|
Spiritizam je vjerovanje u mogućnost
komunikacije s dušama pokojnika i za različite prakse pokušaja
uspostave takvih komunikacija, često uz pomoć neke osobe
(medija), za koju se smatra da je obdarena sposobnošću da
djeluje kao posrednik s duhovnim svijetom.
Spiritizam je uzeo na sebe religijski karakter. Preuzima
dokazivanje pretpostavke svih religija - postojanje duhovnog
svijeta - i ustanovu svjetske religije u kojoj će se sljedbenici
različitih tradicionalnih vjera, stavljajući svoje dogme
postrani, moći ujediniti. Ako nije oblikovalo konačno vjerovanje
(credo) i ako se njihovi predstavnici razlikuju u svojim
stavovima od vjerovanja kršćana, to je jednostavno zato što se
od spiritizma očekuje da zastupa novu i (pot)puniju objavu koja
će na racionalnoj osnovi dokazati važne kršćanske dogme ili
pokazati da su one posve neutemeljene.
Manifestacije (fenomeni)
Fenomeni vezani uz spiritizam mogu se podijeliti na fizičke i
psihičke. Fizički uključuju:
• pojavu neobičnih kuckanja i drugih zvukova;
• telekineza - micanje, podizanje ili premještanje objekata
(stolova, stolica) bez dodirivanja ili s dodirivanjem koje je
nedostatno da objasni micanje;
• "aporti" - pojavak ili nestanak objekata, ponekad kroz
zatvorena vrata;
• otisci napravljeni na parafinu ili sličnim supstancijama;
• svijetleće pojave - zračenje svjetla od medija ili iskri ili
maglovitih formi (ekto-plazme);
• levitacija objekata ili samog medija;
• materijalizacija ili pojava duha u vidljivom ljudskom obliku;
• duhovna fotografija u kojoj se obilježje ili oblici preminulih
osoba pojavljuju duž ploče nalik na živo fotografirani subjekt.
Psihički fenomeni su oni koji izražavaju ideje ili sadrže
poruke. Ovoj skupini pripadaju:
• kuckanje po stolu kao odgovor na pitanje;
• automatsko pisanje; pisanje po ploči;
• govor u transu;
• vidovnjaštvo;
• opisi duhovnog svijeta;
• komuniciranja s pokojnicima.
Povijest spiritizma
Vjerovanje u mogućnost komunikacije s dušama mrtvih je drevno, a
prakticiralo se u Perziji, Grčkoj, Kaldeji, Kini i Egiptu.
Zaista se čini da je spiritizam bio prakticiran, u jednom ili
drugom obliku, od strane ljudi koje su dobrano dijelili prostor,
vrijeme i kulturu. Međutim, moderna faza spiritizma datira od
1848. godine iz iskustava obitelji Fox u Hvdesvilleu, a kasnije
u Rochesteru, država New York. Neobjašnjiva "kuckanja" u kući,
micanje namještaja kao uz pomoć nevidljivih ruku i zvukovi koji
su postali tako nezgodni da je i spavanje bilo nemoguće.
Uvjerene kako kucanje dolazi od duhova umrlih koji s njima žele
stupiti u kontakt, dvije Foxove kćeri, Catherine i Margaret,
pronašle su kod tih signala i postavljale pitanja "duhu" koji je
odgovarao kuckanjima. Njih smatraju prvim "medijima" modernih
vremena. Slična uznemiravanja pojavila su se i u drugim
dijelovima Sjedinjenih država, osobito u Stratfordu,
Connecticut, u kući dr. Phelpsa, prezbiterijanskog svećenika,
gdje su manifestacije (1850. -1851.) često bile nasilne, a
odgovori duha blasfemični. Sestre Fox su 1851. u Buffalu
posjetila tri liječnika, sveučilišna profesora u tom gradu. Kao
rezultat njihovih istraživanja doktori su izjavili da su
"kuckanja" bila jednostavno "pucketanja" članaka koljena. Ali ta
tvrdnja nije umanjila niti popularni entuzijazam niti interes
više ozbiljnijih osoba.
