|
Nakon izlaganja o
diabologiji i satanologiji u Svetom Pismu i u Učenju Crkve; i
vidjevši kako je sotona vodio rat sa stigmatiziranim iz Gargana
tijekom cijelog njegova života, uz žestoke udarce, i danju i noću,
stalno koristeći, ljude i stvari svake vrste i oblika, neka se
pitanja o onome što je rečeno sama postavljaju:
Ljudi se pitaju što
je otac Pio mislio o đavlu i kušnjama, i kojim se metodama služio da
prevlada zlo svaki put kada je napadalo?
A. Učenje o zlu
Otac je običavao
govoriti da je đavao aktivno stvorenje, zlo, izopačeno po svojoj
prirodi, ali je još uvijek pali anđeo koji ima inteligenciju koja je
superiornija od ljudske, iako je nastrana.
Seraf iz
Pietrelcine je imao priliku iskusiti takvu prevarantsku i zlu
inteligenciju. I on je to iskusio na jedinstveni način.
Jednog dana sotona
se ispovjedio ocu Piu! Otac, nakon mog inzistiranja, rekao mi ješto
se dogodilo. Jednog jutra, dok sam ispovijedao ljude, rekao je otac
Pio, visoki, mršavi čovjek, odjeven elegantno i pristojan, mi se
predstavio. Kada je kleknuo, ovaj stranac je počeo ispovijedati
svoje grijehe kojih je bilo svake vrste protiv Boga, protiv svojih
susjeda, protiv moralnog zakona; sve su to bila zastranjenja!
Jedna me stvar
pogodila. Poslije mog ukora svih tih grijeha, koristeći riječi
Božje, Učenje crkve, i moralno učenje Svetih, kako bih potkrijepio
svoje riječi, ovaj zagonetni pokornik preokrenuo je moje riječi,
opravdavajući, velikom sposobnošću i rijetkom finoćom, sve vrste
grijeha, oslobađajući ih sve zloće i pokušavajući, u isto vrijeme,
učiniti da svi grijesi izgledaju kao normalni, prirodni, neštetni za
ljude.
A to se nije ticalo
samo strašnih grijeha protiv Boga, Isusa, Gospe i Svetaca, prema
kojima se odnosio sa nepoštovanjem, bez da ih čak i spomene, nego i
grijehe koji su bili moralno prljavi i zli, da su tako postali
neopisivo odvratni.
Odgovori, koje je
ovaj zagonetni pokornik ponekad davao na moje argumente, suptilne i
prepune skrivene zloće, ostavili su strašan utisak na mene. Mislio
sam: Tko je ovo? Iz kojeg svijeta dolazi, tko god da jest?
I pokušavao sam ga
promatrati pažljivo u lice kako bih, eventualno, pročitao nešto iz
crta njegova lica, i u isto vrijeme sam slušao pažljivo svaku
njegovu riječ kako mi niti jedna ne bi pobjegla i kako bih ih mogao
razmotriti u svom njihovu značenju.
U određenom
trenutku, nastavlja otac Pio, u svojoj unutrašnjosti, uz pomoć živog
i prosvjetljujućeg svjetla, jasno sam spoznao tko je bio preda mnom.
I odlučnim i zapovjednim glasom rekao sam mu: Reci: Živio Isus!
Živjela Marija!
Čim sam izgovorio
ova najslađa i moćna imena, sotona je odmah nestao u plamičku vatre,
ostavljajući za sobom zagušljivi smrad. Žestoka borba koju je
nezaštićeni fratar iz Pietrelcine vodio protiv snažno naoružanog
princa zla, izgleda da je bila žestoka kada je otac, obavljajući
Sakrament Pomirenja, morao dati oprost.
Svi njegovi
vjernici su vidjeli s koliko je napora, snage i trpnje, izgovarao
formulu sakramentalnog odrješenja. To je bio trenutak u kojem se
strašni grč, koji je zahvatio osjetljivo srce oca, jasno mogao
primijetiti.
Uz pomoć snage
milosti koju mu je Isus dao, otac Pio je tjerao đavla iz duša,
uništavajući u njima grijeh, stavljajući, u isto vrijeme, Duha
Svetoga i njihova srca, koji je učinio da ovi ljudi ponovno postanu
djeca Božja.
