Krist računa s bolesnim svijetom. Sa
svijetom uzetih, slijepih i prosjaka, kako je rekao. Sa svijetom koji
prebiva u tminama i sjenama smrti, kako su još proroci govorili. Svijet
je nastanjen gluhima, gubavcima, okorjelim grešnicima. Krist zna da su
ljudi zarobljenici Sotone i da ih on predvodi: vladar ovoga svijeta.
»Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van« (Iv 12,31). Krist zna da
demoni vladaju narodima i da su ljudi zbog svojih grijeha duboko
ranjeni. O tom svijetu »Punom grijeha« kaže Pavao: »Nema razumna, nema
nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni
jednoga jedinoga koji čini dobro. Njihovo je grlo otvoren grob, jezicima
svojim varaju, zmijski je otrov na njihovim usnama. Usta su im puna
kleveta i gorčine. Noge su im brze za prolijevanje krvi; ruševine s
bijedom na njihovim su putovima; put mira nisu priznali; nema straha
Božjega pred njihovim očima« (Rim 3,11-18). »Jer su svi sagriješili i
lišeni su slave Božje« (Rim 3,23). »Prema tome, kao što po jednom
čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt prijeđe na sve ljude, jer
svi sagriješiše« (Rim 5,12). Krist uopće ne očekuje da nađe pravednike i
svece. On zna da će grešnici i ubuduće griješiti i da je on došao kao
liječnik u bolnicu: »Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego
žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike« (Mt
9,13). »...kada to Isus ču, odgovori: ne treba zdravima liječnik nego
bolesnima« (Mt 9,12). Do sada si vjerovao da će samo oni, koji su 100%
pravedni i čestito žive, biti spašeni. To je neispravno. Vjerovao si da
pripadaš osuđenima i odbačenima, jer je tvoj život pun padova i
promašaja; pun nevjere prema Bogu, izdaja u osnovnim načelima tako da
često ni sam sebe nisi cijenio. Ti još ne znaš što znači otkupljenje,
spasenje.
Revolucija koju je Krist navijestio,
glasi: bit ćemo spašeni, jer je Bog milosrdan, ali ne stoga što smo mi
tako dobri, čestiti. Kada u bijedi svoga grijeha dignemo pogled k njemu,
bespomoćno, moleći, preklinjući, s povjerenjem u njegovo smilovanje,
vjerujući, primit će nas k sebi, i da smo tisuću puta zatajili.
Sedamdeset sedam puta moraju ljudi oprostiti svojim dužnicima, ali Bog
oprašta tisuću puta dnevno.
Ivanovo Evanđelje naviješta neumorno: »Tko
vjeruje u Sina, ima život vječni, a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti
života, već gnjev Božji ostaje na njemu« (Iv 3,36). »Tko vjeruje u
njega, tome se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije
vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,18). »Za njega svjedoče
svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj
vjeruje« (Dj 10,43). »Od svega od čega se niste mogli opravdati
Mojsijevim zakonom, po ovome se opravdava svaki koji vjeruje« (Dj
13,39).
Bit kršćanstva ne sastoji se u prvome redu
u moralnoj nauci, koju bismo morali slijediti. Nego bit kršćanstva je u
spašavanju grješnika uz pomoć Kristovu. Tko traži utočište kod Njega,
taj se spašava. On je liječnik. Moramo samo pokazati svoje rane, da bi
nam pomogao. Svakako da vjera koja treba da spasi grešnika, kako je Isus
zamislio, nije prazno priznanje riječima, usnama, nego prava djelatna
vjera, to znači: vjera koja se realizira, ostvaruje u životu. Ako na pr.
na ulici ugledamo auto, koji juri pravo na nas, odskočit ćemo u stranu.
Ako međutim ukočeno nastavimo ići prema njemu, srljamo u propast. To
znači da vozilo vjerojatno nismo stvarno ugledali. Bili smo ili slijepi
ili utonuli u misli. To isto vrijedi i za vjeru. Ako zaista verujemo u
Kristove riječi i njegove zahtjeve, tada ćemo pokušati uskladiti svoj
život prema njemu. Ako međutim pored njegovih zahtjeva prođemo hladno i
ravnodušno, nezinteresirano, a da niti malim prstom ne pomaknemo, tada
je to siguran znak da Kristove zahtjeve i opasnost vječne propasti nismo
stvarno upoznali, da u njih stvarno ne vjerujemo. Možda smo slijepi
vlastitom krivicom.
Tko stvarno u Krista vjeruje, taj će se
pokoriti Kristu. Ta stvarna, potpuna vjera uključuje spremnost da u sebi
prihvatimo Kristove zapovijedi. Takvoj stvarnoj, djelatnoj vjeri Krist
obećava spasenje.