Predmet su preuzeli ljudi poput Horace Greeleva, Wm. Lloyd
Garrisona, Roberta Harea, profesora kemije na Sveučilištu u
Pennsvlvaniji, i John Worth Edmondsa, suca Vrhovnog suda države
New York. Među spiritistima se istakao Andrevv Jackson Davis,
čije djelo Principi prirode (1847), koje je diktirao u transu,
sadrži teoriju svemira koja nalikuje Svvedenborgianovoj.
Spiritizam je također našao ozbiljne zagovornike među
svećenicima različitih denominacija, osobito univerzalista;
snažno se obraćao mnogim ljudima koji su izgubili religiozno
vjerovanje u budući život, a dobro je prihvaćen od onih koji su
tada pokretali pitanje nove socijalne organizacije - pionira
modernog socijalizma. Vjera u spiritizam je toliko bila raširena
da je 1854. g. Američkom Kongresu podnijeta peticija za
imenovanje komisije za istraživanje ovog fenomena. Peticija sa
nekih 13 000 potpisa stavljena je na stol, ali ništa nije
poduzeto.
U Europi je put spiritizmu bio pripravljen Svvedenborgianovim
pokretom i epidemijom micanja stola, koja se s kontinenta
proširila u Englesku i preplavila sve slojeve društva. To je još
bila pomodna zabava kada su 1852. dva medija, gđa Havden i gđa
Roberts, došle iz Amerike u London i držale seanse koje su
privlačile pozornost znanstvenika, ali i popularistički interes.
Faradav je 1853. pokazao da su micanja stola bila uslijed
voljnog mišićnog djelovanja, a dr. Carpenter je dao isto
objašnjenje. No, mnogo zamišljenije osobe, većinom među klerom,
držale su se spiritističke interpretacije. To je također
prihvatio socijalist Robert Owen, dok je profesor de Morgan,
matematičar, u svom iskazu sa seanse s gđom Havden bio
zadovoljan da je "netko ili neki duh čitao njegove misli".
Kasniji razvoj u Engleskoj slijedio je s medijima koji su došli
iz Amerike: Daniel Dunglas Home (Hume) 1855., braća Davenport
1864. i Henry Slade1876. Među engleskim medijima 1872. postali
su istaknuti vlč. William Stanton Moses i gđica Florence Cook,
te 1866. William Eglinton. Spiritizam su zagovarale različite
periodičke publikacije, te branili brojni radovi od kojih je za
neke bilo rečeno da su ih diktirali sami duhovi, npr. Spirit
Teachings Staintona Mosesa, čija je svrha bila dati izvješće o
uvjetima u drugom svijetu i oblikovati neku vrstu spiritističke
teologije.
Za vrijeme ovog razdoblja znanstveno mišljenje o spiritističkim
pojavama bilo je podijeljeno. Dok su profesori Huxley i Tvndall
oštro denuncirali spiritizam u teoriji i praksi, gospodin
(kasnije sir Wm.) Crookes i dr. Alfred Russell Wallace smatrali
su fenomen vrijednim ozbiljnog istraživanja. Isti pogled je
izražen u izvješću koje je Dijalektičko društvo objavilo 1871.
godine nakon istrage duge osamnaest mjeseci, kao i 1876. na
sastanku Britanske asocijacije, gdje je prof. Barrett, F.R.S.
zaključio svoje izvješće požurivanjem postavljanja znanstvenog
vijeća za sistematsko istraživanje ovakvih fenomena.
Rast spiritizma u kontinentalnom dijelu Europe obilježen je
sličnim prijelazom od popularne znatiželje do ozbiljne istrage.
Godine 1787. Egzegetsko i filantropijsko društvo iz Stockholma,
slijedeći Svvedenborgianov pogled, protumačilo je izražavanje
"magnetiziranih" subjekata kao poruke iz duhovnog svijeta. Ova
interpretacija postupno je dobivala naklonost u Francuskoj i
Engleskoj, ali do Cahagnetovog izdanja prvog volumena Arcanes de
la vie future devoilees, 1848. u Parizu, nije objašnjavala koji
bi bio cilj komuniciranja sa svijetom mrtvih. Micanje stola i
neobično kuckanje izazvalo je uzbuđenje u Parizu i dovelo do
istrage grofa Agenor de Gasparina. On je zaključio (Des tables
tournantes, Paris 1854.) kako fenomen potječe od neke fizikalne
sile ljudskog tijela, a prof. Thury iz Ženeve (Des tables
tournantes, 1855.) složio se s tim objašnjenjem. Barun de
Guldenstubbe (La Realite des Esprits, Paris 1857.) nasuprot tome
objavio je svoje vjerovanje u duhovnu intervenciju, a M. Rivali,
kasnije poznat kao Allan Kardec, objavio je "spiritualističku
filozofiju" u Le Uvre des Esprits (Paris 1853.), koja je
postala vodič za cijeli predmet.