Ako je, za vrijeme
davanja odrješenja, otac osjetio u sebi bol, poslije izgovaranja
formule odrješenja, postao bi ponovno radostan, lice bi poprimilo
lijep izgled, postalo bi crvenkasto, sretno, jer bi duša postala dio
božanske obitelji.
Junak iz
Pietrelcine je znao iz Svetog Pisma da đavao, kao ričući lav, luta
okolo tražeći nekoga koga bi proždro. Nije nikada prestajao
podsjećati one duše koje je vodio, na upozorenje sv. Petra, navodeći
ih da obnove svoju vjeru, i da uvijek budu budni kako bi sigurno
prozreli zle trikove neprijatelja.
Đavao, rekao je
otac Pio, je pas koji laje. On je vezan: grize samo one koji se
nepažljivo njemu približe. Jak je sa slabima, ali je kukavica sa
jakima. Otac, je štoviše, stalno opominjao duše koje mu je povjerio
Isus, da se ne boje zloga, navodeći ih da ga samo prezru, ne
obraćajući pažnju na njega; on želi da oni izreknu kletvu na njega.
Mali fratar iz
Pietrelcine je naučio od oca Benedetta da ako đavao reži da je to
dobar znak. I to je bilo nešto što je on ponavljao svojim duhovnim
kćerima, govoreći im i razlog: Ako đavao buči, to je znak da je još
uvijek izvan nas, a ne unutra. Ono što nas mora zastrašiti je njegov
mir i slaganje sa ljudskom dušom.
Otac uči svakoga da
odbije, odmah i energično, prijedloge velikog čarobnjaka opačina,
jer je to dio tajne filozofije sotone. Zli sofist zna dosta o tome,
ali duše Božje, govori otac Pio, znaju bolje od njega. Oni znaju
dobro, nastavlja otac Pio, da iako opaki može izvesti trikove i zla
svake vrste, moć princa ovog svijeta ne može napredovati uvijek i
svugdje kako bi želio. Stoga, on nije svemoćan i bez ograničenja,
nego je oslabljen, ograničen, vezan.
Od kriterija koji
nam omogućuju razlučiti zle radnje kojima nečista zvijer napada
duše, prosvijetljeni učitelj spominje posebno neke.
Otac je prvo
naznačio lukavstvo kojim se služi đavao kako bi učinio da one duše
koje vole Boga padnu u đavolju mrežu. To jest, ono što čini da ljudi
ne poslušaju svog ispovjednika i njegovo duhovno vodstvo,
pretvarajući se u anđela svjetla.
Djelovanje sotone
se razlikuje, kaže otac Pio, od djelovanja milosti: milost
prosvjetljuje i tješi, dok sotona muči i uznemiruje.
Otac je također
pokazao, dušama povjerenim njegovoj duhovnoj brizi, način na koji
mogu oslabiti zlog neprijatelja.
Kada smo napadnuti
od strane modrobradog, moramo se uteći Bogu, vjerujući u Njega i
očekujući svako dobro od Njega. I ne smijemo dobrovoljno razmišljati
o onome o čemu inzistira đavao: samo onaj koji se othrva tome će
pobijediti.
Moraju se
odstraniti strahovi, iskrivljene misli i suosjećanje u sebi, koji u
našim dušama vide samo oholost, manjak poniznosti, pad, zle strasti,
jer je to zamka sotone, postavljena s preciznim ciljem da dobre i
kreposne duše izgube hrabrost, prouzrokujući da zastanu na putu
ljubavi.
Isus je uvijek
blizu ovim dušama, i ni pod koju cijenu neće dozvoliti da budu žrtva
neprijatelja, posebno ako su se posvetili Njemu na poseban način:
Sotona neće nikada postići ovu pobjedu.
Stoga, đavao ne
može nauditi dušama više nego je Isus dozvolio. Gospodin ne
dozvoljava da oštri sjevernjak puše nad malim duhovnim vrtovima ovih
duša; da taj suhi sjeverni vjetar, koji suši polja ostavljajući ih
neplodnim i tužnim.
