|
Strah je, pored
radosti, tuge, srdžbe i stida, jedan od
glavnih ljudskih osjećaja, vrlo važan za
život, jer upozorava na “nepoznate i
iznenadne situacije”, te tako nam pomaže
preživjeti.
Ujedno strah
pokazuje ili signalizira mjesta, trenutke
ili situacije gdje čovjek može bolje razviti
svoje sposobnosti i poboljšati svoje
nedostatke. Strah je jednostavno tu i treba
ga akceptirati.
Svaki čovjek, a
i mnoštvo životinja, pokazuje i ima manji
ili veći osjećaj straha. Uzroci te
nesrazmjerne jačine straha, leže vjerovatno
u genetskom sustavu i nasljedstvu svakog
pojednica, kojeg smo poprimili od svojih
roditelja ili čak praroditelja.
U koliko se
strah može kontrolirati i nije zapreka u
obavljanju svakodnevnih poslova i zadataka,
govorimo o normalnom strahu. Ovisno o
situaciji, okolici i socijalnim kontaktima,
strah može nastati kod: ispita, posla,
bolesti, rata, smrti, a i bojazan od mraka,
vatre, vode, groma, visine, životinja,
nečistoće, i td.
Ako strah
preovladava našim bićem i sprječava nas u
svakodnevnici, blokirajući naše snage uvijek
iznova i trajno, govorimo o bolesnom i
pretjeranom osjećaju straha, tj. FOBIJI. U
tim slučajevima treba se obratiti svećeniku
i liječniku.
Strah izaziva i
tjelesne promjene u čovjeku, a to su:
pretjerano lupanje srca, bolovi u grudima,
ponestajanje daha, pretjerano znojenje,
nesvjestice, drhtanje, poremećaj kod
probavnih organa, glavobolja, a ponekad i
blokadu cjelokupnog živčanog sustava (slično
kao kod nekih životinja koje se pretvarajure
da su uginule).
Naš život je
predragocjen a da ga zaustavljamo strahom.
Strah nam može pomoći da iz njega dobijemo
snagu i energiju koju možemo iskoristiti da
poboljšamo sebe i svoje mogućnosti. Npr.: u
strahu da ćemo zakazati, leže orudja za
uspjeh, u strahu od blamaže leži energija da
se bolje izražavamo, u strahu od ispita leži
volja za bolju pripremu istih, u strahu od
bolesti leži odluka da zdravije živimo, u
strahu da ćemo biti odbijeni leži energija
za ustrajnost, u strahu (pretjeranom) od
Boga leži odluka da se popravimo i da više
ne griješimo. Zato trebamo strah koristiti
da bi brže i lakše trčali kroz život, a ne
da pobjegnemo od života.
Mnogi strahovi
more čovjeka zbog učinjegog grijeha i loše
savjesti. Duboko u čovjeku postoji jedan
strah od svemogućeg Boga, jer je čovjek
svjestan svoje griješnosti i da uvijek ne
ispunjava Božje zakone. Stoga trebamo češće
preispitati svoju savjest, da li je u skladu
s Božjim zakonima. Što god se više kajanjem
i molitvom približimo Bogu, naš strah će tim
više nestajati i pretvoriti se u ljubav
prema Gospodinu. Abba Antun je tvrdio: “Ja
se nipošto ne bojim Boga, nego ga ljubim,
jer ljubav izgoni strah.” Svijeta, njegovih
zastrašujućih situacija, prolaznih patnji i
muka se tada nećemo bojati, jer imamo
uzdanje u Svevišnjeg koji je uvijek naš
zastitinik. Naš učitelj i spasitelj Isus
Krist nam je to potvrdio: “To vam rekoh da u
meni mir imate. U svijetu imate muku, ali
hrabri budite: ja sam pobijedio svijet.” Iv
16,33
|