U Njemačkoj je spiritizam također izrastao iz »duševnog
magnetizma». J.H. Jung je u svojoj Theorie der Geisterkunde
obznanio da je u stanju transa duša oslobođena iz tijela, a sam
trans kao takav on smatra bolesnim stanjem. Među najranijim
njemačkim vidovnjakinjama bila je gđa Frederica Hauffe,
«vidovnjakinja iz Prevorsta», čija su iskustva iznesena u knjizi
Justinusa Kernera Die Seherin von Prevorst (Stuttgart 1829.).
U svom kasnijem razvoju spiritizam je predstavljen u znanstvenim
i filozofskim krugovima od istaknutih ljudi kao što su npr.
Ulrici, Fichte, Zullner, Fechner i Wm. Weber. Posljednja trojica
vodila su (1877.-1878.) niz eksperimenata s američkim medijem
Sladeom u Leipzeigu. Rezultati su objavljeni u Zullnerovim
Wissenschaftliche Abhandlungen. lako je smatrana važnom u to
vrijeme, ova istraga se ne može držati zadovoljavajućom zbog
nedostatka opreza i točnosti.
Sve ovo u glavnim crtama pokazuje da je moderni spiritizam
unutar jedne generacije prešao granice pukog popularnog pokreta
i izazvao pozornost znanstvenog svijeta. On je, štoviše, doveo
do ozbiljnih podjela među znanstvenicima. Za one koji poriču
postojanje duše odvojeno od organizma, prethodno stvoren
zaključak je bio da ne mogu postojati takve komunikacije kao što
tvrde spiritisti. Naravno, ovo negativno viđenje još uvijek
zauzimaju oni koji prihvaćaju temeljne ideje materijalizma. Ali
daleko od svih takvih a priori razmišljanja, oponenti spiritizma
opravdavaju svoje stajalište naglašavajući bezbrojne slučajeve
prijevara koje su iznesene na vidjelo ili preko pobližeg
ispitivanja korištenih metoda ili preko priznanja samih medija.
Međutim, usprkos ponovljenim raskrinkavanjima pojavili su se
fenomeni koji se očito ne mogu opisati kao varka bilo koje
vrste. Njihov neobjašnjivi karakter skeptici pripisuju krivom
promatranju. Spiritistčke prakse su, jednostavno, smještene kao
novo poglavlje u dugoj povijesti okultizma, magije i popularnog
praznovjerja. S druge strane, određeni broj mislioca osjeća se
obveznim priznati, i nakon svih mogućnosti elemenata prijevare,
da ipak ostaju neke činjenice koje zahtijevaju sustavnije
istraživanje. Londonsko Dijalektičko društvo je 1869. imenovalo
33-očlano vijeće «da istraži fenomene sa navodnim duhovnim
manifestacijama i da izvjesti o tome». Izvješće Vijeća 1871.
godine kaže da se «mogu proizvesti pokreti u krutim tijelima bez
fizičkog kontakta od strane neke neprepoznatljive sile, koja
djeluje unutar nedefinirane udaljenosti od ljudskog organizma i
povrh dosega mišićnog djelovanja«, te da je «ova sila često
upravljana razumom (inteligencijom)". U Londonu je 1882.
osnovano Društvo za psihička istraživanja radi znanstvenog
ispitivanja »prijepornih fenomena«. Motiv istrage dopunjavao je
povijest hipnotizma, koji je bio ponavljano opisivan kao
šarlatanstvo i prijevara. Usprkos tomu, strpljivo istraživanje
vođeno rigoroznim metodama pokazalo je da ispod pogreške i
prijevare leži neki stvarni utjecaj na koji treba računati, a
koji je u konačnici objašnjen teorijom sugestije. Napredak
spiritizma, mislilo se, mogao bi jednako tako donijeti ostatak
činjenice koja zaslužuje znanstveno objašnjenje.
