna vladavina Katarine. Terorizirana prvim mjerama poduzetim
od strane Francuske revolucije, carica, da bi joj oprostilo
plemstvo, odustaje od svoje veze s Voltaireom i Diderotom, od
čitanja "Duha zakona" Montesquieua, definitivno vezuje seljake
za zemlju, pretvarajući u prave robove nekadašnje podanike.
Vladavina, na sreću kratka, njenog sina Pavla - okrunjenog
pruskog kaplara koji je svugdje vidio Jakobince i koji je sijao
teror oko sebe - završila je tragičnim ubojstvom (1801.).
Aleksandar I, obožavani neput Velike Katarine, koji ga je
naslijedio u dobi od 24 godine, bio je proglašen kao
osloboditelj. Obrazovan od jednog švicarskog instruktora,
prijatelja Rousseaua, lijep, elegantan, uljudan, novi monarh,
ispunio je nadom srca mladog razboritog plemstva. Njegovi
obožavatelji su ga zvali "naš anđeo", protivnici naprotiv
"zavodljiva sfinga". Potpuno upoznat s europskom politikom,
nastavio je sukobljavati se i miriti s Napoleonom.
Serafin iz Sarova povukao se u tišinu 1812., baš kada je Moskva
bila u plamenu i kada je Velika armija bila izgubljena u
snijegu. Konačno postavši pobjednik, Anđeo se razočarao.
Sanjajući ujedinjenu Europu (ed ecummenica ante litteram),
razočaran od Metternicka i Svete alijanse, okrenuo se vjeri i
obratio se starješini manastira donjeg saveza, Fociju, mistiku
kod Kruedenera, a završio je razočaran pod utjecajem istinskog
čudovišta, kojega je samo on mogao smatrati vjernim: sadiste i
reakcionara, generala Arakčeva.
Kraj ovog nesretnog vladara, ovog dvoličnog Janusa, ostaje tajna
koju povijest ne uspijeva razriješiti. Umro je stvarno jako
mlad, kako kaže službena verzija, u gradiću Taganrogu, na
Azovskom moru, u klimi koja je, izgleda, odgovarala narušenom
zdravlju carice. Ili kako smatraju neki i kako potvrđuju ruski
duhovnjaci, dao je staviti u lijes, umjesto svog tijela, tijelo
jednog tek umrlog vojnika, da bi zatim išao kao hodočasnik bez
novca i bez dokumenata ulicama svog prostranog imperija,
završivši na kraju u Sibiru, gdje je živio poznat pod imenom
starac Fedor Kuzmić. Koliko god se jednom zapadnjaku mogla
činiti nemoguća (tko bi pomislio na Ivana Filipa s naprtnjačom
pustinjaka?), druga verzija je najvjerojatnija ona prava i
istinita.
Vladar
Bila je godina 1825., Serafin je započinjao vrijeme svog
odvajanja. Jedan monah (koji je kasnije pričao priču pomorskom
časniku, postavši monah u Sarovskoj pustinji) je primijetio da
otac Serafin čisti i mete svoju sobicu s neobičnom pažnjom. Kad
je pala noć trojica su se zaustavila pred stepenicama: idući mu
ususret, starac je pozdravio s dubokim naklonom časnika koji je
sišao. Obojica su se povukla u sobicu Oca i tamo ostala
zatvorena skoro tri sata. Već je bila noć kada je nepoznati
izašao da se uspne u kočiju. Starac, koji ga je pratio,
izgovorio je s vrha stepenica, opraštajući se, ove riječi:
"Upamtite, veličanstvo, ovo što sam Vam rekao, učinite to!
"Znatiželjni monah se bio sakrio i ovo je čuo.
Ono što daje određenu težinu ovoj priči je vladarevo odsustvo od
dva dana iz grada Nižni-Novgoroda, udaljenog 60 km od Sarova,
gdje je boravio. Carski arhivi nemaju podataka u vezi ova dva
dana; Aleksandar je volio djelovati skriveno, često je
posjećivao - jer je bio uznemirena duha - monahe cijenjene zbog
svog života u molitvi. I vjerojatno je čuo govoriti o pustinjaku
od nekih plemića iz svoje pratnje, vlasnika zemlje u okolici.
