|
Ova misao vodi do
silnih, ogromnih posljedica. Kada ne bismo imali nad sobom
Gospodara, tada bismo mi sami bili najviši, svoj vlastiti Bog.
Tada za nas više nema nikakovih zapovijedi. Savjest bi tada bila
beznačajni osjećaj. Mi ipak doživljavamo tu savjest kao jedno
»moraš«. Mi otkrivamo pomoću te savjesti da postoji netko iznad
nas koji nešto traži. Kada ne bi bilo nikoga više koji bi
nadzirao taj »moraš«, kakvu bi tada vrijednost još imala
savjest? Bio bi to beznačajni šapat koji bih bez razmišljanja
odbacio.
Što bi pak bilo sa svijetom, koji bi ostao bez savjesti i koji
bi zaboravio na dužnosti? Zašto bih tada još bio vjeran ili
vršio djela milosrđa? Zašto bih tada držao svoju riječ, bio
dobar i imao strahopoštovanje? Samo naša savjest može nas
zadužiti da te vrijednosti smatramo obaveznima. Bez savjesti ne
bi bilo nikakve razlike između dobra i zla. Tada bi nam bilo sve
jednako, bilo što da činimo, da li živimo kao lopov, ili kao
sebičnjak, ili kao vatreni idealista.
Mi ljudi klanjamo se pred velikim vrijednostima ovoga svijeta,
jer mi iza tih svjetala slutimo veliko svjetlo, beskonačno. Ali
ako se to beskonačno ugasi zašto bih tada još imao
strahopoštovanja pred svim vrijednostima ovoga svijeta? Dobro je
isto tako prazno kao i zlo, i jedno i drugo je bezvrijedno.
Nietzsche, moderni filozof, strastveno naviješta tog novog
čovjeka, koji više ne priznaje nikakvog Boga nad sobom: oholi
čovjek, bezobziran, nemilosrdan, neumoljiv i strašan. On gazi
sve što mu je na putu. Za njega je milosrđe grijeh.
Ali ako nema pravih dužnosti, tada također nema bilo kakvih
prava. Pravo naime postoji samo tako dugo dok drugi ima dužnost
da se obazire na moje pravo. Pravo i dužnost idu uvijek zajedno.
Zajednica bez prava? Tada će zavladati pravo jačega. Policijska
država? Kaos?
Ako je međutim svejedno, da li sam čestit ili nitkov, kakav
smisao još može imati život u tako-
vom slučaju? Zašto da se tada još mučimo, ako je sve besmisleno.
Čemu prihvatati trpljenje? Zašto ne bismo odmah dokrajčili taj
besmisleni život?
Ali postoje i savjesni ljudi, koji su vrlo svjesni dužnosti, a
ipak ne vjeruju u Boga. Dakle postoji i dužnost bez Boga? Bogu
hvala postoje ljudi, koji svojim razumom niječu Boga, ali u
svojoj najdubljoj nutrini osjećaju da su apsolutno vezani za
dobro. Ti su ljudi po svom razumu ateisti, ali po svom srcu su
zapravo ljudi koji vjeruju. Njima možda nije poznato ime »Bog«,
ali se oni u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju povezani sa
nečim uzvišenijim. Oni su u stvarnosti »religiozni«, jer
religija je zapravo »povezanost« sa beskonačnim, sa Bogom. Oni
su možda pred Bogom ljudi vjernici. - U svakom je slučaju
sigurno da i ateisti dosljedno zahtijevaju svijest o potrebi
dužnosti. Na čemu mogu zasnivati taj zahtjev?
Svakako ima i nevjernika, koji su iz sasvim beznačajnih,
tričavih razloga takozvani čestiti, pristojni ljudi. Oni su
čestiti, jer su suviše glupi da lažu i nevjesti da kradu: iz
straha da ne budu uhvaćeni. Ili je njihova čestitost navučena
maska. Ako ta maska spadne, pojavit će se čovjek strahovito
brutalan, lopov i lažljivac. Zar krinka stvara čestitog čovjeka?
Jesi li odlučio posve dosljedno da živiš kao bezbožnik? Bez
svijesti o potrebi dužnosti? Bez obzira na savjest? Ne mogu
smatrati istinitim da nada mnom nitko ne postoji, da nema
savjesti i dužnosti, i da naš život nema smisla. |