Zao duh je
bespomoćan protiv djece Božje; pakleni napadi zloga čine dušu dražom
i bližom Bogu.
Sotona, konačno, je
u službi smišljenog i skrivenog plana koji, što je njemu nepoznato,
ima za svoj cilj posvećenje duša i veću Slavu Božju.
B. Učenje o
kušnjama
Ništa manje važno
je nastojanje oca Pia da nauči duše koje je duhovno vodio, o
đavolskim kušnjama.
Pitanje se
postavlja neophodno i u srcu i u umu, tražeći znakovitu istragu u
vezi božanskog ponašanja: Zašto Bog dozvoljava kušnje?
Otac Pio, vezan
neobjašnjivom vezom koja mu je zadavala strahove, koji su ga znali
dovesti do očaja, pitao je svog duhovnog vođu kakav je Božji plan u
dozvoljavanju da đavao onako podbada, što utječe da netko
sagriješi.
Otac Benedetto se
požurio pisati svom učeniku navodeći mu razloge za Božje nakane,
izvodeći ih iz Svetog Pisma. On odgovara kako slijedi: Nisam uzrujan
zbog strašnog rata kojeg neprijatelj vodi protiv tebe, jer Sveto
Pismo kaže: Moj sinko, ako se odlučiš služiti Gospodinu, pripremi se
na kušnje. (Sir 2, 11).
Činjenica da si
predmet napada, znači da si u božanskoj službi i što više postaješ
Božji prijatelj i član Njegove obitelji, više će te kušnji
salijetati. Hrabrosti, i ne boj se. Bog je vjeran i neće dozvoliti
da budeš kušan više nego možeš podnijeti, nego će se udružiti s
tvojom dušom u borbi da možeš podnijeti i pobijediti bitku. Ne samo
da moraš biti hrabar i odlučan, nego se moraš radovati što je u tebi
nepogrešivi znak da si prihvaćen od Boga: I zato što si prihvaćen od
Boga, potrebno je da budeš kušan (Tob 12, 13); niti raznolikost,
niti mnoštvo napada ne smiju smanjiti tvoju radost, jer je napisano:
Smatrajte to radošću, moja braćo, kaka se sretnete sa raznim
kušnjama (Jak 1, 2). Oh da, moja draga kćeri, blagoslovljen je
čovjek koji je stavljen na kušnju i koji trpi za pravdu, kaže
Mudrost, a ne onaj koji ostaje miran i neuznemiravan!: Blagoslovljen
je čovjek koji ustraje u kušnjama (Jas 1, 12). Nažalost, sve ove
svete istine su teške za našu bijednu i slabu prirodu, koja bježi od
Križa i boji se svake sjene zla; ali ovako je i nagrada za radost
koja će biti dana samo onima koji ustraju u podnošenju sjena,
uznemirenja, poteškoća i strahova kušnji: jer kada je ustrajao u
kušnjama, primit će krunu života (Jas 1, 12b).
Sa svoje strane
otac Pio je, nakon prisjećanja da je Isus dozvolio njegove kušnje,
istaknuo svojim duhovnim kćerima razlog zašto Bog dozvoljava da duše
budu kušane.
Kušnje, kaže Otac,
su vatra koja čisti. Oni su udarci čekića i dlijeta kojim božanski
Umjetnik priprema kamenje – to jest one odabrane duše – koje će
tvoriti dio vječnog grada. A ovo nije samo čišćenje kamenja; to je u
isto vrijeme čišćenje određenih malih prijetvornosti, koje ne
izgledaju takve ljudskom oku.
Izgleda, na prvi
pogled, da ove kušnje prije prljaju dušu, nego što je čiste. Ali
nije tako. Kušnje su kao sapun, koji, kada se stavi na svu odjeću
izgleda da ju je uprljao, ali zaista ju je pročistio.
Biti kušan, stoga,
kaže otac Pio, je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od
Gospodina. Zato, kušnje nisu kazne, nego dokaz ljubavi. I zbog toga
se moramo radovati. One su znak božanske naklonosti. One su dokaz
duši da je Bog želi testirati i kada vidi da je duša dovoljno jaka,
da prekine borbu i isplete krunu slave.
