|
Najprije recimo
nešto o Tajni zla, o kojoj raspravlja ova knjiga. U Gospodnjoj
molitvi, koju nas je sam Krist naučio, i koju milijuni bez prestanka
mole, odano molimo Boga, da nas oslobodi od zla. Od kakvog zla?…
Ovdje se radi o duhu zla, o duhu-osobi, kojega treba zvati njegovim
imenom. Govoreći o njemu, Biblija se izražava obično na slikovit
način, na tajanstven način po kojemu je lako toga duha prepoznati.
Knjiga O postanku (Genesis) govori o Zmiji, knjiga Otkrivenja
(Apokalipsa) govori o strašnom Zmaju, što odgovara staroj Zmiji, a
to je đavao ili sotona. Sveti Ivan nazivlje ga Knezom svijeta, a
Sveti Matej piše, da je to Moć tame. Sveti Pavao govori o Legiji
zlih duhova, koji vladaju svijetom. Za Manihejce (krivovjerce) to je
Bog, Bog zla, ali Sotona nije Bog i vidjet ćemo da je Sotona
pobunjeni anđeo protiv Boga i ljudskog roda.
Dakle, ova
poosobljena tajna zla već osvjetljuje i tumači tajnu pada čovjeka.
Pod djelovanjem Sotone čovjek je slobodno raskinuo životne veze,
koje su ga povezivale s Bogom, njegovim Stvoriteljem. To bijaše
sudbonosno, jer grijeh i smrt s posljedicama trpljenja prouzroči
nesreću za njega i sve njegove potomke. Po grijehu dođe smrt! Nakon
starih Manihejaca, Luther je naučavao kako je izvorni grijeh
neizlječiv i da je temeljito pokvario ljudsku narav i sveukupno
čovječanstvo, te tako postao uzrokom, da su ljudi nesposobni učiniti
bilo kakvo dobro. To znači, da ni Bog više ne može čovjeku pomoći, a
to je neistina i zabluda, jer Bogu nije ništa nemoguće i Njegova
Otkupiteljska Milost ima i za tu ranu lijek. Ali ono, što je
istinito, jest, da je čovječanstvo, osim Djevice Marije, Kristove
Majke, duboko i sigurno ranjeno:
- Ranjeno
neznanjem, koje pomračuje ljudski razum, pa teško dolazi do istine.
- Ranjeno zlom, koje se nalazi u volji, te mu je teško u životu
činiti dobra i kreposna djela.
- Ranjeno slabošću tijela i požudom, koja je uzrokom što ga privlače
tjelesna uživanja na štetu viših radosti, neizmjerno dragocjenijih
radosti njegove duše.
Kakve su posljedice
tog stanja naše ranjene naravi? One su pred našim očima kao što su
bile za sva prijašnja pokoljenja bez obzira na vremenska razdoblja i
različite uvjete ljudskog života. Začarani znanstvenim razvitkom i
izvanrednim napretkom moderne tehnike, ljudi današnjice, izgubili su
smisao za poredak vrijednosti. Oni ne vide da taj progres, da taj
napredak nije prema kršćanskoj zamisli, i da se ne može ostvariti za
opće dobro, osim u redu i u svim sastavnim elementima ljudske
naravi.
Izgubivši smisao o
tim prvotnim i temeljnim vrijednostima kao što su: Bog, duša,
grijeh, savjest i odgovornost pred Bogom… prekinuvši veze, koje su
ih povezivale sa Svetim, tj. s Nadnaravnim, postali su nesposobni da
osiguraju hranu i stan sebi sličnima, nesposobni da zaustave rat,
kolektivno umorstvo, torturu…, nesposobni da izbjegnu krize,
revolucije, nezaposlenost…, nesposobni osobito da stvore pravo
podneblje pravde i ljubavi, kakvu Bog traži i za koju je Krist
najsavršeniji uzor.
Takva je crna slika
ili drama ljudskog stanja. Materijalistima i bezbožnicima ne
manjkaju ideologije više ili manje zavodljive, kojih je svrha
zamijeniti Kult Boga Kultom čovjeka. To se zove antropomorfizam.
Antropomorfizam jest samodostatnost čovjeka, koji još nije stigao do
prave spoznaje Boga, želi Ga stvoriti prema svom vlastitom poimanju.
On će se, na
primjer, zadovoljiti da svoje oholo pouzdanje stavi u svoja djela
tehničara, stručnjaka, ili kao Marcuse, napuštajući stvarnost
apsolutnog Bića, koje Biće jest Bog, vratit će se naturalizmu, koji
je zavodljiviji i izgleda više ljudskiji. Ili još, kao pretjeranac
Cohn Bendit, smatrat će potrebnim temeljno rušenje kulturne baštine
Društva, koja je izgrađena umjetnošću duhom-veleumom, znanošću,
krepošću i molitvom pokoljenja, da mjesto toga stavi socijalistički
raj svojih snova.
Odatle potječe
podrugljiva riječ Voltaire-va: Govori se kako je čovjek stvoren na
sliku Božju, kako ga Bog stvori na svoju sliku… Ali čovjek mu je tu
sliku vratio!… Da, čovjek je želio sebe učiniti Bogom prema svom
nacrtu, ali takva želja nije ozbiljna. Između Bića, koje je Izvor
svih drugih bića i svega što živi, između Stvoritelja i stvorenja
nema bilo kakva nereda konfuzije. Bog ne može biti potvrđen drukčije
nego kao nezamjenjivo biće i u punini, koje nadilazi uvijek
neizmjerno sve što čovjek može zamisliti i reći o njemu. Herbert
Marcuse u svom zadnjem djelu Jednodimenzionalan čovjek veli: Ljudi
nalaze svoju dušu u svojim automobilima, kućama, u kuhinjama, itd.
Ovdje nije više antropomorfizam nego je alijenacija, tj. sistem,
koji čovjeka čini stranim samom njemu i koji ga odneljuđuje sve do
uništenja svega što je u njemu najdragocjenije, a to je njegova
duša. Vrlo zadovoljan s tim novim konforom, kojeg naši pradjedovi
nisu imali, ne može se primijetiti, jer gonjen do krajnosti, za
njega aparat proizvodnje postaje glavna snaga njegove misli i
njegovih čina, i stavlja ga u stanje eksploatacije, koja guši
njegovu osobnost i njegovu slobodu, što on i ne opaža. Tako postaje
odvraćen od sebe, pomućen, zaluđen, i to u pravom smislu riječi, u
jednodimenzionalnom društvu. Samo jedna dimenzija, koja se zove
društvo potrošnje, gdje je u takozvanom horizontalnom totalitarizmu.
Kad je to tako,
vrlo brzo se opaža da tajnu zla, patnje i smrti ne rasvjetljuje ni
znanost, ni moderni progres, moderni napredak, ni ideologije, koje
ne žele ne samo nikakve veze s Bogom, nego su protiv Boga. Dakle, u
toj odsutnosti Boga nalazi se korijen zla. Moj narod učini dvostruko
zlo, piše prorok Jeremija, ostavio je mene, Izvor žive vode, da
iskopa čatrnje, koje ne mogu držati vodu. Dakle, je li Izrael rob
ili sin roba?…
Nasuprot djela
ljudskih i ljudskog stanja, mi ćemo istaknuti djelo Božje ne toliko
u nacrtu stvaranja, nego u nacrtu tajne Otkupljenja. Tajne ostaju
uvijek tajne u onome što vidimo ili u onome, što nam se tumači. Nisu
protiv razuma, nego su jednostavno iznad razuma, oslonjene na Objavu
i jedne druge rasvjetljuju. Motreći sa strane Utjelovljenog Boga,
koji umire na Križu iz ljubavi prema čovjeku, kojega otkupljuje, ili
sa strane čovjeka, koji je otkupljen, Kalvarijska Žrtva jest
izbaviteljski element, koji daje zadovoljštinu za povrijeđenu pravdu
i oslobađa čovjeka od ropstva grijeha, dajući mu preobilna bogatstva
milosti. Crkva se ne boji ustvrditi da je divno Bog stvorio ljudsku
narav, a još je više i divnije obnovio, dajući nam tako dobrog
Otkupitelja. Kad Krist daje svoj Ljudsko-Božanski život za nas na
Križu i uskrsuje kao Pobjednik smrti, postajemo pobjednici nad
Sotonom, nad zlom, nad smrću. - Na jednoj slici u Sikstinskoj
kapeli, koja predstavlja Adama istjerana iz zemaljskog raja, vidi se
Eva, unatoč svoje muke i poniženja, kako baca svoj pogled nazad, kao
da je svjesna da unatoč grijehu, koji je uzrokom smrti, ostaje još
jedno svjetlo i jedna nada u očekivanju Vječne Ljepote.
