Crkva mora nepogrešivo naviještati riječ
Božju svim narodima i u svim vremenima. Krist joj je u tu svrhu obećao
pokloniti dar nepogrešivosti izričitim riječima: »Duha istine, kojega
svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga priznaje. Vi ga
poznajete, jer boravi s vama i jer će biti s vama« (Iv 14,17). »A
Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas
sve i sjetiti vas svega što vam rekoh« (Iv 14,26). U bitnim pitanjima ta
Crkva stoga ne može zabluditi.
Krist naviješta nepogrešivost crkvenog učiteljstva time što od vjernika
traži apsolutnu vjeru. Jednu tako bezuvjetnu vjeru u riječ Crkve Krist
može zahtijevati od nas samo onda, ako je riječ te Crkve nepogrešiva.
Inače bi nas Krist obavezao da vjerujemo u zabludu.
Crkva je uvijek bila svjesna da je nepogrešiva u naviještanju riječi
Božje. Već je prva Crkva smatrala da su odluke apostolskih koncila
nepogrešive: »Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas
nikakva drugog tereta osim ovih potrebnih stvari« (Dj 15,28), tako glasi
početak prve koncilske odluke.
Nisu sva mišljenja učiteljstva, koja je Crkva zastupala, nepogrešiva. U
Crkvi su npr. vladale vremenom uvjetovane zablude o odnosu Crkve i
države (npr.: Teorija o dvije sestre: Bula: »unam sanctam«); zablude o
pitanju bračnog morala i slobode savjesti (inkvizicija, spaljivanje
vještica). Čak i u praktičnom uređenju Crkve u vezi s problemima toga
vremena podliježu dubokim zabludama: npr. praktična uređenja socijalnog
pitanja, tehničkog uređenja itd. Ukoliko je grijeh u Crkvi uzimao više
maha, utoliko je i zabludama ostavljeno više prostora.
Stoga je Crkva izričito ustanovila pod kojim uvjetima je njeno učenje
nepogrešivo. Kao vjerni navjestitelj Božje riječi, Crkva sama utvrđuje
granice svoje nepogrešivosti. U »dogmama« je Crkva točno definirala
nauku vjere i strogo formulirala one istine, koje smatra kao nepogrešiv
nauk vjere. Crkva nije te dogme uvela jer to čini »zadovoljstvo crkvenom
učiteljstvu.« Crkva nas želi sačuvati od mnogobrojnih razočaranja. Da bi
nešto bilo »definirano kao nauk vjere«, crkvena nauka smatrat će dogmom
samo onda ako su ispunjeni slijedeći uvjeti:
- Mora vrijediti za cijelu Crkvu.
- Mora se raditi o istini koja je od Boga objavljena (odnosno o istini
koje je tako usko povezana s objavljenom istinom da jedno bez drugoga ne
može biti negirano).
- Crkva mora tu nauku izričito proglasiti kao nepogrešivu. (Govor pape
preko radija ili televizije, teološke knjige, enciklike papa itd., stoga
nisu nepogrešiva nauka Crkve.)
Crkva može naravno naučavati kao nepogrešivo samo ono što joj je Krist
povjerio kao blago vjere. Prema tome Crkva ne može, samo po sebi je
razumljivo, naučavati nove istine vjere. Ona može samo objašnjavati
nauku Kristovu i boriti se protiv zabluda koje nastaju tijekom vremena.
To vrhovno učiteljstvo Crkve Krist je predao svojim apostolima. To
učiteljstvo nalazi se danas u rukama papa i biskupa svijeta. Svaki
koncil može stoga na novi način protumačiti stare riječi Božje, jer
upravo cjelina svih biskupa čini jedinstvo s papom i može nepogrešivo
naučavati nauku.
I sam papa je nepogrešiv kada objavljuje dogme, jer ga je Krist postavio
za vrhovnog pastira Crkve: »Pošto su doručkovali, Isus uputa Šimuna
Petra: Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Da, Gospodine -
odgovori mu - ti znaš da te ljubim. Pasi jaganjce moje! Reče mu Isus.«
Kada bi vrhovni pastir mogao pogriješiti, tada bi ovo stado vodio u
ponor. Nad njim vlada Duh Božji, Duh istine.
Sve ono, što nije izričito definirano, kao nauka vjere, ostaje slobodno
za diskusiju. Ovdje odlučuje osobno, dobro utemeljeno uvjerenje, naša
ljubav prema istini i naše prosvjetljenje, koje također primamo od toga
Duha istine. Ali mi smo zahvalni što Crkva ima moć prenijeti nam
nepogrešivo sve riječi Kristove, o kojima je Krist rekao: »Nebo i zemlja
proći će, ali moje riječi neće proći«.
