Mi zapravo ne vjerujemo u ljubav Božju.
Mnogi izrazi u Bibliji plaše nas i odbijaju: tamo je riječ o »sudu
srdžbe« Božje, o »odmazdi«, o »jaukanju i škripanju zuba«, o »crvu koji
ne umire«, o »vatri koja se ne gasi«. Bog će, tako kaže Biblija, svoje
neprijatelje »posjeći«, »do smrti uništiti«, »smrskati«. K tome
pridolaze visoki zahtjevi Isusa tako da na kraju gubimo nadu, ne možemo
vjerovati u to da nas Bog ljubi, da Bog grešnike, svoje »neprijatelje«,
zaista ljubi. A što smo mi drugo nego grešnici? Bog je ljubav, kaže
Biblija. Njegovo je biće skroz na skroz ljubav, i on ne može ništa drugo
nego ljubiti, pet minuta poslije kao i pet minuta prije posljednjeg
suda. Ako želimo shvatiti tu ljubav Božju, moramo »Boga koji kažnjava«
promatrati drugačije nego li smo to možda do sada navikli: upravo
moderni teolozi naglašavaju da Bog uopće ne kažnjava u uobičajenom
smislu, grešnik zapravo sam sebe kažnjava. Bog ne baca grješnike u
»kaljužu«, nego grešnik sam bježi od Boga. Drukčije rečeno: Ne osuđuje
Bog grešnika, nego se grešnik sam odvaja od Boga, ne želi znati o Bogu.
Bit grešnika je u tome, što ne želi imati ništa s Bogom. Bog poštuje tu
slobodnu odluku čovjeka na začuđujući način. Grešnik će u vječnosti biti
odvojen od Boga samo radi toga, jer takav čovjek ni za vrijeme svog
života nije želio surađivati s Bogom. Stoga »Božji sud« nije ništa drugo
nego na vidljiv način pokazana »vlastita odluka« grešnika.
Također i »kazna« pakla kod ovakvog shvaćanja ne uzima se u uobičajenom
smislu, kako bi slaba svjetska vlast morala postupiti da lopova urazumi.
Božja »kazna« nije čin osvete. Bog uvijek ostaje ljubav. On poklanja
čovjeku toliko koliko može, čak i smaoga sebe. Ali »kazna« pakla sastoji
se upravo u tome što je grešnik odbacio od sebe sve ono što nosi Božji
pečat, što je prožeto mirisom Božjim, jer grešnik osjeća odvratnost
prema svemu što je Božje i što od Boga zavisi. Kada mu se poslije smrti
oči budu otvorile, spoznat će grešnik da nije odbacio samo Boga, nego u
isto vrijeme i sve stvari koje su slika Božja. Sve stvorene stvari
slične su Bogu, »mirišu« na božansko: toplota, svjetlo, i sloboda, život
i snaga, mir i radost, sigurnost i zajednica itd., sve su to slike Boga,
odraz njegova bića. I radi toga je grešnik uz Boga izgubio i ove stvari.
Kada se Bog u Novome Zavjetu prikazuje kao
srditi sudac, to je samo način izražavanja, koji nam božansko želi
prikazati upravo ljudskim slikama. I ljudi te božanske »srdžbe« i Božje
»kazne«, i to je dobro. Vječna bijeda grješnika u isto je vrijeme i
slika i sama stvarnost.
Bog je ljubav. On ne kažnjava besmisleno,
nego poklanja ono što može. Ali Bog poštuje i slobodnu odluku čovjeka na
upravo potresan način. Tu slobodu naših odluka Bog nam više ne može
oduzeti, jer tada više ne bismo bili sposobni da postanemo partneri
njegove ljubavi; prijateljstvo poklanjamo kao slobodni ljudi.
Pitao si: zašto nas Bog osuđuje, kažnjava
vječnom kaznom, ako nas ljubi? Bog ne osuđuje nikoga. Mi ljudi se
odlučujemo za ili protiv zajednice s Bogom.