Put od Nižni-Novgoroda do Sarovske pustinje, poznavajući stanje
cesta, nije trajao manje od dva dana. Ponizni Serafin, imajući
Kristov mir, davao je savjete i podijelio blagoslov vladaru,
gospodaru šestine planeta, koji je s visine svoje vlastite slave
vidio provaliju svih taština. Ne možemo ovo ni potvrditi, niti
negirati. Carska obitelj, kasnije, došla je u dodir s Fedorom
Kuzmićem, koji je živio u Sibiru do stare dobi, ali istraživanja
u vezi s ovim nisu bila poticana.
Starec
Starec (Starac): tako su zvali pustinjaka iz Sarova. Doslovno
starec znači "stari", "geron" na grčkom. U samostanskom smislu
označava duhovnog oca. Već Sveti Pavao nanovo brani ovo očinstvo
kada je pisao Korinćanima: "Obnovio sam Vas u Isusu Kristu" (1
Kor 4,15) i Galaćanima: "Djeco moja koju ponovo rađam u mukama"
(Gal 4, 19). U istočnim samostanima neki "stari" su vođe monaha.
Mnoge od velikih svetaca oblikovali su stareci. Šimun Novi
Teolog je potvrdio da duguje sve svom starješini, Šimunu
Pobožnom. Ali u Rusiji starčestvo, to jest služba starješina,
koju je obnovio Paisij Veličkovski na kraju 18. stoljeća, je
postala jedna prava i istinska institucija koja je imala važnu
ulogu u povijesti zemlje. Serafin je bio prvi i najveći od ovih
Božjih ljudi. Poslije njegove smrti, karizma starčestva, pod
čijim je oblikom "svetost prošlosti vratila u život modernu
svetost na tako tradicionalan način i u isto vrijeme, način tako
bogat novostima", prešla je u "Optinsku pustinju", gdje je
poprimila karakter "nasljedstva" i manifestirala se u različitim
generacijama "staraca" koji su slijedili sve do boljševičke
revolucije. Poznato je da su se Tolstoj i Dostojevski povukli u
Optin u potrazi za spoznajom. Filozof Kirejevski, kojega je
obratila njegova supruga, pisao je: "Za mene sve knjige, sva
djela intelekta ne vrijede primjera jednog stareca".
Da, primjer: u stvari ovi izabrani od Duha propovijedali su
prije svega svojim primjerom. Čak su i oni prije morali biti
testirani i morali su se pokazati dostojnima primiti ovaj dar.
Jedan neiskusan vođa je opasan kao oni slijepi o kojima govori
Evanđelje i oni padaju u jamu zajedno s onima koje žele voditi u
spasenje.
"Gospodin ne blagoslivlje one koji se zadovoljavaju učenjem,
nego one, baš one, koji su zaslužili, vršenjem zapovijedi, da
vide i razmatraju u sebi sjajno i blistavo svjetlo Duha i koji
su, u ovoj viziji, u ovoj spoznaji i pod ovim utjecajem, naučeni
od Duha ono što moraju učiti, kako je govorio Šimun Novi Teolog.
S uobičajenom dobrodušnošću, tipičnom kod Rusa, Serafin iz
Sarova potvrđuje riječi velikog Bizantinca: "Znam da marljivo
priprema propovijedi - govorio je jedan dan o jednom teologu
koga su mu upravo predstavili, ali učiti nekoga je jednostavno
kao bacati kamenje s vrha našeg zvonika. Primijeniti ono što se
predaje, naprotiv, je teško kao nositi kamenja na vrh zvonika.
Ovo je razlika između učenja i primjene."
Jedna izreka, možda sporna ali ne neistinita, potvrđuje da se u
svakom Rusu krije jedan hodočasnik i da je svaki Rus spreman
činiti stotine kilometara da susretne stareca. Reputacija starca
Serafina povećavala se iz dana u dan i mnoštvo hodočasnika,
često tisuću ljudi odjednom, zaposjedali su "Sarovsku pustinju".
Što su našli?
Starca, "zgrčenog, potpuno sijedog, potpuno mršavog", plavih
očiju i osmijeha "neshvatljivo sjajnog". Primanje je bilo za
svakoga jednako: "Dobar dan, radosti moja! Krist je uskrsnuo!",
uskrsni pozdrav tako drag njegovim sunarodnjacima.
Odlučni optimist: "Ne slijedimo put obeshrabrenja - govorio je
radosno lupkajući nogama, Krist je pobijedio sve, uskrsnuo je
Adama, dao je Evi njeno dostojanstvo, smrt je osudio na smrt!"
