|
(3. nastavak)
Žene
U već ranije spomenutoj ćeliji, u kojoj je nekim čudom uzduh bio
čist, unatoč veliku mnoštvu, primao je svih, pa i brojne žene. A
nije li, ipak, jednom prigodom izjavio kako bi se trebalo kao od
kuge kloniti ovih "vrana premazanih svim mastima"? U starijim
godinama, prepun duhovne energije, njegov se stav naspram žena
promijenio. Bje on prvi među ruskim svetim ljudima koji se
zauzeo za njihovu sudbinu, i predvidio ulogu koju bi trebale
imati u budućnosti.
"Nikada neću zaboraviti - prepričava jedna od njih - kada mi je,
nakon što se sa mnom molio pred ikonom Majke Božje, položio
svoje tople ruke na glavu i kako sam odjednom osjetila živodajnu
snagu koja se širila svim mojim udovima. Podigoh oči prema Ocu
Serafinu i vidjeh da plače. Jedna suza padne na moje čelo. Je li
plakao nada mnom? Ne usudih se pitati ga ..."
Nije li plakao nad sudbinom tolikih žena, robinja neljudskih
gospodara, muževa čija je grubost uništavala njihove duše i
tijela, zar nije plakao nad sudbinom one sirotice bez miraza i
bez zaštite o kojoj se neko vrijeme brinula njegova majka, Agata
Moćin, pokoj joj duši? Nedvojbeno je bilo tako.
Kada se obraćao bračnim parovima, starac nikada nije zalazio u
detalje bračnoga života. Zadovoljavao se time da od bračnih
drugova zatraži uzajamnu vjernost i ljubav, jedina jamstva za
obiteljsku stabilnost i mir. Inzistirao je, također, na
gostoprimstvu i milostinji. "Nemojte zanemariti gostoljubivost,
imajući na umu kako su neki, vršeći ju, i ne znajući, osvojili
anđele", tako je govorio sveti Pavao (Hebr 13, 2-3). A glede
milostinje, kako je treba davati s radošću: "Bog ljubi onoga tko
daruje radosna srca", tako je starac parafrazio Apostolove
riječi (2Kor 9,7).
Ovaj monah uvelike je cijenio obitelj. Nekom čovjeku koji se
došao žaliti na svoju majku pijanicu, Serafin je smjesta rukom
zatvorio usta, kako bi ga spriječio dalje govoriti i da mu ukaže
kako djeca ne bi trebala širiti glasine o roditeljskim
grijesima, iz poštovanja koje im duguju, kako nas uči Biblija.
Moglo se štošta naučiti iz simboličkih gesta i sažetih izreka
pustinjaka iz Sarova.
Pa ipak, "vrane prebojene svim mastima" postojahu. Medu brojnim
pričama, koje opisuju čudan fenomen pojave ovoga starca iz XIX
stoljeća, Pustinjskoga Oca, na neki način zaluđenoga Kristom,
ima i onih koje su u sukobu s tadašnjom novinarskom djelatnošću,
kao, primjerice, stranica iz dnevnika preuzeta od mladog
plemića, I. M. Neverova, koji je u vrijeme opisanoga događaja
bio adolescent. Ova zgoda baca novo svjetlo na odnos Božjeg
čovjeka naspram jedne od onih svjetovnih žena, alergičnih na
Duha Svetoga.
Priča o velikom smijehu
- Došavši u subotu na večernji obred - piše Neverov - bijaše nam
rečeno da se Otac Serafin nalazi u samostanu, te da će nas,
prema običaju, primiti sljedećega juta. Nakon liturgije, pođosmo
pohoditi starčevu ćeliju, a on posjetiteljima stade nuditi, kao
inače, komadiće blagoslovljena kruha, umočene u kalež u kojem
bijaše vino, a ponuđene na kositrenoj žličici. Jednu mladu ženu,
gospođu Z., ovo nesvakidašnje darivanje, očito je jako začudilo,
pa kada joj se Otac Serafin približio i položio žličicu uz njena
usta, ona ne htjede primiti sadržaj i nekoliko puta okrene glavu
na suprotnu stranu. Starac, misleći kako je razlog njezinu
odbijanju veličina žličice, bezazleno joj kaza: "Pomognite se
rukama, draga gospođice ...", sugerirajući joj da sadržaj iz
žličice stavi u usta prstima. Čuvši ovaj prijedlog, gospođa se
stade smijati, a nakon nje, i ja prasnuh u smijeh. Časni starac
se, zbunjen, udalji, a gospođa napusti ćeliju. Ja, pak, ne mogah
zaustaviti smijeh, unatoč nastojanjima moje majke, koja je
nastojala da se uozbiljim: izbacila me vani i glasno izgrdila
radi mojega neprilična ponašanja. Ukinula mi je doručak i ručak,
rekavši kako će mi oprostiti jedino ukoliko dobijem oprost od
Oca Serafina, kojemu me iznova slala.
