|
Koncem
lipnja, obično na Petrovdan, odvijaju se u katedralama znakoviti
obredi ređenja novih svećenika. U dirljivom dijalogu između
biskupa i odgovornog prezbitera čuje se molbena riječ zajednice:
"Sveta majka Crkva ište da ovu našu braću zaredite za službu
prezbitera". I nakon što je čuo jamstvo da ih "kršćanski
puk smatra dostojnima" biskup radosno objavljuje da ih "uz
pomoć Gospodina Boga i spasitelja našega Isusa Krista izabire za
red prezbitera". Svaki se kršćanski poziv temelji na nezasluženom
izabranju Oca nebeskoga. To posebno vrijedi za svećenički poziv.
Zato će svećenici povodom svoje godišnjice ređenja zahvalno
ponavljati sa svetim Pavlom da ih je Gospodin u Kristu "izabrao
prije postanka svijeta da budu sveti i neporočni" i
da ih je u "ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe,
po Isus Kristu, dobrohotnošću svoje volje" (Ef 1, 3 - 5).
Budući da sveti red suobličuje ređenika Kristu i ovlašćuje ga
djelovati "u ime Krista", Glave i Pastira Crkve, svećenikov
je poziv "otajstvo i dar" služenja Božjem narodu.
Isus
uziđe na goru i pozva koje sam htjede
Povijest
svećeničkog zvanja jest povijest "razgovora" između
Boga i čovjeka, između Božjeg poticaja, poziva i ljudske slobode
i odaziva; između Boga
koji s ljubavlju i pažnjom "nagovara" i čovjeka koji u
slobodi i ljubavi "odgovara". Dva su nerazdruživa vidika
poziva: nezasluženi Božji dar i odgovorna čovjekova sloboda.
Lijepo je to i jednostavno opisao Marko u prikazu poziva
dvanaestorice: "Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede. I
dođoše k njemu" (Mk 3, 13). Evanđelist Marko na slikovit i
jednostavan način prikazuje čin poziva i odaziva. Bog je onaj koji
poziva. On ima inicijativu i prvi je na potezu. Prorok Jeremija
opisuje poziv slijedećim riječima: "Dođe mi riječ
Gospodnja: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te
znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i
za proroka svih naroda postavih te" (Jer 1, 4-5). Slično veli
i sveti Pavao kad piše da nas u njemu (Kristu) "Bog izabra
prije postanka svijeta".
Isus
Krist nije došao biti Spasitelj svijeta samo u jednom vremenskom
razdoblju ljudske povijesti. On je htio ostati trajno djelatan u
Crkvi do konca svijeta. I zato kad je došao čas da s ovoga svijeta
pođe k Ocu (usp. Iv 13, 1), slavio je sa svojim apostolima pashalnu
večeru: "Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama
prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona
ne završi u kraljevstvu Božjem" (Lk 22, 7 - 20). Na zadnjoj
večeri Isus je odlučio ovjekovječiti svoju nazočnost među nama
u znakovima kruha i vina. Time je ispunio ono što je navijestio:
dao je svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće.
Kad smo na Veliki Četvrtak slavili Gospodnju večeru,
prisjetili smo se kako su euharistija i svećenički red
ustanovljeni upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta
sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema
euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko
zvanje u biti euharistijsko. Svećenik, naime, priprema
euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja
na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava
svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se
čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska
pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A ipak ona je vidljiva i
konkretna. U svojim znakovima i obredima. Svećenik je liturg,
predvoditelj slavlja. On živi od Mise i za Misu. Liturgijsko
slavlje ne može se samo "obaviti", "otslužiti",
ili "otčitati". Ne. Sveta Misa je događaj koji prožima
i misnika i vjernike.
Nema
euharistije bez svećenika
Snagom
ovlasti koju je primio od Gospodina prezbiter uprisutnjuju Krista među
vjernicima, a sebe suobličuje Kristu. Zato je on svim svojim bićem,
zauvijek i neizbrisivo označen kao službenik Isusa i Crkve. Činom
ređenja on dobiva neizbrisivi biljeg, a sveti Red mu podjeljuje
sakramentalnu milost koja ga čini dionikom Isusove spasiteljske
vlasti i službe. "Raspiruj milosni dar Božji koji je u
tebi" piše apostol Pavao svom učeniku Timoteju i potiče ga
da "ne zanemari taj milosni dar", već neka ustraje u
tome, jer "vršećinbsp; to
spasit će i sebe i one koji ga slušaju" (1 Tim 4, 16). Ako želimo
da nam se dogodi istinska promjena mentaliteta po našim župama i
zajednicama, treba poći na izvore. Treba započeti s liturgijom jer
ona je "vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a ujedno i
izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga" (SC 10).
Zemaljskom liturgijom, naime, sudjelujemo "predokusom u onoj
nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao
putnici težimo.." (SC 8).
A
da bi se liturgija mogla događati, potrebni su liturzi. Potrebni su
svećenici, misnici koji će dijeliti svete tajne. Potrebni su
prezbiteri koji će odgajati narod Božji. Istina, još u Starom
Zavjetu prorok Jeremija je zabilježio Jahvino obećanje: "Dat
ću vam pastire po srcu svome" (Jr 3, 15). Crkva i danas živi
od tog obećanja. Ona je svjesna da je zvanje Božji dar i govor.
Ono je milosni dar koji zahtjeva i velikodušan milosni odgovor.
Stoga se Crkva ne umara pozivati vjernike da se mole i rade kako bi
bilo dovoljno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, a napose
majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega i neka
budu velikodušni u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u
svoju službu. Crkva se obraća i onima, koje je Gospodin pozvao u
svoj vinograd, i potiče ih neka danomice "prikazuju vlastiti
život za rast vjere, ufanja i ljubavi u radosnom nastojanju oko
vjernosti Gospodinu" (kako piše Ivan Pavao II u pobudnici
"Pastores Dabo Vobis", 82). Svećenici su, naime, uz
roditelje najvažniji apostoli duhovnih zvanja. Oni su prvi pozvani
pomagati mladima "osluškivati glasove Duha" i
ne bojati se otvoriti pozivu Isusa Krista. Jer, onog trenutka
kad mladi dopuste da "odjekne" u dubini njihove duše
veliko iščekivanje Crkve i puka Božjega, oni će osjetiti pogled
Kristove ljubavi, i bit će spremniji odazvati se i nasljedovati Božji
zov.
«Gospodine
Isuse Kriste, svećeničko je zvanje tvoj dar. Uslišaj dobrostivo
naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti
svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih tajna, budu dostojni
sluge tvoga oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom
bude i potvrđeno. Potiči roditelje da odgajaju svoju djecu
najsvetijom brigom. Privuci k sebi plemenite mladenačke duše i učini
ih svojim učenicima. Pošalji anđele svoje da čuvaju u njihovim
srcima dragocjeno sjeme zvanja. Izlij Duha Svetoga tamo gdje se oni
odgajaju i budi svjetlo onima koji ih poučavaju. Daj da svako
sjemenište prožima duh Posljednje večere. Marijo, Kraljice
apostola, usliši molbu vjernika dubrovačke Crkve: isprosi nam
dovoljno svetih svećenika raspaljenih žarom apostolske ljubavi
koji traže samo Božju slavu i spasenje duša. Čuvaj naše svećenike
od unutarnjih i vanjskih pogibelji kako bi do kraja ostali vjerni
svome svetom zvanju. Amen !»
|