Ali ponekad je uskliknuo: "Kakvu nevolju vidim doći, kakvu
nevolju!", i prije nego bi tužni hodočasnik, kojega bi vidio
Serafin, uspio otvoriti usta, starac bi dodao: "Znam sve, znam
sve!", i zagrlivši siromaška, plakao je s njim.
Krunjenje askeze
Kruna asketskih djela je ljubav. Sazreo u savršenoj tišini,
"odvojeni" se zauzima sa svojom molitvom za cijeli svijet. "Ali
tko ima posla s ljudima, a ignorira njihove nevolje - kaže Izak
Sirečanin - vjerujući da ostaje vjerniji vlastitom strogom
pravilu, nije milosrdan nego okrutan ...Tko ne posjećuje
bolesnog neće vidjeti svjetlo; tko odvrati pogled od tužnog,
vidjet će mračne vlastite dane. Djeca onog tko ne sluša glas
patnje, ići će slijepa pipajući, tražeći svoje boravište ...
Svakom životu pripada njegovo vrijeme, njegovo mjesto, njegova
posebnost."
Bilo je jedno vrijeme u kojem je otac Serafin zatrpavao deblima
stabala šumski put "Male udaljene pustinje", odbijajući govoriti
sa svojim bližnjima i pokrivao lice pred njima.
"Pretpostavimo - govorio je - da ja zatvorim vrata svoje sobice.
Oni koji će doći u nadi da će naći riječ utjehe, molit će da
otvorim u ime Boga. Ne dobivši odgovor vratiti će se kući tužni.
Koji bi izgovor mogao dati Bogu u dan njegovog strašnog Suda?"
Njegovo strpljenje je bilo neograničeno, slušao je svakoga
pažljivo i s ljubavlju, ali nije svima otkrivao u istoj mjeri
blago svojih karizmi.
"Ne treba otvarati svoje srce drugima, ako nije potrebno. Među
tisuću osoba bila bi možda samo jedna sposobna prodrijeti u
tajnu drugoga. Sa psihičkim čovjekom treba govoriti ljudskim
argumentima, ali sa onim koji ima um otvoren natprirodnom, treba
govoriti o nebeskim stvarima."
Objašnjenje vidovitosti
"Znam sve!", govorio je starac. Ali kako je znao? Jedan njegov
prijatelj, otac Antun, iguman manastira u Visokogorsku, koji je
posjećivao Sarov, bio je svjedok jednog razgovora između sveca i
jednog trgovca iz Vladimira, kojeg je Serafin sreo po prvi put,
ali dušu kojega je mogao čitati kao otvorenu knjigu. Kasnije ga
je otac Antun pitao kako je uspio prodrijeti u najskrovitije
predjele svijesti bez postavljanja pitanja ili čekanja
ispovijedi.
Odgovor koji mu je dao starac otvara nam oči. "Onaj čovjek je
išao prema meni - odgovorio je govoreći o trgovcu - kao svi
drugi, kao ti, videći u meni slugu Božjega; a ja, nedostojni
Serafin, smatram se kao siromašni sluga Božji i prenosim ono što
Bog naređuje svom sluzi. Prvu misao koja mi dolazi u pamet
prihvaćam kao da je sam Bog poslao, tako govorim bez da znam što
se događa u duši mog slušatelja, ali sa sigurnošću da je to
volja Božja i da je za njegovo dobro. Ponekad, uzdajući se u u
svoj razum, odgovarao sam misleći da je to jednostavna stvar.
Ali u tim slučajevima činio sam greške. Kako se željezo ostavlja
na nakovnju, tako ja predajem svoju volju Bogu. Reagiram kako
hoće On, ne posjedujem svoju vlastitu volju. "Ali otac Antun mu
je odgovorio da on vidi dušu čovjeka kao lice u ogledalu
zahvaljujući čistoći svoga srca. Otac Serafin je stavio desnu
ruku na usta igumana i uzviknuo: "Ne, radosti moja, nemoj tako
govoriti. Ljudsko srce je otvoreno samo pred Bogom. Ako se
čovjek približava, otkriva koliko je duboko srce drugoga." (Šal
64, 7). Starac nije išao od čovjeka prema Bogu, nego od Boga
prema čovjeku. Nije psihoanalizirao, jednostavno se predao
slušanju Duha.