Društvo za psihička istraživanja uskoro je u svom članstvu
brojilo različite predstavnike znanosti i filozofije u Engleskoj
i Americi, a brojna udruženja sa sličnim ciljevima i metodama
osnovana su u mnogim zemljama. «Zapisnici» društva sadrže
detaljna izvješća o istraživanjima spiritizma i srodnih
predmeta, a stvorena je i voluminozna literatura. Dok neki pisci
zadržavaju kritički stav, drugi otvoreno govore u prilog
spirirtizma, a neki nedavno preminuli (Mvers, James) su se prije
smrti dogovorili sa svojim preživjelim suradnicima da uspostave
komunikaciju!
Pretpostavke
Kako bi objasnili fenomene koji su nakon pažljive istrage i
isključenja prijevare smatrani autentičnima, predložene su tri
hipoteze.
Telepatska hipoteza uzima kao svoju polaznu točku podsvijest.
Ona je, kako se tvrdi, subjekt dezintegracije koji djeluje tako
da njezini segmenti mogu utjecati na um drugoga (percipijenta)
čak i na udaljenosti. Osobnost je oslobođena, tako da kažemo, iz
organizma i obuzima dušu drugoga čovjeka. Medij će, po ovoj
hipotezi, dobiti informacije izmjenom misli ili s mislima ljudi
prisutnih na seansi ili drugih misli u vezi kojih prisutni ne
znaju ništa. Ovaj bi se pogled, kako se smatra, slagao s
priznatim činjenicama hipnoze i s rezultatima eksperimentalne
telepatije, a objasnio bi ono što se pojavljuje kao slučajevi
posjednuća.
Slična ovoj je spiritistička hipoteza psihičkih zračenja koja u
čovjeku razlikuje fizičko tijelo, dušu i posrednički element
zvan «perispirit». To je prorijeđen fluid ili astralno tijelo
koje u određenim osobama (medijima) može izlaziti iz
materijalnog organizma i tako oblikovati «dvojnika». On,
također, zajedno s dušom napušta tijelo nakon smrti i sredstvo
je preko kojega se uspostavlja komunikacija s perispiritom
medija. Spiritistička hipoteza tvrdi da se komunikacije primaju
od bestjelesnih duhova. Njezini zagovaratelji kažu da je
telepatija nedovoljna da ukalkulira sve činjenice, te da njezina
sfera utjecaja mora biti tako proširena da uključi sva mentalna
stanja i pamćenja živih osoba. Čak i s takvim proširenjem, ne bi
objasnila selektivni karakter fenomena kod kojega se činjenice
relevantne za potvrdu osobnog identiteta pokojnika razlikuju od
onih koje su irelevantne. Telepatija većinom može biti sredstvo
preko kojega bestjelesni duhovi djeluju na misli živih osoba.
Za one koji priznaju da manifestacije proizlaze od inteligencija
različitih od medija, sljedeće pitanje koje se nameće jest: jesu
li te inteligencije duhovi pokojnika ili bića koja nikada nisu
bila utjelovljena u ljudsko obličje. Odgovor se često teško
nalazio čak i kod priznatih vjernika u spiritizam, a neki od
njih su bili prisiljeni priznati djelovanje stranih ili
neljudskih inteligencija. Ovaj zaključak je utemeljen na
nekoliko vrsta dokaza:
• teškoća utvrđivanja identiteta duha - utvrđivanja je li
dojavljivač (komunikator) zaista osobnost ili pokazuje da jest;
• sklonost lažnog predstavljanja dijela duhova koji ih vode kao
glasovitih osoba koje su nekad živjele na zemlji, iako se na
pobliže ispitivanje pokazuju prilično ignorantni prema onima
kojima se lažno predstavljaju;
• trivijalni karakter komunikacija, tako radikalno suprotan
onome što bi se očekivalo od onih koji su prešli u drugi svijet
i koji bi prirodno trebali biti zabrinuti da priopće informacije
o najozbiljnijim stvarima;
• kontradiktorne izjave koje daju duhovi, a tiču se njihovog
stanja, odnosa Boga i čovjeka, temeljnih pravila ćudoređa;
• konačno, nizak ćudoredni ton koji često ispunja poruke duhova
koji pretendiraju prosvijetliti čovječanstvo.