Ne bih znao bolje
završiti ova razmišljanja u Predgovoru za svoje djelo Tajna zla,
nego pružajući svojim čitateljima riječi Staljinove kćeri, Svjetlane
Alilujeve: Svijet je nagomilao toliko ludosti, zla i opake volje kao
što su progres, razum, spoznaja, čovječanstvo i prijateljstvo…
Zatim, obraćajući se neposredno Bogu, upravlja mu ovu sjajnu
molitvu, punu povjerenja: Bože, kako je Tvoj svijet lijep i kako je
u njemu sve savršeno!… Svaka vlat trave, svaki cvijet i svaki list!…
Ti nastavljaš podržavati čovjeka u ovom besmislenom kaosu, u kojem
sama vječna narav čovjeku daje snagu i utjehu, dajući mu moralnu
ravnotežu i duhovnu harmoniju.
E. Autexier:
Sotona: Moć tame
Nakon pada anđela,
koji je predhodio padu čovjeka, dvije ljubavi stvoriše dva grada.
Dva različita grada, koji se suprotstavljaju jedan drugome.
Usporedba potječe od sv. Augustina. Augustin razlikuje Grad
zemaljski, koji se zove i Grad sotonski, a proizlazi iz ljubavi
prema samom sebi sve do prezira Boga, te Grad nebeski ili Grad Isusa
Krista, koji proizlazi iz ljubavi prema Bogu sve do prezira samog
sebe. Prvi se ponosi samim sobom i traži slavu ljudima. Drugi se
ponosi slavom Boga. Jedan u oholosti svoje slave ide uzgorito i
oholo, a drugi govori Bogu: Ti si moja slava i moja podrška (Ps
3,4). U svojim prvacima i u svojim knezovima, u svojim pobjedama nad
narodima, koje podjarmljuje Zemaljski grad i koji ljubi svoju
vlastitu silu i svoju strast za gospodstvom i vlašću. Naprotiv, Grad
Isusa Krista predstavlja nam svoje građane, koji se pomažu
ljubavlju, njegovi prvaci bdiju nad dobrom svojih podložnika i
govore Bogu: Ljubit ću Te Bože, jer Ti si moja snaga (Ps 17,2).
Mudraci Zemaljskog grada živeći prema težnjama čovjeka, traže
tjelesna dobra ili dobra duhovna ili ujedno i jedna i druga, ne
nastoje spoznati Boga niti Ga slaviti, niti Mu hvalu davati, nego
lutaju u ispraznostima svojih misli (Rim 1,21). Dok u Nebeskom
gradu, jedina čovjekova mudrost jest pobožnost, poniznost, ljubav,
koja daje pravom Bogu odogovarajuće poštovanje, očekujući nagradu u
društvu Svetih, gdje su ljudi u društvu anđela i gdje je Bog sve u
svima (1 Kor 15, 28).
Ovdje, uvjetovani
tajnom Vječnosti, nalazimo se licem u lice s neshvatljivom
stvarnošću, a ta je stvarnost Bog. U neizmjernom jedinstvu vidljivog
i nevidljivog stvorenja opažamo bez ikakve teškoće postojanje ovih
dvaju gradova, ili dvaju Kraljevstava: Kraljevsrvo Kneza ovog
svijeta, kraljevstvo Lucifera, anđela, koji se isticao svjetlom, ali
je postao svojom pobunom anđeo tame, te Kraljevstvo
Mističnog-Tajanstvenog Tijela, Zajednice Svetih, kojima je Krist
Glava. Ovdje se ne radi o metaforama ni o poetskim
presonifikacijama. Anđeli su stvorenja Božja. Čine dio ljestava
bića: Te ljestve opazio je Jakov u jednom proročkom snu i protežu se
od najmanjih stvorenja sve do onih, koji su najbliži Bogu. Protivno
manihejskoj herezi, prihvaćenoj od Katara ili Albigenza, koji
ispovijedaju dualizam, tj. sistem po kojemu od sve vječnosti postoje
dva suparnička i jednaka prauzroka: Bog i materija, Dobro i Zlo,
koje će se jedno drugom suprotstavljati. Sotona nije neke vrste
suparnik ni takmac Boga, a još manje je Njemu ravan, nego je Njegovo
stvorenje. Što se tiče supremacije, nadmoći Isusa Krista, kad nam
sv. Pavao želi da uvidimo njegov sjaj i veličinu, veli: On je slika
Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. U Njemu jer
sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo
Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti sve je
po Njemu i za Njega stvoreno (Kol 1,5).
Tehnički progres,
tehnički napredak, koji je postignut i svaki dan postiže i sve više
napreduje, da je moderni čovjek time već podjarmljen. Stvarno on
posjeduje ključ, koji mu na neki način, otvara polje zvijezda i
atoma, tj. ujedno naizmjerno veliko i neizmjerno maleno polje, ili,
x, da reknemo kao Teilhard, od neizmjernog kompleksa zarobljen. I
takav je prestiž tog progresa, da mora, prema istom znanstveniku,
pomoći ljudskoj savjesti, da pripravi kraj vremena i svoju vječnu
sreću. Ipak, tu se ne radi o drugom, osim o jednoj pseudoznanstvenoj
viziji, koje sadržaj ne odgovara evanđeoskoj istini. Za Evanđelje,
malo stado ili neizmjerni narod, mirijade ljudi, koji su došli ili
će doći u život, gdje je sve provizorno pomiješano kao kukolj sa
pšenicom, ti će ljudi biti odijeljeni u vrijeme žetve.
Sotona, tko je
to?
Da to saznamo,
dosta je otvoriti Bibliju, gdje je u jednoj najgrandioznijoj slici,
koja je ikad naslikana, iznesen pad anđela. U Apokalipsi, u knjizi
Otkrivenja, koja je knjiga najizvanrednija u Bibliji, nalazi se ovo:
U to se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao
voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je
ne mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše
zbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - Sotona,
zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s
njime njegovi anđeli. U to sam čuo jak glas u nebu, gdje govori:
Sad je nastupilo
spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova
Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao
dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i
riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do
smrti. Zato se veselite nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao
vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom,
svjestan da ima još samo malo vremena (Apok 12, 7-12).
Zašto je bila ta
borba anđela? Koji joj bijaše objekt?… Bog je anđele stvorio
dobrima, sposobnima za poslušnost i za ljubav i stvoreni su za Dobro
i za Sreću, koja se može naći jedino u Bogu. Obdareni su slobodom,
jer bez slobode nema ljubavi u pravom smislu. Bili su sposobni
birati. Uostalom, sigurna činjenica pada jednog velikog broja,
grijehom se pretvoriše u zle anđele, tj. u demone, ta činjenica, kao
i blaženstvo nebesko, ne može biti podareno tim čistim duhovima
prije kušnje u ljubavi i vjernosti, kao što bijaše postavljena
kušnja i samom čovjeku. Zato Biblija, osim u Otkrivenju, jasno kaže
u drugoj knjizi: Mrska je oholost i Bogu i čovjeku i nepravda je
odvratna obojici. Oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda i
srcem se odmetne od svoga Stvoritelja. I jer je početak oholosti
grijeh, tko se njoj oda, širi gnjusobu. Gospod ih zbog toga kažnjava
čudesnim kaznama i potpuno uništava (Sir 10,7-12).
Oholost je na
početku svih pobuna. Oholost je grijeh duha. Najveća oholost jest u
želji postati Bog. To bijaše zločin pobunjenih anđela, a to je
zločin, koji vlada među ljudima, kod lažnih mesija filozofije i
politike. Svojom silnom željom, Sotona, koji još bijaše Lucifer,
Anđeo svjetla, imao je mogućnost prkositi i izazivati vjerne anđele,
okupljene oko sv. Mihovila. Sa svojim pristalicama pobunio se,
želeći postati Bog protiv sve pravde i protiv očitosti i jasnoće, da
je stvorenje. To bijaše negiranje i odbijanje ljubavi, grijeh
anđela, grijeh neoprostiv. Neoprostiv u sebi. Za pobunjene anđele
nema Otkupljenja. Tajanstven problem, misteriozno pitanje, koje su
dugo ispitivali teolozi. Ali, veli sv. Augustin: Kako ne bismo
razumjeli, da grijeh anđela bijaše toliko neoprostiviji, koliko
njihova narav bijaše uzvišenija? Narav je anđeoska intuitivna,
zorna, jasno gleda! Anđeli se nisu u stanju obratiti! Ako je istina,
da se svaki grijeh oprašta, ako se požali, još je više istina da je
svaki grijeh neoprostiv, koji se ne osuđuje, ne opozivlje, ne
priznaje… To je konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu,
nepopravljivost. Sa smrću ljudska se duša odjeljuje od tijela i
slijedi zakone čistih duhova. Tako pravednici i vjerni anđeli ne
mogu više željeti poreći, zanijekati svoju ljubav, niti osuđeni i
demoni mogu zaželjeti da se obrate od svoje mržnje.