C. Sredstva za
pobjedu Sotone
Otac Pio je pokazao
dušama sredstva kojima mogu pobijediti zloga, čineći ga nemoćnim.
Ovdje ću spomenuti neka od njih. Ova sredstva su djelomično
uobičajena, a druga su istaknuta od strane mistika iz Pietrelcine.
a) Uobičajena
sredstva
Otac ih pronalazi u
tradicionalnom asketizmu, koji ima, što se tiče ovog problema, svoje
korijene u Svetom Pismu i u učenju Svetaca.
1. Budna molitva
Kako bi se
nadvladali napadi neprijatelja, potrebno je neprestano biti naoružan
molitvom. Sva ljudska nastojanja nisu dovoljna da se uspješno
suprotstavi varkama i napadima zloga, čak niti za otkrivanje brojnih
laži kojima su prerušene težnje ka dobru i zlu. Duša se mora
uvjeriti da je neophodna božanska pomoć u borbi duha, i da je nikada
neće nedostajati, ako se moli s poniznom i gorljivom molitvom.
U trenucima najveće
borbe i potištenosti, stoga, duša se treba uteći Gospodinu moleći,
tako da sa Božjom pomoći ne budemo nadvladani od kušnje.
Ako je duša
iskušavana i napadana raznim vrstama oskudica, kušnji, napada od
strane đavla – otac kaže – moramo gledati u nebo. Gospodin je tako
blizu nama i nemamo se čega bojati. Neka đavao vodi rat; neće moći
ugristi.
Za oca Pia, molitva
je putnikovo oružje. Oružje koje neprekidno drži u svojim rukama.
Snagom ovog oružja on je pobijedio sve bitke koje je zli neprijatelj
vodio protiv njega.
Molitva je, stoga,
bila osnovna za Serafa iz Pietrelcine: ona je bila duša njegove
duše. Čak se personificirala u njemu. Tko god bi ga pitao tko je on,
otac Pio bi odgovorio da je on fratar koji moli. Stigmatizirani iz
Gargana, ipak, nije bio samo fratar koji moli, bio je ništa manje
nego molitva u osobi.
Na ovaj način on je
ponavljao ono što je rekao Celano, potvrđujući, svog serafskog
brata, svetog Franju (Cf. 2 Cel 95).
Otac Pio je učio da
moramo dodati budnost molitvi. Molitva i budnost su dva oružja koja
je predložio Isus Apostolima u trenucima opasnosti (Cf. Mat 26, 41;
Mk 14, 38; Lk 22, 46).
Naglašavajući
učenje Isusa, otac Pio zaklinje duše da budu budne, ne povremeno,
nego stalno, jer đavao neprekidno djeluje potajno. Otac Pio je,
štoviše, želio budnost i molitvu da budu dva oružja u rukama duša
koje je on vodio, kako bi nadvladale sve kušnje, koristeći ih
neprekidno, bez odustajanja.
2. Poniznost
Budna molitva –
Molitelj iz Pietrelcine nas nadalje uči – mora biti udružena,
isprepletena, oživljena poniznošću. Na ovaj način ne dolazimo u
opasnost da budemo utopljeni u olujno more, jer ako se Bog opire
oholom, daruje milost poniznom (Cf. Jak 4, 16; 1 Pet 5, 5).
Kada je netko
pritisnut kušnjama – mišljenje je oca – način na koji možemo dobiti
Božju pomoć, je poniznost duha. Božja moć može sve; ali ponizna
trpeća molitva pobjeđuje i samoga Boga.
Neprijatelj samo
pobjeđuje uobražene, to jest, one koji vjeruju samo svojoj vlastitoj
snazi, tako padajući u najstrašniji ponor.
Poniznost je
najveći neprijatelj đavla. Razlog je očit. Ona je velika suprotnost,
oštri, tihi prijekor njegovoj divljačkoj aroganciji.
Sotona se boji i
drhti pred poniznim dušama.
