|
U redu, možda
biti katolikom zahtijeva više od tisuću
riječi objašnjenja. Od objavljivanja ove
stranice, pitala sam se, jesam li ili ne,
zaboravila nešto, jer sam ispred sebe imala
samo jednu sliku s njezinim naslovom. To je
bio moj način stavljanja težišta ove
web-stranice na Krista, a ne na mene... Kako
god, vjerujem da je ovo osobno svjedočanstvo
dugo zaostali dug.
Točka koju sam
pokušavala naglasiti s gore prikazanom
slikom jest da ona predstavlja našega
Gospodina, Isusa Krista, koji drži kalež i
prinosi Euharistiju. Za mene, Euharistija je
glavni razlog što sam katolkinja. Postoji
mnogo drugih razloga, jer vjerujem u sve ono
što naučava sveta Majka Crkva bez ikakvog
pridržanja. Ali, Euharistija je bila ono što
me vratilo nazad u krilo Katoličke crkve
nakon 18 godina izbivanja.
Rođena sam od
katoličkih roditelja i krštena kad sam imala
pet dana. Kada sam to saznala bila sam
potrešena, jer je to za mene značilo da sam
bila bez Duha Svetoga samo četiri dana moga
života ovdje na zemlji. Pohađala sam
katoličku školu i išla na Misu svake
nedjelje i svetkovine, sve dok nisam dobila
svoje prvo dijete. Nakon toga, Misa je bila
sporadična i ne kao prioritet, budući da sam
bila «prezauzeta», te je bilo «preteško»
nositi malenu djecu u Crkvu. Bila sam vrlo
mlada i nisam shvaćala što napuštam ... što
propuštam. Troje djece i kasniji razvod, u
mome životu nije bilo mjesta za Boga. Bila
sam toliko zauzeta oko podizanja djece,
posla, pospremanja kuće i vođenja rasporeda
(za gosp. Righta) da nikad nisam razmišljala
o uključivanju Boga u taj život. Sigurno je
da sam još imala vjere i da sam se molila
svaku večer prije spavanja; ako možete
zamisliti izgovaranje Gospodnje molitve
poput brzog vlaka. Moglo se pričinjati kako
sam ja odustala od Boga, ali Bog nije
odustao od mene.
On je postavio
dvoje pobožnih kršćana nekatolika na moj
put, susjeda koji mi je postao vrlo drag
prijatelj, i drugog čudesnog, vjerom
ispunjenog pentekostalca, čovjeka koji se na
poslu nalazio u uredu do moga. Među ovih
dvoje prekrasnih ljudi, počela sam slušati
mnogo o Isusovoj ljubavi i moj je interes
rastao. Počela sam Ga tražiti. Mislila sam
da nisam dovoljno naučila u Katoličkoj crkvi
i da je krivica bila na Crkvi. Nažalost,
nisam bila u pravu. Otkrila sam kasnije da
Katolička crkva naučava sve ono o čemu su
moji prijatelji govorili... i još nešto
VIŠE! Ali putovanje prema toj istini je dugo
trajalo. Išla sam u «kupovinu Crkve» dugo
vremena, pokušavajući s različitim
denominacijama, nestrpljivo pokušavajući
utažiti ovu novu glad za duhovnim. Čitala
sam Sv. Pismo i upijala svaku riječ poput
spužve. Ali tražila sam više. Nikad se nisam
osjećala potpuno zadovoljnom.
Bilo je to na
službi u Kristovoj crkvi (jedna od
denominacija – op. prev.) kada sam otkrila
što mi nedostaje. Moja su djeca provodila
vikend kod oca, tako da sam na službu išla
sama. Uistinu sam uživala u propovijedima,
jer mi nikad nije moglo biti dovoljno
slušati o Kristovoj ljubavi. Ali kada je
došlo vrijeme za pričest, tada sam shvatila
da nešto nije potpuno u redu. Nakon pričesti
i malenih čaša s vinom koje su unaokolo
kružile, čekala sam dok ne dođe vrijeme za
jesti i piti. Jednom se dogodilo, da sam
sudjelovala na pričesti i popila iz male
čaše s dužnim poštovanjem kao što sam to
prije činila u Katoličkoj crkvi. Mislila sam
da je pričest jednaka u svakoj crkvi. I zbio
se trenutak kada sam SPOZNALA u svome srcu i
duši da tu nema Stvarne Prisutnosti Isusa
Krista. Iako ja zapravo nisam shvaćala
Stvarnu Prisutnost u to vrijeme, nekako sam
spoznala da je postojala razlika između ove
pričesti i katoličke euharistijske Pričesti.