"Približavajući se vratima njegove ćelije, nadoh ih zatvorena;
tada, kao i obično, izgovorih riječi molitve: "Gospodine Isuse
Kriste, Sine Očev, smiluj se nama", koje su na monaškom jeziku
analogne molbi za dopuštenje ulaska u ćeliju. Iznutra čuh
odgovor "Amen", što je značilo "uđi", i vrata se otvore.
Koliko se samo iznenadih kada posred ćelije ugledah mrtvački
sanduk i, posjednuta na njemu, časnog starca s knjigom u ruci.
Srdačno me pozdravi.
- Dobro došao, dragi prijatelju, dobro došao. Što te dovelo
ovamo?
- Moja majka me poslala da od Vas zatražim oprost, budući sam se
nedavno našalio na Vaš račun, Oče.
- Tvoja majka te šalje? Pa dobro, zahvali joj se u moje ime,
zahvali joj se što se zauzela za jednoga starca. Molit ću za
nju, prijatelju, zahvali joj!
Ove riječi izgovorio je u dobrostivom tonu, međutim posebno
apostrofiran upit, "Šalje te tvoja majka?", djelovao mi je kao
kušnja. Osjetivši svoju krivicu, a u želji da dobijem potpuni
starčev oprost, ohrabrih se kazati mu: "Ne, nije me poslala moja
majka: došao sam po vlastitu nagonu."
"Došao si po vlastitu nagonu, i zahvaljujem ti, zahvaljujem ti,
prijatelju! Neka Božji blagoslov bude nad tobom."
Dadne mi znak da mu se približim, blagoslovi me i nadoda:
"Pokajanje ukida grijeh, ali u ovom slučaju ni grijeha nije
bilo. Neka te Krist prati, prijatelju."
Onda me upita jesam li čitao Evanđelje. Odgovorih mu da nisam.
Tko je u ono doba čitao Evanđelje, osim đakona po crkvama?
Starac me pozva da sjednem pored njega. Otvori knjigu koja mu je
bila u ruci - upravo Evanđelje - i započe čitati sedmo poglavlje
iz Evanđelja po Mateju. "Nemojte suditi, da vam se ne bi sudilo,
jer kako sudite bit će vam suđeno, i mjerom kojom mjerite bit će
vam mjereno". Pročita cijeli odlomak, ne obraćajući ni najmanju
pažnju na moje držanje. Ali, slušajući ga, spoznah u potpunosti
svoju krivicu, a sadržaj me se toliko dojmio da su se te poruke
iz Evanđelja neizbrisivo utisnule u moje srce. Nakon što sam si
pribavio Novi Zavjet, često puta sam čitao spomenuti dio iz
Evanđelja, štoviše, naučih ga čitavog naizust. Kada je završio s
čitanjem, Otac Serafin me iznova blagoslovi i, prije nego me
otpusti, savjetova me da što češće čitam Evanđelje, što sam od
tada, pa unaprijed, redovito prakticirao".
Djeca
Kao što odrasli uviđaju kako im duhovni senzibilitet atrofira
ukoliko se prepuste plimi svjetovnih navada, djeca, s druge
strane, poput životinja, instinktivno, osjete rajsku atmosferu
koja okružuje božjega čovjeka.
Jedna "crtica" iz pera Nadie Aksakove, vodi nas, zajedno s
njezinom obitelji, u posjet Sarovu. Ovaj posjet snažno se urezao
u Nadjin duh, koja je onda bila djevojčica.
Kao bi nakon svake Liturgije, hodočasnici koji bi došli u
Pustinju vidjeti starca, pohrlili su njegovoj ćeliji. Vrata se,
međutim, ne otvoriše: umoran od stalnog pristizanja novih ljudi,
Otac Serafin bi se pokatkad povukao u svoju omiljenu šumu, kako
bi sakupio novu energiju.
