|
Kada
promatramo ova lica svakodnevnice na
ulicima, u trgovinama, uredima i drugdje
u gradu, opažamo mrke, ispijene,
istrošene, namrštene poglede. To je još
jedan očit dokaz da čovjek još nije ni
dovršen ni savršen.
Moj profesor
(i ne samo moj!) iz filozofije,
Vjekoslav Bajsić, je u sutonu vlastitog
života znao reći da mu je žao što se
tijekom života nije više smijao.
Ispričao bi «mrtvo – hladno» neki vic,
studenti bi se smijali, a on je
netremice gledao u istu točku. To su
bile takoreći sofisticirane šale prepune
zdravog humora. No, za kakvom vrstom
smijeha ili osmijeha potrebujemo?
Zasigurno ne za onim u profesionalne
svrhe, kada krivimo usne u ovom ili onom
smjeru ne bismo li se kako dopali
slučajnom sugovorniku ili sugovornici od
koje(g) očekujemo korist. (Smijeh broj
1, 2, 10, 15, dok se ne rastanemo!). To
nije namješteni, naviknuti, himbeni,
ciljani smijeh. To je smijeh čuđenja
nevinog djeteta, to je smijeh koji vida
rane i oplemenjuje tijelo, dušu i duh.
To je smijeh kad «plačemo od sreće» jer
smo od druge osobe ili osoba voljeni,
prihvaćeni, razumljeni. Najzanimljivije
je da se oko njega ne moramo mučiti, ne
moramo biti silno pametni ni sposobni.
On kao da dolazi sam od sebe, ničim
izazvan ni prisiljen. A tako je
«pozitivno zarazan» da širi «dobru
atmosferu», «opušta», «diže na noge i
spušta na zemlju», pokreće i osmišljava,
«proniče u srca i bubrege», «stvara
nerastavljiva i neprobojna
prijateljstva», pokazuje «vječnost». To
nije smijeh ironika ni satirika ni
cinika. To je smijeh onoga koji vjeruje
u Boga. |
