|
Poglavlje koje slijedi, "Slavna
Kraljica Neba", posljednje je u drugom dijelu knjige Irine Gorainoff o "Serafinu
iz Sarova", slavnom ruskom svecu 19. stoljeća, koji pripada tradiciji "staraca".
Fjodor Dostojevski bio je inspiriran jednim od tih staraca za lik Zosime iz
"Braće Karamazovih". Iako se nije radilo konkretno o Serafinu Sarovskom nego o
jednom od staraca iz slavne Optinske pustinje, koji su bili suvremenici
Dostojevskog, tradicija i sama monaška duhovnost zajednički su im.
Radi se o monaškoj i hezihastičkoj obnovi
započetoj od Paisija Veličkovskog, od kojega je jedan učenik, Dositej iz Kijeva,
blagoslovio zvanje mladoga Prokora (kako se isprva zvao Serafin), te mu je
ukazao na "pustinju" (naziv za eremitsko mjesto) Sarov, mjesto koje je zasigurno
zahvaćeno utjecajem Pajsija i njegovih monaha. Tu se prakticirala za ruske
starce karakteristična "molitva srcem", koja je od Serafina kasnije definirana
"bitnim instrumentom sjedinjenja sa Bogom koju treba prakticirati uvijek i u
svakom momentu". Mladi monah Prokor, kasnije sveti Serafin, bio je revan u
obdržavanju regula Pahomijevih, kao i čitanju Otaca, te "Filokalije" (zbirke
najpoznatijih tekstova pravoslavlja). Rečeno je da je bratska ljubav u njemu
stvorila od njega "živuću ikonu ruskog starčevstva 19. stoljeća".
Rođen je 19. srpnja 1759. godine u obitelji trgovca Izidora
Mohnina, u Kursku, kršten pod imenom Prokor, u vrijeme dok je Rusijom vladala
Elizabeta, kći Petra Velikog. Kursk bijaše tradicionalistička i vjeri odana
provincija, nezahvaćena revolucionarnošću Moskve, i u dobi od deset godina mali
je Prokor bio zahvaćen opasnom bolešću, kojoj se porijekla nije znalo. Agata,
majka, očajavala je već nad životom djetetovim, kada joj je Prokor ispričao san
kojeg je upravo imao: "Blažena Djevica mu se ukazala da mu navijesti kako bi
došla osobno izliječiti ga. Nekoliko dana kasnije bijaše nošena u procesiji
ulicmna gradića ikona, koja je držana za čudotvornu, Naše Gospe od Kurska. Kada
se je procesija približavala kući Molininovoj, izbilo je nevrijeme sa strašnom
kišom. Da bi zaštitili ikonu, donijeli su je u dvorište. To je iskoristila Agata
da njen bolesni sin siđe te je bio ozdravljen."
"Blažena ti udovice - reče jednog dana Agati, koja je hodala
ulicom sa dva sina, jedna luda u Kristu, koja posjedovaše dar, kao mnogi njemu
slični, poznavanja budućnosti, - blažena ti koja imaš sina predodređenog da bude
moćan posrednik pred Presvetoim Trojstvom, čovjek molitve za cijeli svijet."
Nemoguće je zamisliti Rusiju bez tih "luda u Kristu", nazvanih
"jurodivima", koji su vidjeli budućnost, a u Bizantu i u Rusiji ih je do onog
vremena bilo 35 kanoniziranih. Preko njihovih je usta istina nastavila govoriti
i u najokrutnijim trenucima ruske povijesti.
Tako je, dakle, započeo život budućeg svetog Serafina, kao što
se vidi, u znaku Blažene Djevice, a tako će se nastaviti te završiti, sve do
ukazanja pred njegovu smrt, 1. siječnja 1833. Život dakle od 74 godine, život
posvećen ljubavi, koja se u odnosu na braću ispoljava karakterističnim njegovih
uzvikom: "Radost moja, Kristos voskrese!" ("Radosti moja, Krist uskrsnu!"). U
njegovom životu ne možemo ne zapaziti posebno djelovanje Djevice Marije, a preko
Nje i Duha Svetoga.
Život mu bi precizno označen sa nekoliko perioda.