Ove varke i nedosljednosti često su neki autori pripisivali
podsvijesti (Flournov), drugi su ih smatrali duhovima nižeg
reda, tj. ispod razine čovječnosti (Stainton Moses), dok ih
treće objašnjenje otvoreno pripisuje demonskom uplivu (Raupert,
Modem Spirit-ism, St. Louis 1904.). Za kršćane ovaj treći pogled
na problem ima posebnu važnost zbog činjenice da se navodne
komunikacije suprotstavljaju bitnim istinama vjere, kao što su
Kristovo božanstvo, vazmeno otajstvo i otkupljenje, Božji sud i
buduće ispaštanje grijeha, dok ohrabruju agnosticizam, panteizam
i vjerovanje u inkarnaciju.
Spiritizam zaista tvrdi da daje nepobitan dokaz besmrtnosti,
znanstvenu demonstraciju budućeg života koji daleko nadilazi
bilo koju filozofsku dedukciju spiritualizma i zadaje smrtni
udarac materijalizmu. Međutim, ova tvrdnja počiva na valjanosti
hipoteze da komunuikacije dolaze od bestjelesnih duhova, a nema
potporu onih koji zastupaju telepatsku hipotezu ili demonski
utjecaj. Ako bi ovi posljednji trebali dokazati fenomen,
objasnili bi ga bez rješavanja ili čak izazivanja problema
ljudske besmrtnosti. Ako bi ponovo bilo pokazano da argument
temeljen na činjenicama normalne spoznaje i prirode duše ne može
proći kritičku provjeru, ista provjera bi sigurno bila fatalna
za teoriju izvedenu iz medijumističkih izjava, koja nije samo
rezultat abnormalnih uvjeta, nego je otvorena širokom polju
različitih interpretacija. Čak tamo gdje je svaka sumnja varke
ili tajnog dogovora uklonjena - a što je rijedak slučaj -
kritičan istraživač će doći na ideju da fenomen koji se sada
čini neobjašnjivim može eventualno, poput mnogih drugih čudesa,
biti objašnjen bez pribjegavanja spiritističkoj hipotezi. Oni
koji su na temelju svojih filozofskih dokaza uvjereni u
besmrtnost duše mogu kazati da komunikacije s duhovnim svijetom
pojačavaju njihovo uvjerenje. Ali odbaciti svoju filozofiju i
staviti sve na spiritizam bilo bi više nego riskantno jer bi to
barem posredno pružilo izliku za potpunije odbacivanje duše i
besmrtnosti. Drugim riječima, ako bi spiritizam bio jedini
argument za budući život, materijalizam, umjesto da bude
istisnut ponovno bi trijumfirao kao jedina moguća teorija
znanosti i zdravog razuma.
Opasnosti
Uz ovaj rizik filozofske pogreške, moraju se dodati mentalne i
ćudoredne opasnosti koje za sobom povlače spiritističke prakse.
Koja god objašnjenja bila ponuđena za «moći» medija, njihove
prakse prije ili kasnije uzrokuju stanje pasivnosti koje ne može
ništa drugo doli naškoditi duši i umu. Ovo je jasno kod hipoteze
uplitanja stranih duhova, jer takvo posjednuće oslabi i nastoji
izbrisati identitet ličnosti. Slični rezultati se mogu očekivati
ako se podrži druga hipoteza prema kojoj pritom dolazi do
dezintegracije ličnosti. U oba slučaja ne iznenađuje što će
mentalna ravnoteža biti narušena, a samokontrola oslabljena ili
uništena. Pribjegavanje spiritizmu često proizvodi halucinacije
i druga zastranjivanja, posebno kod osoba sklonih ludilu i čak
onih koji se inače normalno izlažu žestokom fizičkom i mentalnom
naporu.