3. Vjera
Sve ove kreposti –
prema učenju oca Pia – moraju se zasnivati na nepokolebljivoj vjeri,
čvrsto osnovane na očinskoj i milosnoj dobroti Gospodina, na
sigurnosti Njegove stalne prisutnosti unutar nas, da ne spominjemo
Njegovu bezgraničnu ljubav, koja dozvoljava ove prolazne kušnje,
samo zbog dobra Njegovih stvorenja.
Zato, moramo se
naoružati povjerenjem u Boga, vjerujući samo u Njega. Tako je
potrebno otvoriti svoje srce Isusu svetom i beskrajnom sigurnošću,
utečući se Njemu sa sinovskim prepuštanjem, predajući se potpuno
Njegovu božanskom srcu, kao dijete u rukama svoje majke, tako
ostavljajući sve Njegovoj brizi.
Prije usađivanja
povjerenja u duše dodijeljene njemu na brigu, otac Pio ga je sam
imao u sebi, na uvijek praktičan i junački način.
Bilo je prirodno da
je, prema doktrini, otac želio da te duše nemaju povjerenje u sebe
same.
Otac Pio je izveo
to povjerenje koje je istaknuo tako velikom energijom svojoj
duhovnoj djeci, i koje je bilo rođeno u njegovu ranjenom srcu, iz
činjenice da je Bog vjeran Svojim obećanjima. I točno: Gospodin
nikada neće dozvoliti kušnju iznad snage onoga koji je njoj
prepušten; i u isto vrijeme On daje snagu da ju se nadvlada uz
korist (Cf. 1 Kor 10,13).
Kršćanska duša,
zato, nikada ne može vjerovati niti za tren da bi Isus dozvolio
prepreke iznad snage onih koji su im podložni, na zamornom putu koji
vodi prema Ocu, baš kao što će vjerovati slijepo da će je Gospodin
voditi do pobjede uz stalno prisutnu pomoć milosti. Duše, zato,
imaju sigurnost da će nadvladati neprijatelja, jer se bore sa
Kristom i Njegovom božanskom Snagom.
Nepokolebljiva
vjera u ovo obećanje je najvrednija pomoć da bi se ustrajalo, bez
umaranja, za vrijeme bitke, sve dok se ne postigne konačna pobjeda.
Zaključak
Prije zaključka o
onome što smo rekli o temi đavla u životu oca Pia, želio bih
istaknuti da je već spomenuta tema, prvo i uglavnom, temeljita
studija Tajne zla koju nam daje Riječ Božja, kako piše u tekstu sv.
Pavla. (Cf. Sol 2, 7).
U životu saveza s
Bogom, otac Pio vidi stvarnost u svojoj cjelovitosti očima vjere. U
Božjem svjetlu, otac spoznaje Tajnu zla i, zato, sotone također,
đavla, demona, posebno grijeha, kušnji, i đavolskih utjecaja u
povijesti pojedinih naroda i čovječanstva.
Otac Pio je Božji ekspert i zato poruka, u ovom slučaju također, za
suvremenu, iskrivljujuću teologiju o đavlu. Mnogi katolički mislioci
dvojbene pravovjernosti, prikazuju đavla kao mit, čistu
intelektualnu izmišljotinu; ne kao osobu, nego kao čistu i
jednostavnu ideju odvojenu od svake stvarnosti, čisti sinonim
moralnog nedostatka koji podrazumijeva sve što je zlo na zemlji.
I ovo čini veliku
štetu dušama, stvarajući nelagodu i zbrku u savjestima.
Otac Pio mi je
rekao da mu se jednom netko pojavio na ispovijedi govoreći: Oče, ne
vjerujem u pakao, i još manje u đavla.
Otac je rekao toj
osobi: Postojanje pakla je istina naše vjere!… i đavao postoji!
Ovaj čovjek je
neprekidno ponavljao svoje uvjerenje u nepostojanje pakla,
nepomirljivom sa dobrotom Boga, i nepostojanju duhova zla, koji ne
mogu naći svoje mjesto u Božjem planu stvaranja, koji čini samo
dobro i za ljubav.