Prvi je period označen takozvanom pripremom u sjeni, u
skrivenosti. Ušavši u sarovski manastir, učinio se je poslušnim do krajnosti
svojem starcu, radio je kao tesar, posvećen neprekidnoj molitvi da bi dosegnuo
"ezihiju". No u ovom se razdoblju dešava i njegov "silazak u pakao", kojeg mi
katolici nazivamo "tamnom noći duha", po svetom Ivanu od Križa. Za vrijeme tri
godine Serafin je obuhvaćen tajnovitom bolešću ostao zatvoren u svojoj ćelji,
zazivajući Isusa Krista "liječnika naših tijela i duša". Ozdravivši fizički
pošao je živjeti u izbi nedaleko sarovskog samostana, težeći oživjeti život
Kristov. Zbog toga je svojem mjestu osame davao imena zemlje Gospodinova
utjelovljenja. Jedan kut šume nazvan je od njega Nazaret, drugi Betanija, vrh
jednog brežuljka označen je kao Brdo blaženstava, jedna je pećina nazvana
Getsemani. Čita Novi zavjet i Pahomijeve regule u cijelosti svakog tjedna,
prakticirajući usto druge duhovne vježbe. Jednog je dana napadnut od bandita
kojima dopušta da ga teško rane ostavljajući ga napola mrtvog, no on moli oprost
za njih i, kada ovi bijahu uhvaćeni, prijeti da će napustiti monaški život sve
dok oni ne budu pušteni od sudačkih vlasti. Prigodom silaska u pakao spoznao je
da grijeh tih nasilnika bijaše također u njemu, te da također njima kao i njemu
treba biti oprošteno.
No pustinja i borba se za Serafina nastavljaju, on se odaje
čistoj i žarkoj molitvi, ostajući svakog dana, kroz tri godine, na jednoj
stijeni, ruku uzdignutih nebu, da zagovara poput nekog stilite. Vapaj
"Gospodine, imaj milosrđa naspram mene, grešnika!", jedini je glas koji uzdiže u
ime ne samo ljudi nego cijelog stenjućeg stvorenja u iščekivanju Epifanije. Ovo
se pročišćenje nastavljalo, te Serafin ostaje u tišini od 1807. do 1810. godine
. I te, 1810., poradi intriga izavanih od ljubomornih monaha, iguman ga zove
opet u manastir. Serafin je poslušan, no i u manastiru ostaje zatvoren u ćeliji
gdje mu samo ikona Djevice od blagosti osigurava izvršenje otkupljenja
čovječanstva.
Tako je prošlo 37 godina monaškog života koliko je bilo
potrebno da demoni budu pobjeđeni, te da se izvrši duhovni preobražaj, i
nastupi drugi period Serafinova života. Godine 1815. počinje primati goste i
hodočasnike kojima daje savjete starca koji je stigao unutarnjem miru, i koji
raspoznaje duhove. Mnogi tada u njemu prepoznaju duhovnog oca, otkrivši u
kolikom stupnju ezihastičke energije Preobraženja bijahu na djelu u njemu i kroz
njega već ovdje na zemlji.
Sada blještava svjestlost nije mogla ostati skrivenom i godine
1825. po inspiraciji "u Cijelosti svete", Majke Božje, Serafin izlazi iz svoje
ćelije. Počinje tako posljednji, treći period njegova života, "njegova
epifanija". "Serafin uskrsao, iznova podignut, iznova očvrsnut snagom Božjom
koja ga je pozvala na teosis, na pobožanstvenje, susreće seljake, siromašne,
lude svete Rusije kojima se učinio Ocem i pastirom. Tješi, potiče, liječi
pokazujući ikonu Djevice od blagosti zvane "veselje svakog veselja", te
pozdravlja svakoga nazivajući ga "Moje veselje!"." Tako piše Enzo Bianchi u
predgovoru talijanskom izdanju svečeva životopisa.
Serafinova služba starca u ovom periodu privlači gomile
hodočasnika. Serafin međutim ostaje ponizan i veseo, povlačeći se često u šumu
da bi očuvao mir i da bi živio svetu ezihiju čovjeka koji zna komunicirati sa
čovjekom, ali i sa Bogom. Onaj koji se je učinio "stavroforom", nositeljem
Križa, učinjen je od Boga " pneumatoforom", nositeljem Duha Svetoga. "Počev od
sada i odavle", inzistirao je sveti Serafin, "treba živjeti radost Kraljevstva,
zajedništvo sa Gospodinom, treba priskrbiti dar Duha Svetoga". Serafin je
postao, rekoše, "sav vatra", univerzalna i kozmička, hermeneuta Duha Svetoga.
Kao takvoga, i kao ljubimca Djevice Marije, želimo ga doživjeti u Crkvi Jednoj!
U teškim časovima koji su prethodili njegovoj smrti, dok je
Serafin trpio pri pomisli na jade koje je prouzročio čovjek loš i bez skrupula u
oazi Gospodarice, Kraljica je Neba došla utješiti onoga kojeg zvaše Ljubimice
moj.