Iz dugogodišnjeg iskustva neki svećenici su došli do zaključka
da svi oni koji su se bavili spiritizmom, kao po pravilu,
doživljavaju napast crnih i suicidalnih misli, tj. prije ili
kasnije u određenim kriznim situacijama pomišljaju na
samoubojstvo, a mnogi ga i učine (M. Bolobanić, Kako prepoznati
zamke zloga, Zadar, 2000 , str 71.).
Ozbiljna je i opasnost ćudoredne izopačenosti. Prakticiranje ili
ohrabrivanje prijevare bilo koje vrste je vrijedno osude; zlo je
sigurno veće kada varka pribjegne propitkivanju o budućem
životu. Ovakve prakse, kada se rabe i bez namjere varanja,
potkopavaju temelje ćudoređa, jer proizvode dezintegraciju
ličnosti ili pozivaju upad strane inteligencije. Može biti da se
medij »možda isprva prepušta poticajima impulsa koji mu mogu
doći kao od neke više sile, ili ga u razvoju njegove automatske
romanse pokreće instinktivna prinuda - u bilo kojem slučaju, ako
nastavlja ići na ruku i ohrabrivati ovo automatsko poticanje,
malo je izgleda da može dugo zadržati neumanjenu iskrenost i
zdrav razum» (Podmore, Modern Spiritualism, II, 326 sqq.).
Stav crkve
Biblija kategorički zabranjuje svaki oblik vraćanja i prizivanja
duhova kao bezbožne i praznovjerne prakse koje teško vrijeđaju
čast Božju i formalno su oprečne prvoj zapovijedi: Ne obraćajte
se na zazivače duhova i vračare: ne pitajte ih za savjet. Oni bi
vas opoganili. Ja sam Gospodin, Bog vaš!
Lev 19, 31
Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga
sina ili svoju kćer: tko bi se bavio gatanjem, čaranjem,
vračanjem i čarobnjaštvom: nitko tko bi bajao, zazivao duhove i
dše predaka, ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko god takvo što
čini gadi se Gospodinu:
Pnz 18,10-12
Osim čistog i jasnog zabranjivanja navedenih praksa, biblijski
tekstovi snažno pozivaju na vjernost toj zapovijedi, pozivajući
se otvoreno na božansku kaznu koja proizlazi iz upuštanja u
bezbožne i praznovjerne prakse: Ako se tko obrati na zazivače
duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se
okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova
naroda. Posvećujte se da budete sveti! Ta, ja sam Gospodin, Bog
vaš!
Lev 20, 6
Tako je poginuo Šaul za svoju nevjeru, kojom se iznevjerio
Gospodinu: nije držao Gospodnje zapovijedi, i povrh toga je
pitao za savjet bajačicu, a nije pitao Gospodina; zato ga je
ubio i prenio kraljevstvo na Majeva sina Davida.
Ljet 10, 13-14
Riječ Božja ne ostavlja ni najmanju sumnju oko etičkog suda
kojeg treba pripisati praksama magije, okultizma, nekromantizma
i spiritizma: one se, u velikoj metafori o «zaručničkom» odnosu
između Boga i njegovog naroda, izjednačuju s prostitucijom, čine
oblik idolopoklonstva i razlikovno su obilježje onih poganskih
naroda koje Bog »stavlja u ruke» Izraela, te su težak grijeh
protiv prve zapovijedi.
Kako je spiritizam bio blisko povezan s praksama "duševnog
magnetizma» i hipnotizma, o ovim vrstama fenomena govorilo se u
teološkim raspravama i u odlukama crkvenih vlasti. Kongregacija
inkvizicije 25. lipnja 1840. je zaključila: "Otklonivši svaku
zabludu, svako vračanje, izričito ili uključno zazivanje đavla,
nije moralno zabranjeno korištenje magnetizma, naime samo kao
čina korištenja fizikalnih sredstava koja su inače dozvoljena,
ako se ne teži prema nedozvoljenom cilju, ili na neki drugi
način zlom. Primjena naime čisto fizikalnih principa i sredstava
za nadnaravne stvari i učinke, kako bi ih se protumačilo
fizikalno, samo je potpuno nedozvoljena i krivovjerna varka«.