Sotona ili grad
zla
U Bibiji, gdje se
govori o padu čovjeka, vidi se od početka da se Sotona pokazuje po
psihološkim dubinama sa svojom perverzijom kao negator, poricatelj,
lažac i ubojica, neprijatelj Boga i čovjeka. Pred duhom žene lažno
je pokazivao svjetlo i pobuđivao bezumni san, što ga je sam imao i
koji mu je bio uzrokom propasti: Bit ćete kao Bogovi!… Rekao je: Bog
dobro znade, da čim pojedete taj plod, da ćete postati kao sam Bog,
spoznajući dobro i zlo! Takav bijaše prvi sofizam, prva laž,
krivotvorstvo napasnika, kome je Eva povjerovala kao što mu se
povjeravaju buduće generacije 20. stoljeća i buduće. Prema njemu,
prema Sotoni, da se postane svjetlo i istina, treba se angažirati,
zauzeti se za tamna djela i paktizirati sa zabludom. Da se upozna
život, treba početi uništavati ga i čak ubiti ga u njegovu zametku!…
Ali nije teško uvidjeti, posebno u našim danima, da kad se prihvate
takvi sofizmi i takve laži, ranije ili kasnije će se opaziti, često
vrlo kasno, da se radilo o prevari, o strašnoj prevari.
Dakle, da bismo
izbjegli tako teškoj zabludi, koju je Krist razotkrio i demaskirao,
razgoličio Sotonu, sa svom snagom svog Božanskog autoriteta, kad
reče svojim vlastitim neprijateljima: Vama je otac đavao i hoće vam
se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubica od početka i
ne bijaše u istini, jer u njemu nema istine: kad govori laž, od
svoga govori, jer je lažac i otac laži (Iv 8,44). Ubojica od
početka!… Krist je znao što je govorio i nije nas prevario. Sotona
je prouzrokovao smrt ljudi u povijesti što na zemlji ima grozne
pokvarenosti, razvratnosti, potječe od Sotone, koji je govorio:
Nećete umrijeti, nego ćete postati kao bogovi.
U Sirahovoj knjizi,
u kojoj Biblija govori o dobru i zlu, koje dolazi od žene, može se
pročitati ova izreka: Od žene je grijeh počeo i zbog nje svi umiremo
(Sir 25,24). Ipak, ako je Eva imala svoju odgovornost u drami pada,
odgovornost Sotone bijaše teža. Naime, čovjeka je stvorio Bog za
neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom
je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni, koji njemu
pripadaju. A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče
muka nikakva. Očima se bezbožnika čini da oni umiru i njihov odlazak
s ovog svijeta kao nesreća. I to što nas napuštaju kao propast, ali
oni su u miru (Mudr 2,23-24; 3,1-3).
Sotona i Kristova
smrt
Kršćanska drama,
kažemo drama svijeta, počela je s padom Adama i Eve i nastavit će se
neprestano do svršetka svijeta. Svuda i uvijek Sotona igra kolo, ali
većina ljudi ne vidi ga i ne čuva se od njega, ne bježi od njega.
Prva neiskrenost, himbenost, podmuklost napasnika u tome je, da se
prikrije, kamuflira, da pridobije povjerenje, čekajući priliku, da
zavede ljude, da mu se klanjaju. Da se upoznaju njegovi lopovluci i
njegova zavođenja, potrebno je pročitati što o njemu govori Sv.
Pismo Starog i Novog Zavjeta, te povijest Crkve od početka do naših
dana. Može se iz toga lako vidjeti, da sve pokvarene i zavodljive
inicijative dolaze od njega. Ali Sotona nije Bog i ako je istina,
prema poslovici, da on vodi kolo, istina je i to, da svi njegovi
pothvati uvijek svršavaju u neredu i napokon se okreću protiv njega.
Prividnim pobjedama, koje su obično kratka vijeka, slijede neuspjesi
i katastrofe, koje karakteriziraju grad zla, kojemu je on podstrekač
i vođa.
Sotona je začetnik,
inspirator zločina sve od početka Kaina do naših dana. Nakon
ubojstva Abela, nevinog i čistog, povijesti potopa, te prevednog
Josipa, kojega prodaše vlastita braća, kako će kasnije biti i sa
samim Isusom Kristom, evo kako sveci i hrabri proroci demaskiraše,
otkriše neprijatelja ljudskog roda skrivena u Zlatnom Teletu i u
svim vrstama lažnih bogova… zlatnih ili srebrenih idola, koji imaju
usta, a ne govore, imaju oči, a ne vide, imaju uši, a ne čuju. Zatim
u knjizi Jobovoj vidimo, ovaj put s Božjim pripuštanjem, vidimo
dramu trpljenja, kojoj je žrtva sveti čovjek Job. Ipak, u toj
nadljudskoj borbi, u kojoj se radi o problemu trpljenja Pravednika,
pobjedu će iznijeti Božji čovjek. Odakle potječe druga poslovica,
koja glasi: Đavao nosi kamen, ali njegova je zlobna i opaka moć
ograničena. Jobova pobjeda jest primjer pobjeda, koje čovjek može
izvojevati nad zlom Sotone, ako se sam potpuno poveže sa Svevišnjim
i stavi se pod zaštitu svog Stvoritelja i Otkupitelja.
U padu Adama i Eve,
ulogu je odigrao napasnik, ali on nije postigao odlučnu pobjedu.
Njegovi postupci, kako smo vidjeli, opetovali su se tijekom vjekova,
kako bi se u svijetu raširile zlokobne perverznosti, izopačenosti,
razvrati svake vrste. Ali, bez sumnje, u životu i smrti Isusa Krista
neprijatelj ljudskog roda postigao je najveći stupanj nemoćne mržnje
i u tome je tragična veličina kršćanske drame. Bogoubojica, koji
bijaše čovjekoubojica od početka, ne mogaše poželjeti većeg zločina
nego podići Početnika Života na Križ, na kome je umro. Bijaše
zadovoljan, ako u stanju osude može imati zadovoljstvo, kad je vidio
Spasitelja ljudi izdana i prodana svojim suradnicima i po njima
ponižena do poraza!… Međutim, kao i u Zemaljskom raju, njegova
pobjeda bijaše samo prividna i morala se obrnuti protiv njega. Smrt
Krista raspetoga, najveća pobjeda Sotonine mržnje, bijaše i znak,
bijaše signal njegova poraza i kraja njegova carstva, njegove moći i
vlasti. Tako je danas i tako će biti i sutra i uvijek za Božje
neprijatelje, koji, opojeni ohološću i samostalnošću, ne vide spas
ni u čemu, osim u pobjedi tehnike i lažne znanosti i proglašavaju se
bogovima namjesto Boga. Na kraju, ta lažna znanost okreće se protiv
čovjeka, koji uzmiče zastrašen pred strašnim prizorom, koji je sam
sebi pripremio.
Demonska,
sotonska opsjednuća
Sotona nije mit,
nije bajka, nije izmišljotina. Njegovo postojanje povezano je s
Utjelovljenjem Riječi Božje i s Otkupljenjem i s ponašanjem
Gospodina Našega Isusa Krista s obzirom na njega. Sve to ne dopušta
apsolutno sumnjati u postojanje Sotone. Ipak, osobito u naše
vrijeme, neki specijalisti psihoanalize drže, da je vjerovanje u
opstojnost demona, obično, čisto praznovjerje. Na primjer, oni ne
dopuštaju, da bi moglo biti osoba, opsjednutih od demona. Oni tvrde,
da nema opsjednutih od sotone, nego samo bolesnika koji su pomućeni,
umobolni, živčanih bolesnika, padavičara, itd…, koje treba njegovati
i liječiti. Nitko to ne poriče da ima takvih vrsta bolesnika. Ali
ako ima mentalnih bolesnika, koji su ovisni o psihoanalizi, ima i
demonskih opsjednuća, opsjednutih osoba od Sotone, nad kojima
psihoanaliza kao takva nema nikakve moći ni kompetencije, ni
nadležnosti. Evanđelje nam donosi nekoliko slučajeva opsjednutih od
Sotone, iz kojih je Isus, služeći se svojom Božanskom snagom,
izgonio demone i oslobađao one, koji su bili mučeni nečistim
duhovima. I kad se služio svojom Božanskom moći i snagom, tjerajući
zloduha iz nesretnih žrtava, demoni su sami govorili kroz usta
opsjednutih o Isusovoj Božanskoj sili.