Kako sam to spoznala? Isus obećava da ćemo
naći ako budemo tražili. Ja sam tražila,
potpuno, i s otvorenim srcem; i znam da mi
je Duh Sveti otkrio toga dana što trebam
činiti. Bio je to posljednji put da sam išla
na neku nekatoličku službu.
Počela sam
ponovno ići na Misu, ali nisam primala
Euharistiju jer sam znala da sam u stanju
smrtnog grijeha, te da je primanje
Euharistije u tom stanju svetogrđe. Bližio
se Uskrs i održavala se pokornička služba u
obližnjoj Crkvi. Otišla sam i ispovijedila
grijehe stare više od 20 godina tako da sam
mogla primiti Euharistiju slijedeće
nedjelje, Uskrsa. Sigurno, bilo je teško
tamo sjediti i pričati o svim opačinama i
grešnim stvarima koje sam učinila u mome
životu. Ali ništa od toga nije bilo Bogu
novo. On je bio tamo kada sam počinjala te
grozote. I kada sam čula riječi «Ja te
odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga»,
znala sam bez sumnje da mi je oprošteno.
Koliko sam puta u prošlosti morala
razmišljati o grijesima, iako sam ih
ispovjedila Bogu? Neprestano sam tražila
oproštenje, ispovijedajući Mu toliko puta
iste grijehe zato što nisam «osjećala» da mi
je oprošteno. Nisam dobila milosti koje
dolaze kroz sakrament, koji stvarno otpušta
grijehe prošlosti i stvarno daje osjećaj da
ti je oprošteno. Sa sakramentom ispovijedi,
u mojoj glavi nije bilo sumnji.
Koju radost sam
osjetila kada sam otišla naredne nedjelje,
Uskrsne nedjelje, i primila našega Gospodina
Isusa Krista – Tijelo, Krv, Dušu i
Božanstvo! I počela sam čeznuti za
Euharistijom! Kako netko može toliko nešto
tražiti što je samo simbol? Vjerujem da je s
Bogom sve moguće, i kao što je Isus mogao
pretvoriti vodu u vino na svadbi u Kani,
isto tako je On mogao pretvoriti vino u
svoju krv na Posljednjoj večeri. Od vode do
vina, do krvi. I ja vjerujem da je On mogao
pretvoriti kruh u svoje tijelo i da to
nastavlja činiti na svakoj Misi. Vjerujem da
je Euharistija ispunjenje Isusova obećanja
jer: «Ja sam s vama u sve vrijeme do
svršetka svijeta.» (Mt 28, 20).
Ne mogu primjereno opisati milosti koje
osjećam nakon primanja takovog božanskog
dara. Isusovo pravo Tijelo i Krv pomiješano
s mojim. Njegova duša i božanstvo, On sam
ujedinjen s mojom siromašnom dušom. Isus,
nepodijeljen, pravi svoj dom u mome srcu!
Ja čeznem za Euharistijom!
Postoje trenuci
na Misi kada me preplavi osjećaj
nestrpljivosti, jer očekujem od Njega mnogo,
ali si moram prizvati u pamet da budem
strpljiva, da je svaki dio ove Božanske
liturgije važan i svaki dio vodi prema našoj
Posljednjoj večeri. Čula sam od mnogih kako
je Misa dosadna. Na isti način sam
razmišljala i ja. Prije otkrića Euharistije,
običavala sam promatrati Misu kao različite
dijelove – «dio s ustajanjem, dio kada se
sjedne, dio kada se kratko ustane, dio s
kratkim sjedenjem, dio s DUGIM klečanjem,
Pričest, onda ... izlazimo na vrata»! Bilo
bi zabavno da to nije bila istina. S mojim
novim očima, ušima, srcem i dušom, upijam
svaku riječ izrečenu na Misi i molim svaku
molitvu s mojim srcem i dušom. Osjećam se
kao da sam u raju kada sam na misi. A prema
knjizi Scotta Hahna «Jaganjčeva večera», ja
JESAM u raju! Misa nije ono što želiš
iznijeti iz nje, nego prije ono što unosiš u
nju. Kada predam sve svoje na Misi, primam
mnogo više nego što sam dala, a milosti koje
primim traju tijekom čitavog dana i tjedna.