"To je vračar", govorili su seljaci. Jedan od njih je jedno
jutro trčao tražiti pomoć od starca za neki važan problem:
ukrali su mu konja i bez konja nije mogao raditi niti prehraniti
obitelj. Jedan svjedok priča da je otac Serafin među ruke stavio
glavu seljaka i približio je svojoj glavi. "Uroni u tišinu -
rekao mu je - i pođi u X (i rekao mu ime obližnjeg sela). Prije
nego uđeš u selo, okreni glavu desno, idi sa stražnje strane
dvorišta četiriju imanja. Na tom mjestu ćeš vidjeti kućna vrata:
otvori ih, odveži svog konja i odvedi ga kući bez riječi. " I
tako je učinio seljak.
Starac je bio "socijalan", da uzmemo moderni izraz. Među
rijetkim duhovnim poukama ostavljenim u pismenom obliku,
pročitajmo ove znakovite riječi: "Približavajući se ljudima
moramo biti čisti u riječima i u duhu, jednaki prema svakome,
bez ulagivanja, inače će naš život biti beskoristan. "Bio je
obaviješten o uvjetima jadnog života seljaka, a da za to nije
postao buntovnik. Kao sveti Pavao, nije propovijedao ukinuće
ropstva, ali je apelirao na srce i savjest svakoga. Dodirujući
prstom križeve koje su neki visoki dužnosnici nosili na prsima,
Serafin ih je podsjećao da je Gospodin umro na križu i da prema
tome križevi s kojima se oni razmeću, ne smiju biti razlog za
ponos, nego, naprotiv, poticaj na ponašanje dostojno jednog
kršćanina.
Jednog dana primio je jednog funkcionara važnog i visokog, ali
tek pošto ga je nekoliko puta odbio; na kraju ga je upitao:
"Vaši suradnici se možda ne ponašaju na ovaj način sa onima koji
ih dolaze tražiti? "Gospodin nije kod kuće; gospodin nema
vremena"... Rastužujući tako svoje bližnje, vi privlačite na
sebe Božji gnjev". Jednog dana posjetitelji su čuli jednog
ponosnog generala, koji je otišao Serafinu zbog radoznalosti,
plakati kao dijete u sobici starca. "Prošao sam cijelu Europu s
ruskom vojskom - pričat će kasnije general - ali nikad nisam
susreo jednu sličnu osobu: cijeli moj život se odmotavao pred
njim, do najsitnijih detalja, koje nije nitko znao. "Starac je
želio dobro ovom velikom gospodinu koji je bio knez Golicin,
koji je stigao u Sarov neprimijetno. Kada je odlazio poslije
posljednje posjete, naredio mu je da bude posebno pažljiv na
posljednji stih Vjerovanja: "Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život
budućeg vijeka".
Majčinsko očinstvo
Među posjetiteljima koje je primao bilo je normalno mnogo monaha
i svećenika. Jedan od njih, onaj iguman iz Visokogorska, Antun,
koji je postavio starcu pitanja u vezi njegove vidovitosti,
dotrčao je jedan dan da mu saopći o tjeskobi koja ga je mučila.
Vjerujući da će skoro umrijeti, pozdravljao se sa svima koji su
živjeli s njim u manastiru. "Nisi dobro razumio stvari - rekao
mu je prijazno starac. - Napustit ćeš svoj manastir, ali nećeš
umrijeti: bit ćeš postavljen na čelo velike Lavre". Predskazanje
se ubrzo obistinilo. Otac Antun je bio određen od metropolite
Filarete iz Moskve da ga predstavlja kao vikar u najranjivijoj
opatiji: "Trojstvo Sveti Sergej". Preporuke koje mu je napravio
starac s obzirom na ovo imenovanje, mogu i moraju biti
uspoređene s onima koje je napravio jednom novaku, u vezi
svećeničkog života. Uzete u obzir zajedno, tvore diptih u kojem
se ponašanje igumana i ono braće harmoniziraju i kompletiraju.
"Budi majka svojim svećenicima, baš kao otac - savjetovao je
Antunu. - Svaki starješina mora biti, i ostati, razborita majka
za svoje ovce. Majka koja voli, ne živi za sebe, nego za svoju
djecu. Podnosi s ljubavlju slabosti bolesnih; čisti i pere s
ljubavlju i pažnjom one koji su prljavi; odijeva ih u čista i
nova odijela; daje im cipele, grije ih, hrani ih, tješi ih i
želi im biti blizu, tako da ne mora čuti s njihove strane ni
najmanji prijekor. Djeca će onda rasti voljena od majke. Tako
svaki starješina treba živjeti, ne za sebe sama, nego za svoje
ovce. Mora biti popustljiv prema njihovim slabostima; podnositi
s ljubavlju njihove bolesti; zavijaj grešnika maramom milosti;
podiži s ljubavlju one koji padnu, čisti u miru one koji su
uprljani nekom manom i daj im dodatne molitve i post; pokrivaj
ih vrlinom preko naučavanja i primjera; slijedi ih stalno i
zaštiti njihov nutarnji mir, tako da od njih nikada ne čuješ
nikakvu pritužbu. Onda će i oni činiti sve što je moguće da
garantiraju svom igumanu spokoj i mir".