Sveti Luka u svom
Evanđelju piše: Bio je u sinagogi u Kafarnaumu, čovjek, koji imađaše
nečistoga duha, đavla. Bijaše opsjednut od demona. Vidjevši kako
Isus ulazi u sinagogu, stane glasno vikati: isuse Nazarećanine, što
Ti imaš s nama? Došao si, da nas uništiš! Znam ja, da si Ti Svetac
Božji. Isus mu zaprijeti i reče: Umukni i iziđi iz njega. Nakon toga
đavao obori čovjeka u sredinu i iziđe iz njega i ništa mu zla ne
učini. Izišao je vičući i kričeći. I nastade opće zaprepaštenje, te
su se među sobom razgovarali ljudi: Kakve li riječi! Vlašću i silom
zapovijedi nečistim duhobima, te izlaze. I glas se o Njemu širio po
svim okolnim mjestima… Uvečer istog dana, veli Evanđelje, svi, koji
su imali bolesnike od raznih bolesti, dovodili su ih k Njemu, i On
ih je liječio… Iz mnogih su izlazili zli duhovi, vičući: Ti si Sin
Božji! On im je prijetio i nije im dopuštao da to govore i tjerao ih
je. Iz toga se vidi jasno, kako Evanđelje razlikuje obične bolesnike
od osoba opsjednutih od zlih duhova, nad kojima ima vlast jedino Bog
i Njegovi predstavnici egzorcisti, izgonitelji zlih duhova.
Opsjednute osobe nisu luđaci. Takve osobe često pokazuju znakove
posebne snage i nadnaravnog znanja. One znaju tko je Isus i da je
pred njima, one dršću, tresu se, mole i zaklinju tužno da ih ne
tjera… Opsjednutog iz Geraze nitko nije mogao ukrotiti. Više puta su
ga vezali okovima i lancima, ali on je pokidao te okove i lance
iskidao u komade. Videći kako se Isus primiče k njemu, urlao je
vičući i govoreći: Što Ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga
Svevišnjega? Zaklinjem Te Bogom, ne muči me! Jer Isus mu bijaše
rekao: Iziđi iz ovog čovjeka, duše nečisti! Isus ga na to upita:
Kako ti je ime? Odgovori mu: Legija mi je ime! Ima nas mnogo! I
uporno zaklinjaše Isusa, da ih ne tjera iz onog kraja. Ali Isus
oslobodi jadnika i on se vrati svojoj kući razglašujući
dobročinstvo, koje mu učini Isus, a svi su se divili (Vidi Mk
5,1-118).
Od najstarijih vremena, a posebno u Isusovo vrijeme, bijaše mnogo
opsjednutih osoba od zlih duhova. Ima takvih i u naše vrijeme…
Nejčešće to su bijesni napadači, koje Sotona šalje, da napadaju neke
osobe, posebno svete duše, svece, kako bi ih obeshrabrio i odvratio
od njihova ideala svetosti. Tko čita život sv. Župnika Arškoga,
vidjet će kako tijekom mnogih godina i skoro svake noći pokazuje zli
duh, da je u njegovoj blizini. Tek što bi sv. Župnik zaspao, zli duh
bi ga probudio svojim paklenskim krikovima, povicima, lupatanjem po
vratima župskog stana. Rogonja, kako ga je nazivao Svetac Božji,
prevrtao je stolice po sobi, lupao po namještaju, kričao užasno,
vičući: Vianney, Vianney, još nisi umro, ali imat ću te… Izgovarao
je uvrede i psovao, trgao je zastore njegove postelje i vukao
slamnjaču… Ali znakom Križa Sveti Župnik tjerao je zloduha. Sve ovo
iznosili su brojni svjedoci, koji bijahu kao čuvari ispočetka u
svečevoj kući, a ti su svjedoci vjerodostojni ljudi.
Slavni kroničar iz
11. stoljeća, Raoul Claber, pripovijeda, kako je jedne noći u
samostanu sv. Leger-a, nešto prije jutra, imao viđenje Sotone. On
piše: Vidim pred mojim krevetom malu grdobu, crnu neman ljudskog
oblika. Imađaše, koliko sam mogao raspoznati, tanak vrat, lice
mršavo, oči vrlo crne, čelo usko i naborano, smežurano, nos
splošten, usta ogromna, usne nabrekle, brada kao u jarca, uši ravne,
kosa nakostrešena, u neredu, zubi kao u psa, stražnji dio glave
šiljat, prsi i leđa grbava, odijelo prljavo. Izgledao je uzrujan,
tresao se, žestio se vrlo bijesno. Zgrabio je drvo s kreveta,
drmajući krevet snažno, škripajući zubima, opetovno govoreći: Nećeš
dugo ovdje ostati! … Ljudi Srednjeg vijeka bili su poučljiviji od
naših mudraca o smislu ljudskog života. O Sotoni su imali spoznaje,
kakve donosi Biblija… Današnje neznanje na laku ruku tvrdi da je
Sotona legendarna osoba, izmišljotina. To i želi Sotona. Ne želi se
otvoreno pokazivati i predstaviti.
Kad se u nekoj
obitelji rodi dijete, Crkva traži od kršćanskih roditelja, da
nastoje dijete donijeti u crkvu, na krštenje. Zašto? Jer je to
dijete, zbog izvornog grijeha, pod utjecajem Sotone i samo krštenje
može ga otrgnuti od tog ropstva, da postane član Tajanstvenog Tijela
Isusa Krista, posvojeno dijete Božje i baštinik Neba.
Obred krštenja
jasno pokazuje stvarnost:
Odričeš li se
Sotone? - Odričem! - I svih njegovih djela? - Odričem. - I svega
njegova sjaja? - Odričem!… Sad je dijete na putu da primi krštenje,
po kojemu će ući u veliku obitelj Božju i postat će dionik Božanskog
života. Kad odraste, u 12. godini, obnovit će svoje obećanje. U
Uskrsnoj Vigiliji, na Uskrsnom Bdijenju svake godine obnavlja se
Ispovijest vjere i odreknuće Sotonine vlasti.
Sotonina opakost
i zloba
Svaki kršćanin
treba znati, da je Sotona neprijatelj broj 1, neprijatelj Boga i
svih onih (anđela i ljudi), koji žele ostati vjerni Bogu. Postao je
opak, izopačen, pokvaren i tako postao za sve vrlo velika opasnost,
od koje se treba stalno čuvati. On je otac laži i pobune. On je
slika oholosti, mržnje, razvratnosti, pohote, bludnosti, on je
uzročnik svih naših patnja i zala, on je zaveo naše praroditelje na
neposlušnost, začetnik je zla među ljudima, zla grijeha i po
grijehu. Trpljenje i smrt najveća je čovjekova kušnja.
Međutim, Sotonina
moć nije neograničena. Svaki dan bezbrojno mnoštvo Svetaca postiže
pobjedu nad njegovim napadajima i pokvari njegove namjere, nacrte i
odbaci njegove zamke. Prvi put bijaše pobijeđen od sv. Mihaela
Arkanđela, zatim od Kristove Majke Marije, bez grijeha začete, a
snagu njegovu posebno ograniči muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista,
Sina Božjega, koji stalno ruši njegovo sotonsko kraljevstvo.
Sotona ili demon,
đavao jest Lucifer, pali anđeo, kojega Isus Krist nazivlje Moć tame,
jer mu je uloga, da stalno u dušama uništava sliku i svjetlo Božje.
Prorok Izaija veli: Kako pade s neba Svjetlonošo, sine Zore? Kako li
si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio:
Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih, prijesto ću sebi dići.
Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći su u visine
oblačine, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje, u dubine
provalije! (Iz 14,12-15).
Ovog palog anđela
pisac Apokalipse (Otkrivenja) nazivlje i Zvijer. Dakle, taj zbačeni
anđeo u isto vrijeme ima sposobnost i himbenost, neiskrenost. U
stanju je prikazati se anđelom svjetla, kako bi bolje oborio svoje
žrtve. Njegova je logika jednostavna. Da upropasti ljude, treba ih
uvjeriti da nema ni Neba, ni Pakla. Ako nema ni Neba, ni Pakla, nema
ni grijeha, nema ni suca. Ako nema suca, ni suda, nema ni Dobra ni
Zla… nema ništa i čovjeku ne ostaje ništa nego život životinje,
život životinjski, život civilizirane životinje, koja je opasnija
nego obične, prirodne životinje. Sotona, preoblikovan u anđela
svjetla, predstavlja se čovjekoljubivim, zauzetim za dobro
čovječanstva. On govori o miru i prosperitetu, o bogatstvu, o
izobilju, ukratko: o zemaljskom raju. Uvijek isti refren, uvijek
ista pjesma: Bit ćete kao Bog!… On ne govori o toleranciji… On želi
duhove razumne, pametne, darežljive, slobodne, napredne, koji su
vješti, tolerantni, jednako prihvaćaju zlo i dobro, opačine i
kreposti, zablude i istine, a to je prava nakaza! Neki vjernici se
zacrvene, kad im se rekne da nisu širokogrudni, razumljivi,
slobodni… Sotona hvali znanost, ali ne onu, koja će ljude učiniti
sretnima i boljima, nego hvali proizvodnju oružja što
smrtonosnijega. Nije moguće pomisliti na Sotonu, kad se govori o
uzroku ratova i bezbrojnih zala, koja uzrokuju ti ratovi. Ako govori
o Isusu Kristu koji sljedbenik Sotone, liberalac, govori kao o
najvećem i najmudrijem, ali će se čuvati priznati istinu, te reći da
je Krist Bog… Ako govori o religiji, govorit će ne o pravoj, nego o
takvoj, koja ima među ljudima stvoriti religiju bratstva, bez
očinstva Božjega! Kao da možemo biti prava braća, a da nemamo Boga
za Oca!