Mogu ići na bilo
koju Misu, bilo gdje u svijetu, i čak ako je
jezik različit, ja opet mogu sudjelovati na
liturgiji zato jer je znam potpuno, i još
važnije, mogu primiti Euharistiju – bilo
gdje u svijetu! Mogu recitirati molitve na
vlastitom jeziku dok ih vjernici recitiraju
na svome. Mogu sa sobom nositi dnevna
čitanja iz Biblije ... isti tekstovi Sv.
Pisma naviještaju se svim katolicima svakog
dana. Kad bi svaki katolik išao svaki dan na
Misu ili čitao i meditirao o ovim unaprijed
odabranim tekstovima Sv. Pisma svaki dan,
preko MILIJARDE ljudi širom svijeta
razmišljalo bi o istom svetopisamskom
tekstu, iste dijelove Biblije. Za mene, to
je razlog što biti katolikom (univerzalnim)
znači biti isto svuda naokolo ... svaki
učenik biva poučavan istu stvar iz dana u
dan, temeljenu na Sv. Pismu.
Nitko nas ne
može natjerati da idemo na Misu svake
nedjelje, jer je to naša slobodna volja
hoćemo li izabrati da to činimo: ali u
Katoličkoj crkvi je grijeh ne ići na Misu
nedjeljom i svetkovinama bez opravdanog
razloga. Zašto? To je prekršaj protiv treće
Božje zapovijedi, «Spomeni se da svetkuješ
dan Gospodnji». Kada izaberemo da spavamo
ili samo preskočimo Misu to je odabir da
vršimo našu vlastitu volju, ne Božju. To je
čin sebičnosti ... «Želim raditi ono što ja
želim i neću dati ni sata svoga tjedna
Bogu». Uvjerena sam da je Katolička crkva
postavila ovu zapovijed zato što nas Crkva
mnogo voli, znajući vrlo dobro koliko mi
trebamo da bi bili duhovno nahranjeni. Ako
prestanemo ići nedjeljom na Misu, mi
prespavamo, mi ispustimo, mi izgubimo
milost; i praznina se između Boga i nas
povećava svakog narednog tjedna kada
propustimo Misu. Što više idemo na Misu,
više milosti primamo, postajemo duhovno
nahranjeniji, postajemo svetiji. Katolička
crkva se brine oko naših duša i radi na tome
da nas očuva u stanju milosti. U ovome vidim
ljubav, ne nasilje.
Također sam puno
puta čula, «Nikad nisam ništa naučila na
Misi». Na svakoj Misi imaju barem tri
čitanja iz Sv. Pisma, te propovijed.
Zadržavala sam se na svakoj riječi i,
pozorno slušajući, naučila mnogo. Također,
postoji mnogo knjiga o katoličkoj vjeri i
njezinom naučavanju. Vjerujem kako ih sve
nitko ne bi mogao pročitati tijekom čitavog
života. Moramo preuzeti inicijativu da učimo
od nas samih. Nažalost, mnogi katolici
promatraju sakrament Sv. Potvrde kao
«diplomu», i ja nastojim ispraviti ovu krivu
ideju kada poučavam studente o Potvrdi. Na
nama je da više učimo kroz čitanja, molitvu
i meditaciju. Imamo Sv. Pismo, Katekizam
Katoličke crkve, svetačka djela, rane
Crkvene oce, crkvene naučitelje. Na nama je
da nastavimo poučavati nas same o katoličkoj
vjeri preko Potvrde i Mise. Moj vodeći citat
Pape Ivana Pavla II. jest: «Kršćani su
UVIJEK u formi.»
Sigurna sam kako
postoji mnogo toga o čemu mogu govoriti, i
dodati ovim mojim razmišljanjima. Molim za
vas da pronađete ljepotu bogatstva vjere
koju sam ja našla. Nikad više neću ostaviti
Crkvu, niti ću se odvojiti od predragocjenog
dara našega Gospodina Isusa Krista, kojeg
nam je dao ... svoje Tijelo, Krv, Dušu i
Božanstvo u Svetoj Euharistiji.
Bog vas blagoslovio i dao vam svoj mir.
CTherese Benoit
1 Kor 10, 16-17
«Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo
zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije
kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom
Kristovim?
Budući da je
samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo,
jer smo svi dionici jednoga kruha.» |