Askeze i znakovi
Ovako okružen, tražen i poštovan starac je možda oslabio osobnu
askezu? "Teško je čovjeku podnijeti slavu bez štete za vlastitu
dušu", čitamo u homiliji njegovog najdražeg autora, Izaka iz
Sira. "Teško je, ne samo za one koji su u borbi sa svojim
strastima, nego i za one koji su ih već pobijedili, svecima.
Jednom dobivena pobjeda nad grijehom, ostaje uvijek mogućnost
promjene. Mogućnost povratka grijehu postoji i dalje ...
"Makario Veliki zabilježio je da se ponos vraća u one koji su
očišćeni.
Serafin iz Sarova nastavio je spavati na nekoliko vreća kamena s
komadom drva kao jastukom, ili je sjedao na zemlji, naslonjen na
zid, s glavom među koljenima. Jeo je kao obično jednom dnevno
malo kiselog zelja i šaku suhe zobi, nosio je stari bijeli
široki ogrtač i nosio lapte, cipele napravljene od kore breze.
Njegova sobica bila je uvijek isti bijedan stan pun boca misnog
vina i vreća starog kruha, koje je dijelio u komadićima svojim
gostima; druge boce su sadržavale ulje za svijeće.
Jednom učeniku, koji ga je pitao kako može upaliti toliko
svijeća i svjetiljki pred ikonama, starac je odgovorio: "Mnogo
ljudi mi donosi ulje i svijeće moleći me da molim za njih.
Pamtim njihova imena kada govorim molitve; ali pošto su brojni,
ne bih ih mogao spomenuti svaki put kad to traži kanon, inače ne
bih nikada završio čitati ih. Onda palim jednu svijeću za
svakoga kao žrtvu Bogu, ponekad palim veliku svijeću za više
osoba, ili svjetiljke: tako kada kanon predviđa da ih spomenem,
kažem: "Gospodine, sjeti se svih ovih osoba, tvojih slugu, za
čije duše ja, nedostojni Serafin, palim pred Tobom ove svijeće i
ove svjetiljke".
Otac Serafin pridavao je veliku važnost ovoj upotrebi koja
potječe od Mojsija. Bog se vjerojatno nije obratio Mojsiju ovim
riječima: "Mojsije, daj tvom bratu Aronu da pali preda mnom
svijetiljke dan i noć: to mi je ugodno i to je dobro prihvaćena
žrtva"? Dugo će nam trebati da nađemo u Bibliji tekst sličan
ovome! Samo je jedan primjer ovih biblijskih riječi koje otac
Serafin koristi često, inspiriran nekim tekstovima, kao u ovom
slučaju u Izlasku 40, 25 i Levitskom zakoniku 24, 2-4.
Sviđalo mu se uspoređivati ljudski život sa jednom svijećom
voštanicom. "Gledajući upaljenu svijeću, posebno u crkvi,
mislimo uvijek na početak, na tok i na kraj našeg života: kako
se troši svijeća pred licem Božjim, tako naš život nestaje
svakog trena, približavajući se kraju. Ova misao će nam pomoći
da ne skrećemo pažnju u crkvi, da molimo sa više žara, da činimo
sve što je moguće, kako bi naš život sličio jednoj svijeći
napravljenoj od čistog voska, koja gori i gasi se bez
zaudaranja".
Znak ima sposobnost neprimijetnog infiltriranja u ljudsku
svijest. Kada je davao savjete, pošto je bio obdaren nesumnjivim
darom govora, dobrim pamćenjem i erudicijom oca, uvijek hranjen
novim tekstovima, starac je koristio stalno simbole za ulazak
kršćanskih istina u duše svojih posjetitelja. Vatra ... Bog je
vatra koja guta; svjetlo ... Bog je svjetlo; svijeća ... zar
nije možda djevičansko? Ulje predstavlja Duha Svetoga, kršteno
pomazanje je poklon, snaga atlete, ublažavanje bola, izvor topli
ne, koji pobjeđuje hladnoću stvrdnutih srdaca. |