- Vjerojatno se sklonio pobjegnuvši kroz prozor, nakon što je
čuo kako vi galamite u dvorištu - reče neki stari monah. - Da
biste ga našli, trebate ga tražiti usred šume.
- Teško da ćete ga naći - nadoda starješina manastira vidjevši
grupu posjetitelja.
- Sakrit će se i zavaliti u travu, a jedina je mogućnost da se
odazove djeci: neka ona trče ispred vas.
"Šuma je - priča Nadia Aksakov - bivala sve gušća. Jedva se
moglo razaznavati ispod zbijenih lukova od borovine.
U toj tamnoj šumi snašlo nas je gadno iskustvo. Srećom, jedna
sunčeva zraka osvijetli između grana vrške iglica. Ohrabreni,
uputismo se u smjeru te svjetlosti: pred nama se otvori zelena
čistina okupana suncem. Tamo, u podnožju jednoga bora, koji kao
da ga je uspijevao držati na udaljenosti od ostalih, neki
starčić, zgrčen, savijen do tla, sjekirom (sic!) je odsijecao
vrhove najviših travka. Čuvši zvukove, podigne se, upravi uho u
pravcu manastira i zatrči se prema šumi kao prestrašeni zec;
ostavši doskora bez daha, zastane, uplašeno se osvrne uokolo i
baci u travu, kao da je nestao.
- Oče Serafine! Oče Serafine!
"Nas dvadesetak zvalo ga je na sav glas. Dočim je začuo dječje
pozive, odustao je od svojega skrivečkog položaja: njegova
staračka glava pomoli se iznad travki. Držao je prst na ustima,
kao da nas umoljava da ne otkrijemo njegovu nazočnost odraslima.
"Razmaknuvši travke kako bi nam napravio prolaz, sjedne i dadne
nam znak da mu se približimo. Mala Lisa - koja je jedva hodala -
prva mu se baci u naručje i privije svježi obraz uz starčevo
naborano rame.
- Dušice! Dušice! - šaptao je grleći nas jedno po jedno u
naručju.
"Puni pouzdanja, radosni, grlili smo ga. Ali mladi pastir Sioma
brzim hodom vraćao se nazad i potrčao prema manastiru
uzvikujući: "Dođite! Ovamo! Evo Oca Serafina!"
"Osjetismo stid: naši uzvici, naši zagrljaji učiniše nam se
izdajničkima". Pri povratku u manastir, mala Lisa, koju je Otac
prvu bio zagrlio, približi se svojoj sestri i, uzevši ju za
ruku, reče joj: "Otac Serafin samo se pretvara da je star. On
je, ustvari, dijete poput nas, zar ne, Nadia?"
"Nikad u svojem životu - zaključit će već ostarjela Nadia
Aksakov - nisam susrela pogled tako djetinje čist, kao što bje
onaj Oca Serafina; nikad nisam vidjela osmijeh nalik
njegovom.Tako se smiješe samo tek rođena djeca dok se, kako nam
pričahu naše marljive dadilje, "igraju u snu s anđelima".
Jedna druga slika
Dječji duh? Zaluđenost Kristom? Je li to bila bit onoga što su
hodočasnici za Sarov uočili hrleći prema Pustinji, potaknuti što
znatiželjom, što vjerom? Nadia Aksakov nam, u svojim sjećanjima,
nudi drugačiju sliku Božjeg čovjeka.
Nakon jedne Liturgije, Otac Serafin izlazi iz crkve. "Nosio je
na sebi uobičajeni monaški habit (s velikom crnom kapuljačom) s
karakterističkim svećeničkim znamenjem, odnosno sa stolom i
naručnicima (misnim ruhom koje pravoslavni svećenici stavljaju
na sebe prigodom svetkovina). S površine širokog čela i crta
lica vječno u pokretu, izbijala je radost čovjeka koji je upravo
bio nazočan euharistijskoj gozbi. Svjetlo spoznaje blistalo je u
ogromnim modrim očima. Polako se spuštao niza stube, lagano
šepajući i, unatoč ovoj poteškoći, kao i grbi koju je imao,
izgledao je - odnosno bio je - doista veličanstveno lijep."