Tako malo po malo,
a da i ne opaze, mnogi kršćani izgubili su smisao grijeha i
dopustili su, da se u njima ugasi svjetlo vjere, nevinost srca. Kako
su došli do toga? Lako je to razjasniti! Mjesto da budu hrabri i
budni, kako treba, u borbi za kršćanski život, malo po malo, zbog
kukavičluka, zbog strašivosti, zbog mlitavosti i lijenosti,
popuštali su svaki dan sve više i napokon su ostavili Boga, kako bi
se predali demonu, koji ih navodi na lakomost, pohotu, pohlepu i na
svako zlo. Sve malo pomalo, dok ih ne zaslijepi i ne zamrači im
duhovne oči.
Sotonin grad ne
zemlji lako je prepoznati, jer to je grad zla. Njegovi su učenici
lašci, oholice, strašivice, kukavice, podlaci, bezočnici… Njihove su
filozofije negativne, krive, filozofije, koje šire zablude, neplodne
su u bilo kakvom dobru, a plodne su u svakom zlu. Njihove su
izmišljotine smiješne i razvratne, koje šire pokvarenost. Njihovi su
običaji sramotni, njihova književnost i dramatska su im djela
nečista. Njihove kreposti su iskrivljene. Njihovi napadaji protiv
Boga glupi.
Krist reče, da
nitko ne može služiti dvojici gospodara. Koji nije sa mnom, reče
Krist, taj je protiv mene! Bdijte i molite, da ne padnete u napast,
govorio je. Savjetovao je sve, da kreposni život treba pretpostaviti
uživanju grješničkom. Još reče: Tko vrši volju Oca moga, koji je na
nebesima, taj će ući u Kraljevstvo Nebesko.
Čovjek i tajna
zla - trpljenje u životu čovjeka
U svim vremenskim
razdobljima i u svim zemljama ljudi su svuda sukobljeni s tajnom zla
i trpljenja. Što se tiče trpljenja, neosporna je činjenica, da je
trpljenje povezano s našim životom od kolijevke, pa do groba i to
nerazdvojivo. Zemlja je morala biti Raj, a postala je, kako se
izražava marijansko Bogoslužje, dolina suza.
Zlo, od kojega
trpimo, dolazi iz različitih izvora, od kojih su neki neovisni od
ljudske volje. Na primjer, događa se, da prirodni zakoni proizvode
nepoželjne i vrlo zle efekte, koji su prave katastrofe; preobilne
kiše uzrokuju poplave, koje učine velike nesreće. Sunce, žestoko i
vatreno, sprži zemlju. Grad ili tuča uništi žetvu i berbu. Cikloni,
vrtložni vihori, uništavaju sve, kuda prohujaju. Vulkani ili potresi
sravne sa zemljom cijele gradove i sela s njihovim stanovnicima.
Uostalom, tko bi mogao napraviti točnu sliku, tko bi mogao točno
prikazati fizičke patnje?… Čovjek, rođen od žene, rečeno je u
Jobovoj knjizi, živi kratko i pun je bijede… Bijede bolesti, bijede
starosti sa svojim nevoljama i nemoćima, bijede smrti. Pomislimo na
naše moderne bolnice, u kojima trpe mnogi bolesnici, često bez nade
u ozdravljenje. Pomislimo na klinike, u kojima se vrše operacije,
reže živo tijelo. Spomenimo se naše djece, koja se rađaju osakaćena,
hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, često krivnjom roditelja.
Pomislimo na patnje osoba s tuberkulozom, osoba kanceroznih,
gubavih, kojih je tijelo izjedeno i odurno u očekivanju smrti…
Patnje obitelji, koje su u velikom broju pod šatorima bez ikakve
higijene, i gdje vlada nemoral, s velikom brigom za svagdašnji kruh.
Koliko obitelji ima, što trpe hladnoću zime ili ih muči ljetna vatra
i sparina u njihovim mansardama bez dostatne pomoći i katkad bez
nade.
K tome dodajemo još
moralne, duševne patnje, često još groznije. Te muke i tjeskobe muče
i lome jadna ljudska srca. Tu su patnje roditelja, koji plaču nad
mrtvačkim lijesom, u kojem je zakovano tijelo njihova djeteta. Tu su
patnje siročadi, koja neće nikad upoznati slatki majčinski poljubac.
Tu je i patnja duša, koje su u stanju duhovne gladi. Nemaju ni
jasnoće u vjeri ni nade u Bogu, nakon što su iskusile, da su
porušeni svi njihovi snovi, pa se nalaze poput siromašne barke,
napuštene nasred oceana, daleko od obale. Napokon, od izvornog
grijeha, treba reći također, da je zlo u srcu čovjeka, koji nosi sa
sobom, rađajući se, zle klice težnje, koju zovemo mane, urođene
mane, kao što su oholost, nečistoća, sebičnost, mržnja, itd. Odatle
dolaze zločini i ratovi s bezbrojnim zlima, koja u svim vremenskim
razdobljima poharaše, pustošiše i uništiše svijet. Uništiše toliko
nevinih žrtava od mučeništva Abela Pravednog, koji bijaše žrtva
bratove zavisti, pa sve do naših dana. Takva je sveopća povijest
ljudskog roda, koja je u svim razdobljima obilježena tragovima krvi
i patnje, od kojih 20. stoljeće ne bijaše manje tužno.
Tako, bilo da se
radi o bogatašu ili siromahu, učenjaku ili neznalici, mladiću s
cvjetnim zdravljem ili o stracu, nagnutu prema grobu, svi smo mi
žigosani patnjom i ranije ili kasnije, ako već nismo bit ćemo
poniženi i pobijeđeni patnjama. Nemoguće je patnjama izbjeći, jer su
svuda, u bezbrojnim oblicima i vrstama. P. Simon veli: Trpljenje se
rađa na radu, ali pojavi se i kod samog uživanja i zabave. Dolazi
prije dužnosti, prati krepost, pojavljuje se nakon grijeha i
razvratnosti. Pojavi se uz ljubav, sklizne u prijateljstvo, poveća
mržnju… Ukratko, život bez patnje ne postoji.
U ovakvim uvjetima,
u borbi s takvim neprijateljem, ne bi li ljudi 20. stoljeća mogli
pobijediti sredstvima modernog progresa? To bijaše milenijski san
svih generacija, ali do danas malo se od te borbe ostvarilo i ne
može se reći, da su ljudi naših dana manje jadni nego oni, koji su
živjeli prije tisuće godina. Ne možemo nijekati bezbrojna
dobročinstva modernog znanstvenog progresa. Mnogi su bolni slučajevi
nestali, ali po njima se pojaviše druge i gore nevolje. Pomišljati,
da se može ukloniti trpljenje iz našeg života, znači zabavljati se
tlapnjama! Trpljenje se povezuje uz nas kao naša sjena. Bez ičega
rođeni, borimo se mučno, da pribavimo svagdanji kruh, da pribavimo
odjeću, da napravimo krov nad glavom! Borimo se protiv bolesti,
protiv smrti, ali u toj nejednakoj borbi, čovjek ostaje uvijek
pobijeđen.
Gdje je izvor
zla?
Od rođenja u borbi
sa svakojakim bijedama, čovjek stalno jadikuje i tuži se, baca
krivicu čak na samoga Boga. Govori se, kako Bog može dopustiti
trpljenje? Kao naš Otac nebeski, koga zovemo Dobrim Bogom, kako On
može ostati indiferentan pred tolikim zlima, koja muče
čovječanstvo?… U svojoj Molitvi bezbožnika-ateiste, pjesnik
Richepin, prenosi tužbu u ove riječi:
Kako me možeš
gledati, kako klečim na kamenu s rukama uzdignutim k Tebi, gušeći se
u jecaijim, a da se ne pojavi ni jedna suza na Tvojim očima, nisam
li ja Tvoje dijete?