Ova odluka je ponovljena 28. srpnja 1847., a enciklika Sv.
oficija biskupima od 4. kolovoza 1856. između ostaloga kaže:
Premda je ovim općim dekretom dovoljno protumačena dopuštenost
ili nedopuštenost korištenja ili zloporabe magnetizma, ipak
ljudska je zloća toliko porasla, da zanemarivši dozvoljeno
bavljenje znanošću, radije se okreće zanimljivostima na veliku
propast duša i na štetu samog građanskog društva, te se hvale da
su otkrili neki princip predviđanja i predskazivanja. Tako neke
ženske, ne uvijek čednog ponašanja, pričaju da su zahvaćene
sposobnošću hodanja u snu i jasnim gledanjem, i kako to već
nazivaju, te da mogu vidjeti i nevidljivo, započeti razgovore o
vjeri, dozivati duše mrtvih, primati odgovore, otkrivati
nepoznato i daleko, te se lakoumnim pokušajima usuđuju činiti
praznovjerne stvari takve vrste, i tako proricanjem sebi i
svojim gospodarima sigurno stječu veliku dobit. U svemu tome,
kakvom god se vještinom ili varkom služile, budući da se
primjenjuju fizikalna sredstva za nenaravne učinke, radi se o
potpuno nedozvoljenoj i krivovjernoj prijevari te o sablazni
protiv dobrog ponašanja«.
Biskupe se nadalje potiče da ulože sve moguće napore za
potiskivanje ovakvih zloupotreba «kako bi se Gospodnje stado
zaštitilo od neprijatelja, polog vjere očuvao, i vjernici
zaštitili od moralne korupcije«.
Drugi plenarni koncil u Baltimoru (1866.) govoreći o prijevarnoj
praksi u spiritizmu izjavio je da se neke manifestacije mogu
pripisati sotonskom uplitanju i upozorava vjernike protiv
davanja bilo kakve potpore spiritzmu ili čak, izvan znatiželje,
pohađanje seansi (Dekret, nn. 33-41). Taj koncil posebice
naglašava protukršćanski karakter spiritističkih tehnika glede
vjere i karakterizira ih kao pokušaj ponovnog oživljavanja
poganstva i magije. Dekret Sv. oficija od 30. ožujka 1898.
osuđuje spiritističke prakse, čak iako je isključena
komunikacija s demonom, te se čini kako se komunicira samo s
dobrim duhovima.
Najeksplicitnija i najznačajnija osuda spiritizma nalazi se u
negativnom odgovoru kojeg je dao Sv. oficij 24. travnja 1917. i
autoritativno odobrio papa Benedikt XIV. dva dana kasnije na
pitanje:
»Smije li se prisustvovati razgovorima ili bilo kakvim
spiritističkim skupovima (koji se odvijaju) preko medija, kako
ih zovu, ili bez medija, uz pomoć hipnoze ili bez nje, kao i
onima koje imaju oblik poštenja ili pobožnosti, bilo da se
ispituju duše ili duhovi bilo da se slušaju njihovi odgovori,
ili pak da se samo gleda, pa i proturječeći šutke ili izričito,
da se ne želi imati nikakva veza sa zlim duhovima? Odgovor: U
svemu niječno.«
U svim tim dokumentima napravljena je distinkcija između
legitimnog znanstvenog istraživanja i praznovjernih zloupotreba.
S ovim se Crkva ne izjašnjava o naravi činjenica kojima se
spiritisti hvale, jesu li to autentični fenomeni ili jednostavne
obmane (na znanosti je da donese takav sud), ali se veoma jasno
izjašnjava o opasnostima po vjeru i ćudoređe kojima se izlaže
onaj tko sudjeluje u spiritističkim praksama i zbog toga ih
kategorički zabranjuje svojim vjernicima. Takva zabrana tiče se
svih, od običnog vjernika do znanstvenika, i širi se na sve
motivacije zbog kojih bi netko mogao sudjelovati na
spiritističkoj seansi ili bilo kojem obliku prizivačke prakse,
čak i bez nazočnosti medija.
