Instiktivno imamo dojam da je strah pred
Bogom ipak dobro utemeljen. Istinu govreći to i nije pravi strah pred
samim Bogom, nego strah od potpune propasti, koju sami sebi pripremamo,
ako svetog Boga ne poštujemo. Zapravo je strah pred Bogom kičma
poštenog, religioznog nastojanja. Biblija naziva strah Božji »početak
mudrosti« (Ps 111,10), a to znači put ka dubljoj spoznaji Boga. Našem
modernom kršćanstvu u velikoj mjeri nedostaje taj strah Božji.
Nedostatak produbljene spoznaje ljubavi Božje, ali isto toliko nam
nedostaje i strah pred Bogom. Stoga je naše današnje kršćanstvo bez
snage. Nedostaje kičma. Pojedinca više ne prepoznajemo kao kršćanina. I
cijela zajednica je mlaka.
Prva Crkva u starini je to drugačije shvaćala. Ona je drastičan primjer
za onu religioznu snagu, koja je nicala iz pravog straha od Boga. Ljudi
u prvoj Crkvi računali su s tim da će se uskoro pojaviti Bog kao sudac
svijeta. Ta misao ulijevala im je nečuvenu snagu. Tako su se mogli u
velikoj mjeri odricati dobara ovoga svijeta i pronalaziti dovoljno
vremena za religioznu zajedničku molitvu. Iz očekivanog skorog suda
Božjeg izrastali su mučenici, muževi i žene, koji su mogli osvojiti
milionsku državu pogana.
Krist često govori o sudu na kraju svijeta da bi probudio taj strah
Božji. Misao na sud je pozadina na kojoj je Krist zasnivao svoju poruku
obraćenja: »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se
i vjerujte u Radosnu vijest!« (Mk 1,15). Stvarno obraćenje nije moguće
ako se riječi Kristove ne shvate duboko ozbiljno i ne prihvati
ozbiljnost svjetskog suda (sudnjeg dana), koji prijeti. Tko ne prima
stvarno ozbiljno poruku o posljednjem sudu, taj će Isusove zahtjeve iz
njegove propovijedi na gori tako dugo prilagođavati sebi i skraćivati,
dok ne budu odgovarale svakom raskošniku u njegovom raspusnom životu.
Na brojnim mjestima govori Gospodin o dolasku Sina Čovječjeg da sudi, o
danu suda, o obračunu gospodara sa svojim slugama. On govori o klicanju
blagoslovljenih od Oca, koji će posjedovati kraljevstvo Božje: »Jer
bijah gladan, i dadoše mi jesti« (Mt 25,35). Izgovorio je također one
neshvatljive riječi odbačenima: »Idite od mene, prokleti, u oganj vječni
što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim« (Mt 25,41).
Tako i proročka knjiga »Otkrivenja« opisuje u snažnim slikama sud srdžbe
na kraju vremena: »Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas
njegova suda.« (Oktr 14,7) »Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i
primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe koje
stoji natočeno, čisto, u čaši gnjeva njegova. Bit će mučen ognjem i
sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom« (Otkr 14,9). »I dim se
njihovih muka diže u vjeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć...«
(Otkr 14,11). Možemo li riječi o vječnoj vatri shvatiti? Možemo li
zamisliti što znači: bez kraja? Nikada više? Tu riječi ništa ne pomažu,
tu moramo sami doživjeti strah: kada nam koljena otkazuju, kada nas
snaga napušta; briga čovjeka pred njegovom propašću zauvijek.
Krist opominje na to, da ne treba njegove riječi olako uzimati i živjeti
kao poganski svijet oko nas: »Neće svaki koji mi govori: Gospodine,
Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga
nebeskog Oca« (Mt 7,21). »Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a
ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću
sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i
nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina«
(Mt 7,26).
Da li nas Krist želi samo zaplašiti? Ne zaplašiti, nego dati nam kičmu.
Tko tom navještenju o sudu poklanja vjeru, taj ima kičmu za svoj
religiozni život.