Nakon što je podijelio blagoslovljeni kruh, Otac Serafin prođe
između zbijenih redova hodočasnika, pogleda uprta ka tlu. Tada
se, međutim, neočekivano zaustavi.
"Nikad neću zaboraviti - nastavlja Nadia - onaj nadahnuti
pogled, preobraženo lice, zvuk njegova glasa dok se obraćao
masi. Njegove riječi tako sažete, jednostavne, elokventne,
plutale su nesmetano i prodirale u naša srca. Govorio je s
autoritetom, nalik Kristu, njegovu Gospodinu i Učitelju, a ne
kao književnici i farizeji.
Na mahove, hodočasnici su se zapućivali prema "Maloj Dalekoj
Pustinji", u nadi da će tamo pronaći starca. Je li možda tamo
ispred? Da, bio je pred jednom ikonom Majke Božje učvršćene za
deblo velikoga bora. Serafin se je nekoliko puta prekrižio, kako
to već običavaju Rusi, i izgledalo je da je zadubljen u
neprekidnoj molitvi. Koljena su se sama od sebe pregibala; svi
su u tišini molili, a Anđeo Mira nadlijetao je čistinu.
Čudotvorac
Otac Serafin lučio je dobre od zlih duhova, predviđao budućnost,
održavao telepatske veze s pustinjacima koji su živjeli na
tisuće kilometara daleko od njega, odgovarao na pisma, a da ih
uopće nije otvarao. Posjedovao je dar levitacije i bilokacije, a
onda mu bje pridodan i dar liječenja bolesnika i vrešenja čuda.
Je li ga to radovalo?
"Pravi sveci, ne samo da odbijaju želju naspram vršenja čuda
već, ukoliko prime taj dar, nastoje ga odbiti. Ne žude za tim
darom, niti pred ljudima, niti u intimi vlastita srca. Ukoliko
neki prihvate ovaj dar, to je iz potrebe ... drugi ga pak
prihvaćaju samo radi ispravnog odnosa naspram Duha Svetoga, koji
djeluje u njima: sve u svemu, nikad ga ne prihvaćaju slučajno i
bez motiva".
Prvi čudotvorno ozdravljeni zvao se Mišel Manturov.
Zemljoposjednik u mjestu Nunć, u pokrajini Nižnji - Novgorod,
mlad, vedar, pristala izgleda, život je bio pred njim ... sve
dok ga nije zadesila jedna čudna bolest. Izgubio je snagu u
nogama, a sa stopala su mu se razdvajali komadi kostiju.
Razočaran zbog nedjelotvornih medicinskih zahvata, doputovao je
u Sarov i suznih očiju preklinjao starca da ga ozdravi.
"Vjeruješ li u Boga?", upita ga triput sveti čovjek. "Vjeruješ
li, radosti moja, ta sve je moguće onome koji vjeruje". Primivši
pozitivni odgovor, Serafin se povuče u ćeliju i iziđe iz nje
noseći sa sobom malo ulja uzetoga iz svijeće zapaljene pred
ikonom Djevice. Tim uljem protrlja stopala i noge bolesnika,
ponavljajući: "Po milosti Božjoj, ozdravljam te". Potom ga uvuče
u platnene hlače, donese iz ćelije komade suhoga kruha, napuni
njima Manturovljeve džepove i kaza mu neka se pješke vrati u
konaćište.
Manturov ne bje naročito uvjeren: već dugo vremena nije vladao
nogama; ali dočim je stopalima dotaknuo tlo, osjeti kako ima
snage stajati na nogama. Izvan sebe od radosti, baci se pred
noge starca Serafina. Ovaj ga podigne i strogo prekori, rekavši
mu kako treba zahvaljivati Bogu, a ne njemu.
Manturov se sretan vrati svojoj kući, mladoj ženi Njemici koju
je oženio za vrijeme vojne službe u Baltičkim zemljama. Ali,
nakon nedugo vremena, stane razmišljati: zahvaljivati Bogu?
Kako? Vrati se u Sarov i postavi pitanje starcu Serafinu. Starac
ga pogleda s neizmjernom ljubavlju, ali njegov odgovor zapanji
Manturova.
- Ovako, radosti moja - reče mu radosno -, daj sve što
posjeduješ Bogu, a tebi će ostati lijek koji ti je toliko
potreban.