Jadni čovjek, koji
se usuđuje Boga zvati na odgovornost, Boga, koji je čovjeka pozvao
na život iz ništavila, te postupati s njim kao sa sebi jednakim? Kad
njegovo oko nije u stanju držati svoj pogled, uperen u sunce, kako
će moći prodrijeti njegov duh u dubine nestvorene Mudrosti?… ne bi
li bolje bilo pasti na koljena, razmišljati i moliti Boga da mu
pomogne vidjeti dio njegove odogovornosti za kušnje i nevolje
zemaljskog života!… Jer zlo, koje uzrokuje trpljenje i patnje, jest
tajna više nego problem, i bit će uzalud željeti naći rješenje u toj
tajni kao da se radilo o nekoj jednadžbi ili kakvom poučku, teoremu.
Jedino u svjetlu Božjem to je moguće postići.
Zlo ne dolazi od
Boga. Savršeno biće ne može htjeti ništa drugo nego dobro, jer je
samo Vrhovno Dobro, najviše dobro! Bog ima sažaljenja prema onima,
koji trpe. On preklinje ratove. Kad je Bog stvorio svijet, svuda je
ostavio znak dobrote. Svojom svemoćnom Riječju stvorio je zemlju,
koja bijaše raj zemaljski, u kojemu ne bijaše ni trpljenja, ni
bolesti, ni smrti. U tom Raju čovjek bijaše kao Kralj, kojemu sve
bijaše podložno, i svuda je vladao red, harmonija i mir. U svom
značajnom djelu Onaj, koji je vjerovao u svoje oči i u svoje ruke,
Jacques Lebreton, pišući na način poput Ch. Peguy-a, prikazuje kako
sam Bog iznosi tajnu zla i boli: Veli Bog, pazi, jesi li pametan, ja
nisam stvorio zlo. Gdje si vidio, da sam ja stvorio zlo? Ja ne mogu
stvoriti zlo. Ali ako sam želio, da Me ljudi ljube, trebalo je da
imaju mogućnost ne voljete Me. Odatle zlo!… Nisam Ja stvorio zlo,
nego je trebalo da dadem mogućnost, da zlo postane. Zlo je protivno
od Mene, zlo je odsutnost Mene, odsutnost Boga.
Zlo i čovjekova
sloboda
Stvoreni svijet
djelo je nesavršeno, ograničeno u kojem nužno postoji i trpljenje.
Kad bi stvoreni svijet bio savršen, bio bi Bog, što je besmislica,
koju podržavaju panteisti. Zlo u sebi velika je tajna zbog svog
negativnog aspekta, koji ga čini neshvatljivim. Ontološki, zlo je
privacija života. Odvojivši se od Boga, koji je u svojoj biti život,
čovjek se sam lišava života. zatvara se u jednu vrstu tamnice,
tamnice smrti, ne samo u paklu na onom svijetu, nego već i ovdje na
zemlji.
Zlo i trpljenje
djeca su grijeha, posljedica su grijeha. Grijeh je došao na svijet
ne voljom Božjom, nego voljom čovjekovom. Grijehom se tumači tajna
zla i tajna trpljenja. Ako ne potpuno, sigurno djelomično. Stvorivši
Bog čovjeka, želio je s njim postupati plemenito. Dao mu je plemenit
dar, koji se zove sloboda. Čovjek je od svih vidljivih stvorenja
slobodan, tj. odogovoran za svoje čine. Bog nam je mogao dati narav
nepogrešivu, nužno prisiljenu da čini Dobro, ali tko tu ne vidi, da
bi takva narav bila neslobodna, bila bi kao stroj, čovjek ne bi imao
ni veličine ni dostojanstva. Ne bi bio u stanju da nastoji bilo bilo
što svjesno učiniti, ne bi napredovao, ne bi mogao kreposno živjeti.
Zato je sloboda u isto vrijeme naše najdragocjenije dobro i
sredstvo, koje može čovjeka učiniti herojem ili svecem, ali i
pokvarenjakom i zločincem. Odakle dolazi zlo?… Iz zle upotrebe
slobode. Kad god čovjek bilo čim prezire neizmjernu Mudrost Božju,
slijedi drugi put nastojeći bez Boga graditi grad snova ili
jednostavno građevinu svog individualnog života. Dakle, svaki se
grijeh plaća. Kad se god krše ustanovljeni zakoni od Boga, bilo to
prirodni ili natprirodni zakoni, fizički ili moralni, duhovni,
okreću se protiv onoga, koji ih prezire, ranjavaju ga ili čak
ubijaju ga. Čovjek je slobodan baciti se pod vlak, koji prolazi ili
da to ne učini, ali ako učini, bit će nesmiljeno smrvljen, zgnječen.
U moralnoj domeni, na moralnom polju je isto tako. Čovjek je
slobodan zloupotrijebiti skupocjenu stvar, da se oda opačini,
razvratu, neumjerenosti, alkoholizmu… ili ne. Ali, ako se oda, stići
će ga posljedice, koje će morati snositi ranije ili kasnije, koje će
nanijeti štetu i njegovim potomcima, koji će biti nevine žrtve.
Postavimo se sada na orbitu religijskog plana, gdje se točno nalazi
ključ zagonetke zla i trpljenja, čovjek je slobodan ne imati
religiju, ignorirati Boga i kršiti Božje zakone, zakone Božje
ljubavi, ali ako to čini, lišava se najvećeg od svih dobara! Tijekom
života čovjek kao i društvo dobiva i žanje, što je bio posijao, i
naša privatna ili javna zla, od kojih je rat jedno od najgroznijih,
posljedica su naših zabluda i naših grijeha. Tražite Kraljevstvo
Božje i Njegovu Pravdu, reče Krist, i ostalo će vam se dodati! I
protivno je istina: Rušite Božje Kraljevstvo i ostalo ćete izgubiti…
Bit ćete uzročnici, stvoritelji trpljenja.
Kad nevini
plaćaju za krivce
Ali, još se govori,
zašto Bog dopušta tako često uspjehe onih, koji se zovu zli, dok su
pravednici obasuti i udareni kušnjama i nevoljama? Prigovor je samo
prividan. Nije moguće shvatiti, da svijet bude kažnjen istog časa
kad učini zlo, a krepost nagraditi isto tako. Zli bi nesmiljeno
doživljavali, da njihova zla budu kažnjena odmah nakon zlih čina, a
dobri bi bivali stalno nagrađivani. Crkveni svod ne bi se srušio na
vjernike u molitvi, vlakovi s hodočasnicima ne bi skliznuli s
tračnica… Kratko rečeno, oni, koje nazivlju nevinima, pravednima,
pobožnima, uživali bi stalno sreću, ne bi nikad bivali bolesni, pa
ne bi, prema tome, ni umirali! Ali dosta je samo malo razmisliti da
se vidi, da su to samo djetinjasti snovi. Tada ne bi bilo pravih
kršćana. Bogu bi služili ljudi iz čistog interesa, a ne iz ljubavi.
Mnoštvo bi napunjalo crkve, ne da slavi Boga i da sebe posveti, nego
da se domogne uspjeha i blagostanja. Tu bi bila smrt slobode i
kreposti, tj. smrt svega što čini čovjeka velikim i zaslužnim. Bog
tako ne radi i neće raditi. Tako ne postupa i tako neće postupati. U
svojoj neizmjernoj mudrosti, On sudi da je razumnije i bolje da
Njegovo sunce svijetli nad zlima kao i nad dobrima. On čeka da se
grješnici obraćaju, jer je strpljiv i jer je vječan. Religija nije
jamstvo za prosperitet za sadašnji život ovdje na zemlji, nego je
svjetlo za duše i snaga, da nam pomogne činiti dobro. Bog nam je
obećao dvije stvari: Kraljevstvo milosti ovdje na zemlji i svoje
Kraljevstvo slave u vječnosti. Pita se, zašto nevini plaćaju za
grješne? Odgovor dolazi sam od sebe: jer grješno čovječanstvo,
opterećeno neizmjernim dugom prema Božjoj pravdi, treba da ima
nadoknadu između zločina jednih i pokore drugih. Dakle, samo žrtva
pravednih, sjedinjena sa žrtvom Kristovom, vrijedna je pred Bogom,
jer tajna grijeha i tajna otkupljenja zove se i jedno i drugo. Zove
se tajnom.
Tako u njemu i po
njemu postaje normalno, da pravednici plaćaju za grješnike,
nepravednike, kao što je normalno da bogati plaćaju za siromašne.