I otac je,
razotkrivajući jedan po jedan pseudo-argument, koji je suprotan sa
doktrinom vjere i Crkve, shvatio da taj čovjek tvrdoglavo brani
svoje stavove zbog razlogâ koji su njemu odgovarali. On ne želi
prihvatiti postojanje pakla i đavla, jer bi takva istina tražila od
njega da se odrekne grijeha, koji ga nadvladava, zavodi i pokorava.
Tom prilikom je
otac Pio, glasom proroka, rekao toj jadnoj osobi: Moj brate,
putujući ovom cestom koja vodi u pakao, sigurno ćeš tamo stići; bit
ćeš zauvijek s đavlom! Ako ti se ovo dogodi, javi mi, kako ti se
sviđa pakao i kako uživaš u društvu sotone!
Ovo je primjer i za
nas. Mora nas staviti na sigurno mjesto, kako bismo dostigli
spasenje.
Glavno naučavanje
oca Pia u vezi nadvladavanja đavla je: Budna i ponizna molitva,
duhovno vodstvo, izražavanje kreposti vjere, poniznosti, povjerenja
Bogu, odanosti svetom Mihaelu Arkanđelu i Anđelu Čuvaru, sinovski i
odani odnos sa Marijom držeći krunicu u rukama, odajući joj čast
dnevnom molitvom krunice.
Svim ovim
sredstvima trebaju se dodati česti sakramenti, posebno Euharistije,
koji imaju za svoj cilj uvođenje duša u tajnu Uskrslog Krista.
Uvođenjem u tajnu Pobjednika Isusa, duše slabe đavla sredstvima
velike snage uskrsnuća.
Otac Pio je
zadivljujući znak velike pobjede koju je Uskrsnuće, za njega,
neprekidno donosilo nad sotonom i cijelim paklom.
Stigmatizirani iz
Gargana je uvijek naučavao, da se u borbi sa đavlom, kruna slave
plete za duše pobjednice.
Postavlja se
spontano pitanje kod zaključivanja ove teme. A ono je slijedeće:
Poslije iscrpljujuće, neprekidne borbe koju je vodio otac Pio, dan
za danom, za cijelo vrijeme svog života, protiv sotone i pakla, je
li moguće zamisliti sjaj krune kojom ga je Isus zaslužno okrunio za
vječnost u nebu?
Sjaj ove sjajne i
dragocjene krune koju je Gospodin stavio na glavu ovog junaka iz
Pietrelcine, može se nazrijeti u opisu kojeg je dao u svojoj
vokaciji spomenutoj na početku ovog djela.
Nakon pobjede nad
čudnim, strašnim i misterioznim osobama s kojima ga je Vodič vodio u
borbu, Isus je stavio na glavu poniznog sina Siromaška, sjajnu krunu
jako rijetke ljepote, koja mu je bila obećana prije borbe.
Krunjenje
najhrabrijeg ratnika trajalo je, ipak, samo trenutak. U stvari, Isus
je odmah povukao krunu koju je stavio na njegovu glavu, govoreći mu:
Za tebe ću rezervirati još ljepšu krunu ako uspiješ u borbi s onim s
kojim si se već borio. On će nastaviti napade kako bi povratio svoju
izgubljenu čast. Bori se smiono i ne dvoji o mojoj pomoći.
Drži otvorene oči
jer će to tajnovito biće pokušavati pridobiti te na prepad. Ne boj
se njegovih napada ili njegova užasnog izgleda. Upamti što sam ti
obećao: Uvijek ui ti biti blizu, tako da ćeš ga uvijek uspjeti
nadvladati.
Obećanje Isusovo
bilo je ostvareno 23. rujna 1968.
Uz pomoć Isusa
Krista, otac Pio je pobijedio sotonu uvijek i svugdje, u svim
bitkama koje je sotona vodio protiv njega, uz pomoć najpodmuklijih
zamki. U svom slavnom prijelazu, stigmatizirani iz Pitrelcine je bio
okrunjen od Isusa jedinstvenom krunom, koja je nadmašila prvu koju
je samo pogledao, iako je bila rijetko lijepa. Pokušati je opisati,
bio bi znak taštine.
Tako okrunjen,
sjajan i ovjenčan, otac Pio je ušao u Raj za svu vječnost. |