"Jednom - pripovijeda u svojim sjećanjima otac Bazilije
Sadovskij - tri dana nakon blagdana Usnuća Djevičina, išao sam pronaći oca
Serafina u Sarov. Bijaše sam u ćeliji. Primio me je vrlo ljubazno te mi pričaše
o životu svetaca dragih Bogu, dostojnih da prime različite karizme, da imaju
začuđujuće vizije i čak da osobno primaju posjete Kraljice Neba. Nakon što me
zabavljao nadugo sa sličnim razgovorima, pitao me: "Imaš li rupčić, Batjuška?";
odgovorio sam da imam. "Daj mi ga". Dao sam mu. Otvorio ga je i, vadeći iz
zdjelice punih šaka bijele kolače nikada prije viđene, započeo je puniti mi
rupčić. "Također sam i ja bio posjećen od jedne kraljice: ovo je ono što je
ostalo od njezina prolaska." Dok je izgovarao ove riječi, njegov je lice bilo
tako veselo, tako sjajno da je nemoguće opisati ga. On sam je svezao rupčić vrlo
uzano. "Idi, Batjuška, vrati se kući i jedi ove kolače; daj ih također svojoj
ženi; poslije idi u zajednicu i stavi tri kolača u usta svakoj od tvojih
duhovnih kćeri."
"Bijah još mlad", nastavlja otac Bazilije, i ne shvatih da ga je
bila posjetila Kraljica Neba. Vjerovao sam jednostavno da je jedna kraljica
došla da ga pronađe tajno a nisam se usudio pitati ga koja. Tek mnogo kasnije
Božji mi je čovjek objasnio o kome se radilo. "Kraljica Neba, upravo Kraljica
Neba, Batjuška, posjetila je ubogoga Serafina. Koja sreća za nas, Batjuška!
Majka je Božja obasula neizrecivom milosti ubogoga Serafina. Ljubimice moj,
miljenice moj, udostojala se reći Gospodarica blagoslovljena - traži me ono što
želiš." Jesi li razumio, Batjuška? Koja milost!" Izgovorivši ove riječi, Božji
se čovjek, na vrhuncu radosti, rasvijetlio. "I ubogi, jadni Serafin molio je
Majku Božju za svoje sirote, tražeći da se sve spasu. I Majka je Božja obećala
ubogome Serafinu tu neizrecivu milost ..."
Godinu i devet mjeseci prije smrti, starac je imao radost
primiti posljednji puta, dvanesti po redu, Nebesku Posjetiteljku. Bijaše zora
25. ožujka 1831., blagdan Navještenja.
Majka Eudoksija bijaše svjedok te vizije, kao što je već monah
Miheja, u Lavri Presvetoga Trojstva, bio svjedokom posljednjeg ukazanja
Posvesvete svetome Sergiju.
Nakon što je molio, starac je rekao monahinji: "Nemaj straha,
uhvati se za mene." U istom se trenutku začuo zvuk sličan onom vjetra u šumi,
pojavila se svjetlost nebeska, zazvučaše pjesme i ćelija bijaše puna mirisa.
Starac pade na koljena i zavapi sa rukama prema nebu: "O Djevice
blagoslovljena i Prečista Kraljice, Majko Božja!"
Ukazahu se dva Anđela sa palmama u rukama. Potom uđe Marija,
kojoj prethodiše Preteča i Sveti Ivan Evanđelista, koji joj je predan kao sin
pod nogama križa i koji ju je pratio uvijek. Iza iđahu dvanaest djevica, sa
kosom od zlata zavezanom na ramenima blještećim od dragog kamenja. Nesposobna
podnijeti takvu viziju, Majka Eudoksija pade na zemlju i izgubi svijest: Djevica
ju tada primi za ruku i podrži.
Monahinja je tada vidjela kako otac Serafin više ne bijaše na
koljenima pred Nebeskom Gospodaricom, nego na nogama razgovarajući sa njom al
pari, sa velikom jendostavnošću. Dok je Kraljica Neba njemu govorila u
familijarnom tonu, kako se čini sa bliskim rođakom.
Susret je trajao dugo, no Majka Eudoskija uspije razabrati samo
posljednje riječi: "Ljumimice moj, moj najdraži, uskoro ćeš biti sa nama." I
blistava vizija nestane.
Slična intimnost sa Teotokos može izgledati neobična, skoro
uznemirujuća, u tolikoj mjeri da obesnažuje svjedočenje Majke Eudoksije. Pa ipak
čovjek poput Svetog Simeona Novog Teologa podržava mogućnost jednog odnosa tog
tipa: "Koji se je obogatio nebeskim bogatstvom, to znači prisutnošću i
imanencijom Onoga koji je rekao "Ja i Otac moj doći ćemo k njemu i boraviti sa
njime", taj poznaje dušom veličinu milosti koju je primio i ljepotu riznice koju
nosi u vlastitom srcu. Kao prijatelj kada govori sa prijateljem, također on
stoji blizu Bogu, povjerljiv u prisutnosti Onoga koji nastanjuje nedostupnu
svjetlost. Blažen koji vjeruje u ovo! Tri puta blažen koji se trudi, pomoću
prakse svete askeze, steći poznavanje ovoga što bijasmo rekli: anđeo je, da ne
bismo rekli više, onaj, koji je zahvaljujući kontemplaciji i poznavanju, stigao
ovom stupnju. Bliz je Bogu, sin Božji. |