Još se govori,
prigodom smrti male djece, koja su u biti nevine žrtve: Zašto Bog
kosi prerano tako nježne cvjetove i tako bogate nade? Smrt djeteta!…
Može li biti za jednu majku okrutnijeg razočaranja kao što je
promatranje umiranja njezina djeteta? Što na to odgovoriti? Ljudski
govoreći, za to nema valjana odgovora… Nitko u svijetu ne može dati
rješenje zagonetke, jer mi smo tu u srcu tajne trpljenja. Ipak, u
Sv. Pismu nalazi se najbolji odgovor. Zašto smrt male djece? Sveto
Pismo kaže, da je to zbog straha, da njihova ljepota ne potamni u
dodiru svijeta, koji živi zaboravljajući i prezirući Boga… a možda i
zato što Božanski Vrtlar otkida najljepše cvjetove, da bi njima
ukrasio svoj Raj. Crkva ne moli za malu krštenu djecu, kad umru,
nego zahvaljuje Bogu, koji im je otvorio Nebo, koji Ga odtad u nebu
slave. Crkva tom prigidom moli za roditelje, koji doživješe tešku
muku, gledajući kako ode na drugi svijet njihovo dijete, Crkva briše
njihove suze, podsjećajući ih, da odsad u Nebu imaju anđela
zaštitnika, svoje dijete! Pokornik-obraćenik Charles de Foucauld je
16. veljače 1900. pisao svojoj sestri, koja je izgubila jedno od
svoje djece i rekao joj u pismu: Teška mi je pomisao na Tvoju veliku
kušnju. Ali, ja Ti priznajem također, da se veoma divim na pomisao,
da si već postala majka jednog Sveca. Kolike časti za Tvoju obitelj
i za Te imati u Nebu takvog zaštitnika! Završimo ovo poglavlje s
istinitim događajem, a zbio se u isto vrijeme: Jedno dijete teško
bolesno bijaše blizu smrti. Da ga mogu spasiti od smrti, roditelji
se dadoše na mnoge žrtve, koje postigoše uspjeh prema mišljenju
roditelja. Dijete se domože normalnog zdravlja i nakon 20 godina
bijaše pozvano u vojničku službu, ali tijekom Prvog svjetskog rata
(1914-1918), postade dezerter i izdajica svoje Domovine, izgubi čast
i poštenje kao izdajnik Domovine i ustrijelio se! Zar ne bi bilo
bolje za nj i njegovu obitelj, da je umro prije 20 godina?
Prepustimo Jedinoj i nepogrešivoj Božjoj Mudrosti brigu da da
odgovor na tu tajnu!…
***
Da bismo imali
ključ za tajnu zla, potrebno je steći neka elementarna saznanja o
Bogu, čija moć, iako neograničena, ipak se sukobljuje s nemogućim.
Na primjer: Bog ne može učiniti, da kružnica postane kvadrat. Ne
može učiniti, da 2 plus 2 budu 5! Nije u stanju stvoriti svijet,
koji bi postao Bog kao i On. Ali, stvarajući svijet, dao mu je opće
zakone, od kojih nijedan ne može nijekati dobročinstvo,
dobrotvornost i harmoniju i sklad. Po tim zakonima zvijezde slijede
svoj redoviti i određeni put, kiša oplođuje zemlju, sunce pomaže, da
zriju plodovi. Ali, da se ostvari njegov nacrt, postoje i drugotni
uzroci, koji su slijepi kao samo stvorenje, kao i svemir. Božji
zakoni pokoravaju se svojoj sudbonosnoj namjeni, a ne brizi da
kažnjavaju zlo ili da nagrađujeu dobro, jer to nije njihova uloga.
Dakle, postoje katkad promašaji kao što postoje i nesretni slučajevi
u autoprometu, u zrakoplovnom prometu, uvijek žaljenja vrijedni,
unatoč svega uvjerenja ljudi, da je izum automobila i zrakoplova u
sebi dobra stvar. Zar treba zabraniti upotrebu vatre pod izgovorom,
da može biti uzrokom požara, ili vode zbog toga što može biti
uzrokom utapanja i poplava? Bog je čovjeku dao zemlju, da njom
ravna. Nesavršenstva, koja se otkrivaju, iščezavaju, malena su pred
divnom harmonijom i Božanskom ljepotom stvaranja!…
Postoji i tajna
moralnog zla, koje zlo je u čovjeku i koje od njega čini splet
kontradikcija… Što je to?… Sigurno velika tajna. Ipak, da se to malo
razjasni, nije potrebno imati produbljivanje filozofskih studija.
Dosta je razmisliti, da bi se shvatilo, da ovo ljudsko zlo nije
realni objekt, nešto, što se vidi, što se može dotaći… Bolje rečeno,
to je odsutnost, privacija dobra, kao što noć nije drugo nego
privacija svjetla. Dakle, samo zlo jest odsutnost Boga, jer bez
Njega to je noć na svijetu i u dušama.
Ateist, bezbožac
pred trpljenjem… Što čini, što će činiti? Revoltirati se, buniti se?
Protiv koga? Ako jedino priznaje slijepu fatalnost, slijepi udes,
koji ravna događajima?… Ako Bog ne postoji, kakvo držanje može za
njega biti nego se obratiti fantomu, utvari, aveti, prikazi, da sebi
pribavi užitak, da od njega traži račune? Ako Bog ne postoji, čovjek
je totalno razoružan pred trpljenem, problem zla je nerješiv i tu ne
preostaje ništa drugo nego šutjeti.
Ako se Adamovim
grijehom i grijesima svega čovječanstva čovjek odijelio od Boga, ne
samo da se Bog nije odijelio od čovjeka, nego je zlo čovjekovo
izazvalo na dvoboj divno djelo Otkupljenja. Bog je tako ljubio
svijet, da mu je poslao svog Sina Jedinca! Tajna trpljenja
rasvjetljuje se integrirajući se u kršćansku tajnu, a posebno u onu,
koja je središte kršćanstva: Pashalna Tajna Krista Umrloga i
Uskrsloga.
Sv. Pismo govori:
Evo, kako umire Pravednik! Premda je Božansko Veličanstvo Njegova
Oca bilo uvrijeđeno našim vlastitim grijesima, Krist se tako
osvetio, da je došao zbog njih trpjeti, okajavati ih, da ljude
pomiri sa svojim Ocem nebeskim. Učestvovao je u svim našim
nevoljama. Iskusio je hladnoću i glad, zanijekanje i izdaju, mržnju
i smrtnu kaznu.
Kao žito, koje se mrvi u žrvnju ili pod mlinskim kamenom, ili kao
grožđe, koje se kupi i gnječi u badnju, tako i Krist bijaše smrvljen
i zgnječen. To je ono, što veli prorok Izaija: Kaznu za naše
grijehe, uzeo je na se i mi smo izliječeni njegovim modricama (Iz
53). Kako umire Pravednik?… Umire nepravedno osuđen i, prividno
nepravda trijumfira. Prividno, da, prividno, ali prividnost je
varljiva, jer u stvari, to slobodno prihvaćanje nepravde, koju je na
se uzeo Čovjek-Bog, koji je sama nevinost, uspostavio je ravnotežu,
pomirio je čovjeka sa Stvoriteljem. U isto vrijeme Njegova patnja bi
preobražena. Za Židove Križ bijaše objekt sablazni. Oni nisu mogli
prihvatiti misao poniženog Mesije, poniženog i patničkog, dok za
pogane, koji se ne mogoše uzdići iznad svoje ljudske naravi. Križ
bijaše ludost. Jednom misionaru, koji je pokušao rastumačiti
Raspelo, reče jedan mandarin (poganski činovnik u Kini): Ako Krist
bijaše Bog, kako je dopustio da ga razapnu? I sami apostoli dugo ne
shvatiše kad im Isus navijesti potankosti o Svojoj Muci i o Svojoj
Smrti. Petar Mu reče: Ne, Gspodine… to Tebe ne smije stići nikad!…
Na Veliki Petak, svi bijahu izbezumljeni i svi Ga ostaviše, jer se
srušiše njihovi snovi. Ali ubrzo, na Duhovski dan, otvoriše im oči
na svjetlu Križa i počeše propovijedati o Kristu raspetom i
uskrslome, uz pogibelj za vlastiti život. Tako Križ daje trpljenju
pravi smisao, čineći od patnje sakramanat ljubavi i kršćanskog
života.
Patnja
suotkupiteljica
Isus je došao među
nas, da uništi zlo u njegovu korjenu. Želio je sam sići u bezdan, u
ponor neprihvatljive bijede za čovjeka, dosegnuvši dubine zla i
smrti. Jean Danielou reče: Sišao je tamo, gdje ne siđoše ni Buda, ni
Sokrat, ni Marx, pa u tome On jedini donosi odgovor o tajni zla i o
mogućnosti da ga pobijedi.