Je li možda to ona "gorka slatkoća Evanđelja"? Mišel je
pomišljao na svoju mladu ženu, naviklu na lagodan život,
zanesenu s raskoši ... Nije li cijena izlječenja bila previsoka?
- Ne boj se - nastavi starac. - Gospodin te nikada neće
napustiti, ni za ovoga, ni drugoga života. Moli, meditiraj i
posjeti me opet.
Suprotno mladiću iz Evanđelja, Mišel Manturov prihvati ovu
ponudu.
Prije Lourdesa
Vijest o čudesnu izlječenju mladoga zemljoposjednika brzo se
proširila, pa su se rijeke bolesnika počele slijevati u Sarov,
tim više što je izgledalo kako sama Djevica blagoslivlja i
potiče novu aktivnost svojega izabranika. Onoga dana kada je
dragovoljno napuštao svoju ćeliju kako bi posjetio šumu, dok je
koračao, Ona mu se ukaza, zajedno sa Svetim Ivanom, zabode u tlo
žezlo, a iz zemlje poteče izvor bistre vode. "Voda iz ovoga
izvora imat će moć ozdravljenja veću od one iz Betsaidskoga
jezera"- reče mu.
U Jeruzalemu su se ozdravljenja događala tek nakon što bi sišao
jedan anđeo, dok će u Sarovu bolesnici biti ozdravljani tijekom
čitave godine. Otac Serafin opasa fontanu jednim zidom i tako
načini zdenac. Kasnije poviše zdenca bje izgrađena kapela i voda
se usmjeravala u dva zasebna prolaza, jedan za muškarce, a drugi
za žene. Sličnost s Lourdesom (gdje će se Djevica ukazati
dvadeset i tri godine kasnije), zapanjujuća je. Sarovska voda
imala je sve osobine one lourdske, a bila je još hladnija:
njezina temperatura nije nikad bila iznad četiri stupnjeva
Celzijusevih. Pa ipak, kao i u Lourdesu, nikada nije bilo
slučajeva prehlade, i oni koji su se u toj vodi kupali,
opisivali su kako su se nadnaravno dobro osjećali.
Starješina Nifont
"Nitko nije prorok u vlastitoj zemlji", kaže Biblija. Što se
više ljudi sakupljalo oko Oca Serafina, što je vršio veći broj
čuda, to su ga ujedno monasi iz "Pustinje Sarov" motrili sa sve
većom sumnjom i zavišću. Ponajviše je otac Abate stavljao na
kušnju ovoga starca nekomformističke naravi, čija nazočnost je
uzburkala ustajali red monaškoga življenja. Jedna crtica je
znakovita u pogledu toga slučaja (stigla je do nas zahvaljujući
Ocu Antoniju, starješini Visokogorskoga manastira, stalnom
posjetitelju Pustinje): "Jednom zgodom zaputih se u Sarov da bih
posjetio starješinu Nifonta, za kojega bijah čuo kako je teško
bolestan. Jako iznenađen nađoh ga u izvrsnom stanju. Zamijetivši
moje iznenađenje, kaza mi: "Otac Serafin je došao k meni noseći
mi komad crnog kruha, koji mi je dao uz slijedeće riječi: -
Bolestan si; neka ti naprave riblju juhu, i pij ju umočivši u
nju ovaj kruh. Dat će ti snagu i, ako je volja Božja, ozdravit
ćeš.
- O čemu ti to, starče! Već neko vrijeme ne mogu ništa staviti u
usta, a, osim toga, liječnici su mi zabranili crni kruh.
- Tvoji liječnici ne čitaju psaltir. U psaltiru stoji da crni
kruh daje snagu ljudskom srcu. Pojedi malo ovoga kruha.
"Toliko je inzistirao da ga nisam mogao odbiti. Našli su malo
ribe i načinili mi juhu. Popih je umakajući u nju kruh, koji mi
je donio Otac Serafin, a on me bodrio dok ga nisam pojeo do
kraja. Kada sam to dovršio, reče mi: - Dobro, sada ćeš, ako je
volja Božja, zadobiti zdravlje.
"Dočim je otišao, osjetih ogromnu želju za spavanjem, ja koji
sam dugo vremena trpio od nesanice. Duboko zaspah i probudih se
sav u znoju. Bolest je nestala i sada se izvrsno osjećam. Što
misliš, Oče Antonio, nije li naš Otac Serafin odista pravi
iscjelitelj? |
