|
Bog nam govori po našoj
savjesti: opomene, prijekori, zahtjevi, utjeha ... Ovdje
zapažamo da imamo Gospodara nad sobom, pred kojim smo odgovorni,
suca, kojemu moramo polagati račun. Nije li tada samo po sebi
razumljivo, da moramo voditi računa o tim Božjim zahtjevima,
opomenama i prijekorima? Propast ćemo ako budemo ignorirali
Gospodara našeg života.
To će biti najpogibeljnija i najodlučnija odluka našega života:
da li ćemo se pokoriti Bogu ili ne. To temeljno načelo obraćanja
ka Bogu morali bismo posve izričito naglasiti i često, pa čak i
dnevno obnavljati: »Bože, vjerujem u tebe, želim te slušati.«
Ako to pokoravanje uskratimo Bogu tada će nužno doći do raskida
s Bogom. Tada više nećemo moći vjerovati u Boga. U Boga možemo
samo tako dugo »vjerovati« dok smo u stanju da mu se
posvećujemo. Samo kada je naša savjest mirna možemo računati na
trajnost vjere u Boga. Ako smo tvrdokorni, naša savjest i
zapovijedi Božje bit će pune pukotina, i tada će se i naša vjera
u Boga postepeno otopiti, izgubiti. Tada smo sami krivi za našu
nevjeru.
Kada se zaista pokoravamo Bogu, tada će nas on bogato nagraditi:
prije svega moći ćemo sada mnogo dublje vjerovati u njega. Učit
ćemo da mu se povjeravamo kao Ocu, a u srcu će biti mir, radost
i pouzdanje.
Ali za to pokoravanje Bogu nije dovoljna samo jedna jedina
odluka. To prvo »obraćanje Bogu« samo je početak. Svaki će nam
dan donositi nova iskušenja da poreknemo to pokoravanje Bogu.
Samo neke od tih zapreka spominjemo: Mi želimo biti slobodni. Ne
želimo biti vezani čak ni za Boga: »Neću da služim!«, glasi
stara sotonina izreka. Hoćemo li ustrajati u povezanosti s
Bogom?
Osim toga Bog nam tako mnogo toga brani. To nas izaziva, iako
nam je zabranjeno samo zlo. Od nas se traži i ono što je teško.
Na tom svladavanju zapreka često se lomi naša vjera. I jer je
Bog toliko težak ne želim više s njim surađivati. Prekid s
Bogom.
Mnogima od nas su možda neke druge stvari važnije nego Bog:
novac postaje fascinantna središnja točka našega života. On
postaje idol koji upravlja našim životom umjesto Boga. Taj idol
ima i druga imena: položaj u životu, postati netko, sigurnost,
imati nešto od života, želim imati svoj mir ... Pored tih stvari
Bog postaje sporedna figura. Kontakt s Bogom radi toga se
raspada, savjest postaje suvišna i savladana, vjera zataji.
Prekid s Bogom.
Ili pak kažemo: nemamo vremena za Boga. Tu su: poslovi, studij,
obitelj, prijatelji, auto, kuća, ured, posao, nabavljanja ...
Ako u jednom braku dvoje ljudi više nemaju vremena jedno za
drugo, tada ljubav propada. Između Boga i nas nije ništa
drugačije. Prekid s Bogom.
Poneki put smo jednostavno lijeni, čak lijeni i za molitvu, za
službu Božju i za Misu. Tako se postepeno kida veza s Bogom.
Unutrašnja iskustva, koja izviru iz molitve, nestaju. Vjera
postaje čisto teoretska, bez unutrašnje životvorne spoznaje
Boga. Pri prvom snažnijem opterećenju vjera se gubi. Prekid s
Bogom.
Također i osorni čovjek teško će podnijeti da savije koljeno
pred Bogom. Arogantan, ohol, prepun kritike, velikih zahtjeva,
sve zna bolje, sasvim je neobjektivan, pun je sebe. Pokoravanje
sa strahopoštovanjem prema Bogu bit će kod takovih ljudi samo
mala, krhka biljčica, koju je lako zgaziti. Ali prije svega
ljudi se često odvajaju od Boga radi nesavladane i krivo
shvaćene šeste zapovijedi Božje. To počinje već u mladosti.
Savjest tada opominje i svijest o krivici postaje sve veća.
Konačno ljudi napuštaju Boga, jer se plaše njegovih zahtjeva,
Prekid s Bogom.
Nama ljudima ponekad se čini teškom dužnost da se pokorimo Bogu.
No tko samo jednom spozna makar iskricu veličine i uzvišenosti
Božje ljubavi, taj će znati: nema dragocjenije službe na zemlji
nego što je »služba Bogu«. Jer Bog je pradomovina čovjeka,
najsavršenije ispunjenje koje ljudsko srce može naći. |
