Vjeru u Krista nije moguće iznuditi
dokazima, pa čak ni čudom. Dokazi nisu uzrok naše vjere, nego samo pomoć
našem razumu. Moći vjerovati pretpostavlja unutrašnje svjetlo, koje nam
samo Bog može podariti.
Biblija na mnogim mjestima govori o tom
svjetlu, koje svakog čovjeka prosvjetljuje, koji dolazi na ovaj svijet.
Bez tog »prosvjetljenja« nitko ne može doći do vjere u Krista. Saopćenje
tog unutrašnjeg svjetla označuje Biblija upravo kao objavu Boga u našem
srcu. Kada je na pr. Petar spoznao da u Gospodinu priznaje Sina Božjega,
Krist je rekao o toj »objavi«: »Blago tebi, Šimune, Jonin
sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!« (Mt
16,17) Krist to promatra kao »objavu«, kada Bog čovjeka u nutrini tako
prosvjetljuje, da može Krista priznati kao Sina Božjega. Bez toga
unutarnjeg svjetla nitko ne može upoznati Boga, kako kaže Krist: »Nitko
ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin
htjedne objaviti.« (Mt 11,27) Bog govori svakom pojedinom čovjeku osobno
od srca srcu. Jer Krist naviješta: »Svi će biti učenici Božji. Tko god
sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.« (Iv 6,45)
Djelovanja te unutarnje svjetlosti su začuđujuća: Ako se čovjek prikloni
tom beskonačnom autoritetu Božjem, osjeća se pozvanim na
strahopoštovanje i privrženost. To beskonačno postaje čovjeku cilj svega
njegovog stremljenja, kada veliko beskonačno blago mami čovjeka na
predanje i ljubav. Ako se čovjek predaje Bogu, doživljava duboku radost
i blaženstvo, koje struji iz tog predanja u beskonačno. Ali prije svega
djeluje ta »unutrašnja objava« isto tako kao i osobni susret sa
beskonačnim. Time nastaje i ona naročito, duboko ukorijenjena sigurnost
u vjeri, koja se inače nikakvim dokazom ne može postići. Ukoliko je
susret s Bogom dublji, intenzivniji i čvršći, utoliko je sigurnije
stanje vjere u čovjeku.
Sada nam se čini shvatljivim da je vjera milost. Jer Bog mora najprije
progovoriti našoj najdubljoj nutrini, prije nego što možemo uzvjerovati.
Vjera je prema tome po svojoj biti nešto nadnaravno, jer za taj susret s
beskonačnim sam naš razum nije osposobljen.
Sada je na jasan način vidljivo, zašto je nevjera tako teška krivica,
koja vodi u prokletstvo. Zloća nevjere sastoji se upravo u tome što
čovjek po vjeri susreće Boga koji se objavljuje u najdubljoj nutrini
čovjeka, a čovjek se usuđuje Bogu okrenuti leđa, Bogu koji mu se
objavljuje. Nevjera je odbacivanje Boga. Sada razumijemo kada Krist
kaže: »Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svog suca.« (Iv
12,48) »Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu,
neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.« (Iv 3,36)
Zaista je nevjera samo onda prava krivica, ako je čovjek prije toga
uistinu susreo Boga. Tko bez vlastite krivice nije do sada stvarno
»sreo« Krista, jer je kršćanstvo upoznao u potpuno izvitoperenom,
unakaženom obliku, taj, samo je po sebi razumljivo, nije »nevjernik« u
smislu krivice kako je Krist mislio.
Kako doći do tog unutarnjeg svjetla? Svaka molitva može biti otvaranje
svog srca za to unutarnje svjetlo. Uvijek, kada nas Bog pozove u našoj
savjesti, to će se svjetlo Božje uliti u nas, samo ako taj poziv čujemo
i slijedimo ga!
Bog nam daje svjetlo. Ako želimo vidjeti, »susrest« ćemo Boga.