Zaključak
Kršćanin vjeruje u uskrsnuće tijela kao božanski dar, a Crkva
osim toga poučava da je ljudska duša besmrtna. Po sebi ne bi,
dakle, bilo nemoguće misliti na mogućnost «komunikacije» između
živih i pokojnika, ali problem se tiče nadasve načina: što rade
duše nakon smrti, tko odlučuje da li se, kako i kada trebaju ili
mogu pojaviti? Teološko razmišljanje jasno otkriva da duša,
odmah po smrti tijela, biva suđena u svjetlu vrhunaravnog
promisla pravde i ljubavi, koje Bog ima za nju, a ishod tog suda
može biti vječna radost (pridružujući se odmah ili nakon
razdoblja pročišćenja i kajanja) ili vječna patnja. U tom
kontekstu čini se jasno da je samo na Bogu da odluči da li se,
kako i kada neki pokojni mogu pokazivati živućima.
Pretpostavljati da ih se «priziva» čin je grešne oholosti,
gotovo kao da čovjek može poučavati Boga što treba raditi.
Jedini ozbiljan i mudar stav, prema Božjim stvarima, stav je
ustrajne i pune pouzdanja molitve, u kojoj se moli za spasenje
živih i pokojnih, ostavljajući Bogu da utvrdi načine kojima želi
podijeliti potrebne milosti.
Okultna praksa spiritizma, kao i sve ono što je tajnovito,
privlači čovjeka i izaziva njegovu radoznalost. Zato se događa
da čak djeca u osnovnoj školi, pa i srednjoškolska i studentska
mladež, veoma često upadaju u iskušenje da se u pojedinim
grupama pokuša zazivati duhove. Dakako da to čine i odrasli,
među kojima je najrizičnija skupina roditelja sa snažnom željom
da stupe u «komunikaciju»s tragično nestalom djecom. Sve se to
čini u potpunom neznanju od kobnih posljedica, ne samo za vječni
život, nego i za ovaj zemaljski.
Na kraju se treba sjetiti već spomenute mogućnosti uplitanja
zlih duhova: čak i ako se često za tzv. spiritističke fenomene
mogu naći prirodna objašnjenja, sama činjenica da je neodređeno
moguće pretpostaviti uplitanje demonske prirode - na neki način
dopušteno i od samih spiritista - trebalo bi konačno razuvjeriti
od približavanja takvim praksama. Između ostalog demoni, ne
mogavši ipak činiti prava čuda, mogu itekako djelovati čudima
koja pogađaju maštu i uobrazilju. Ako uz to uzmemo u obzir
činjenicu da se - Sotona voli preodjenuti u anđela svjetla,
imamo razlog više ne vjerovati i u one manifestacije koje bi se
činile prekrivene kristalnom čistoćom. Pokušajmo npr. zamisliti
majku koja je izgubila sina i koja se stavlja u položaj
izvršenja, makar, «implicitnog» prizivanja, kojoj (bez trikova,
obmana, sugestija ili drugog) odgovara glas veoma sličan glasu
sina, koji je potiče da bude snažna, da ima vjere, da moli, da
ne prekida razgovor s njim. Ima li što dirljivije od toga? Ipak,
ako je to bio demon koji je htio dovesti u napast ženu koja je
izgubila sina, nema sumnje na čemu temelji njezinu »slabu
točku«. Takav primjer, možda i suviše fantastičan, trebao bi nas
navesti na razmišljanje.
Izvori:
1. Edward A. Pace, Spiritism, u: THE CATHOLIC ENCVCLOPEDIA,
Volume XIV, Online edi-tion, 1999.
2. Andrea Pocarelli, Spiritizam - suočenje sa znanošću i vjerom,
UPT, Osijek, 2000.
3. H. Denziger- R Hunermann, Zbirka sažetaka vjerovanja,
definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002.
Molitva u kušnji i
napasti
Oče nebeski, bogat ljubavlju, blagoslovi me znakom Svetog Križa,
da ojačam protiv napadaja zloduha. Zaštiti me u svako vrijeme
svojim milosrđem. Ti si snaga moje duše, utočište u zlim danima.
Zaštiti me protiv zavodljivosti grijeha svojom jakom zaštitom.
Budi uz mene u trenucima kušnje! Oče nebeski, moja nado, moje
pouzdanje, spasi me od pogibelji tjelesnih i duševnih, i pokaži
mi se nakon ovog zemaljskog putovanja, moja blažena srećo!
(Sv. Gertruda) |