U jednoj francuskoj
crkvi (Poitou á Chauvigny, près de Montmorillon) vidi se jedna
fresko-slika, koja predstavlja Krista, kako nosi vrlo dug i vrlo
težak Križ. Najprije se vidi poguren pod težinom tereta, koji Ga
satire, jer je pod teretom svih grijeha svih naroda i svih
pokoljenja. Ali, gle, iza Njega, korača velika povorka ljudi i žena,
koji također, prihvativši u ruke taj teški Križ, pomažu Mu, kao
nekoć Šimun iz Cyrene, nositi teški teret. Tu su po redu iz svih
društvenih kategorija. Vide se Pape i biskupi, svećenici i monasi,
bogataši i siromasi, starci i mladež i djeca… tako cjelokupno
kršćanstvo, sjedinjeno s patničkim Isusom, učestvuje u spasenju
svijeta. Ta fresko-slika izraz je zamisli jednostavne teološke teze,
teološke tvrdnje, koja tvrdi da je kršćanin, kako mu samo ime kaže,
drugi Krist. Krist je Glava mističkog Tajanstvenog Tijela u Božjem
Gadu, a mi, po svom krštenju, postali smo članovi toga TIJELA! Krist
jest Trs plodne loze, a mi smo grane, kojih je život usko povezan s
Njegovim i čini nas Suotkupiteljima.
Sveti Augustin
veli, da je svaka bol utemeljena na ljubavi. Želi time reći, da je
kapacitet patnje proporcionalan sa snagom ljubavi. Dakle, među
ljudima nikad ne bijaše ljubavi kao ljubav Djevice Marije prema
svome Sinu Isusu. Sav njezin život za nju kao i za Nj, zbog nas,
jest okrutno mučeništvo. Radi toga naslova Ona prva zaslužuje naslov
Suotkupiteljice ljudskog roda. Starac Šimun proročki joj reče: Mač
boli probost će ti dušu. Najveća žrtva za majku nije žrtva da umre,
nego je žrtva gledajući kako umire njezino dijete. To ne znači
prikazati svoj život Bogu, nego znači prikazati Bogu život svog
djeteta. Na Kalvariji Krv Isusova i suze Njegove majke tekle su i
miješale su se skupa za Otkupitelje ljudskog roda na način tako
intiman, da zaslužuje, bez prolijevanja vlastite krvi, naslov
Kraljice mučenika.
Na križnom putu na
Kalvariju, Ona gleda svog predragog Sina, natovarena Križem, kako se
mučno penje na brežuljak Kalvariju, slušajući vikanje mnoštva u
mahnitosti i mržnji, glava mu je okrunjena trnjem, lice izranjeno i
puno modrica, izudarano ćuškama i štapovima, grudi razderane groznim
ranama od bičeva. Zatim, kad dođe čas, kad iz ljubavi za ljude Krist
se predade, da Ga razapnu, Njegova Majka je prisutna blizu Njega.
Ona gleda kako zločinci pribijaju na Križ čavlima Isusove ruke i
noge, praveći velike rane i uzrokujući velike boli. Ona sluša
Isusovo jadikovanje, koje sliči na zov u pomoć: Bože moj, zašto si
me napustio? Ili one riječi: Žedan sam! Tada u groznici agonije,
smrtne muke, traži vode, da ugasi žeđ. Zapravo je žedan za ljudskim
dušama, za ljudskim spasenjem! Zatim slijedi njegova zadnja riječ,
ujedno pobjednička i riječ užasa, kad svoim jakim glasom povika:
Svršeno je! Moje poslanstvo je gotovo. Oče, u ruke Tvoje predajem
dušu svoju! I saginjući polako svoju Glavu, izdahnuo je, a sve to
tužna Majka stojeći uz Križ uspravna bez uzmicanja, tiha i jaka,
sjedinjena sa svojim Sinom u osjećajima sažaljenja, sućuti i
samilosti. Svaka druga majka bila bi dotučena, vikala bi, bila bi od
groze pala u nesvijest ili bi bila zahvaćena stravom i mukom
strašnom i groznom, da ne bi mogla podnijeti taj prizor, a da ne
umre. Agara, iz St. Zavjeta, daje zadnji majčinski poljubac na čelo
svom sinu Išmaelu, stavlja ga da spava u pustinji, i sa suzama u
očima, odlazi od njega, govoreći: Ne mogu gledati smrti svog
djeteta! Ali, Marija je jaka Žena, pa ustraje u muci Kristovoj i
prisustvuje Njegovoj smrti… Isus, odbačen od svog naroda, izdan od
jednoga od svojih učenika, ostavljen od svojih učenika, sam je na
Kalvariji, da prikaže svoju jedinu krvnu Misu, Žrtvu svoga života,
da spasi svijet, Njegova Majka je prisutna, da učestvuje i
predstavlja grješno čovječanstvo. Paul Claudel veli: Sunce se
sakrilo, pomrčalo, zastor hramski se razderao od vrha do dna, ništa
nije moglo saviti, pobijediti majku Božju. Ostat će do kraja uz
svoga Sina, ne da pokuša spasiti Ga, kao što čine druge majke, nego
da se s Njim sjedini u Njegovoj Žrtvi tako da mi grješnici budemo
spašeni, sjedinjujući se tako u svojoj osobi što bijaše najveće:
najveći stupanj boli i patnje i uzvišenost prihvaćanja.
Pozitivni aspekt
trpljenja
Isus, postavši
čovjekom, prihvatio je trpljenje i svojom smrću na Križu ga
preobrazio, uzvisio ga, prikazujući ga svom nebeskom Ocu za spasenje
svijeta. Trpljenje tako postade spasonosna žrtva i lijek za spasenje
grješnog čovječanstva.
U Kršćanstvu
trpljenje čini duše jakima, čisti ih i posvećuje. Patničkim
iskušenjem jačaju se duše. Trpljenje ih izgrađuje, kao što turpija
glača željezo. Trpljenje kuje, izgrađuje, kleše, reže i po trpljenju
neke duše postižu jakost, ljepotu i nadnaravnu veličinu…
Trpljenje čisti i
približuje Bogu. Trpljenje je raskrižje puteva, gdje Bog čeka
izgubljene i zalutale duše, da im dade svjetlo vjere. Ni filozofi,
ni znanstvenici, ni teolozi, ni propovjednici ne uspijevaju prema
Bogu tako usmjeriti moleće poglede. Milton, pisac knjige Izgubljeni
Raj, postavši slijep, zahvaljivao je odano Bogu na toj kušnji. Pisao
je, ili bolje rečeno, pjevao je: U noći, koja me opkoljuje, svjetlo
Božanske prisutnosti blista jačim sjajem. Bog me gleda s više
ljubavi i nježnosti, jer ne mogu vidjeti ništa drugo, osim Njega.
Napokon, poniznim prihvaćanjem trpljenja Ch. Baudelaire je našao
vjeru otkrivajući ljubav Božju.
Budi blagoslovljen,
moj Bože, koji daješ Trpljenje. kao divni čijek našim nečistoćama.
Zaključak
Evo nas na kraju razmišljanja o ovom tajanstvenom problemu zla i
trpljenja. Zaključak, koji se nameće, jest slijedeći: Ako se
trpljenje želi razjasniti samim svjetlom razuma, problem ostaje
nerješiv. Dovodi do fatalizma i do očaja. Ako ljudski razum prihvati
trpljenje u svjetlu Božjem, u tom slučaju vidi se bez muke, da u
nacrtu Božje Providnosti postoji uski odnos između ljudskih grijeha,
očišćavajuće patnje i našeg vječnog određenja, posvećenja i
spasenja.
Nekoć su ljudi dugo
vremena tražili filozofski kamen, koji bi imao magičnu silu, da sve,
što se njim dotakne, postane zlato. Tako su mislili. Nisu ga našli.
Ali, Krist na Kalvariji učinio je bolje. Dao je svojim patnjama i
svojoj smrti neizmjernu vrijednost. Valorizirao je i preobrazio naše
patnje, koje prihvaćamo, da ih sjedinimo s Njegovima. Pogansko
trpljenje uvijek bijaše neplodno. Traseas, umirući, ginući po
naredbi cara Nerona, prolijevajući svoju krv po pijesku parka, u
kojemu je filozofirao, učinio je jednu gestu, koja može biti
zadivljujuća, ali ta krv bijaše bez otkupiteljske vrijednosti. Tako
je i s bolesnicima, starcima i neizlječivima, koji u poganskom
društvu ne vrijede, nego se smatraju kao mrtvi teret bez važnosti.
Za društvo je teret nekoristan i težak i koji mora nestati što
prije.
Ali, u Kršćanskom
društvu nije tako. Ruža, koja raste na trnju, simbol je, znak je
radosti, koju uživaju samo oni, koji se ne boje žrtvovati sami sebe
i kojima patnja ne uzrokuje strah. Svaka berba plaća se žrtvom i
oni, koji siju u suzama, skupljaju u radosti, i križ, po kojemu je
radost došla u svijet, mijenja trpljenje u radost i smrt u život.
|
