U dalekim prostranstvima Crkve često
nedostaje živi život, Božja oluja koja pročišćava, karizme, Dug Sveti.
Ponekog pokreće utjecaj birokracije, propisa, paragrafa i slova zakona.
Ali nedostaje žar ljubavi, one ljubavi, kojoj je sve dozvoljeno i koja
sve može. Učmalo kršćanstvo neće osvojiti svijet.
Ali, Bogu hvala, u toj Crkvi živi tajanstveni oganj. Svoj vlastiti život
i svoj žarki dah Bog je udahnuo svojoj Crkvi. Pomoć, koju nam je Krist
obećao, čuva Crkvu od okoštavanja: »Ja ću moliti Oca i dat će vam drugog
Branitelja, koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet
ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer
boravi s vama i jer će biti u vama« (Iv 14,16-17). Taj Duh Božji će
uvijek iznova kao oluja čistiti i raznijeti ukočeno, kao što se dogodilo
jednom na Duhove.
Povijest Crkve pokazuje nam upravljanje te neuništive snage Božje u
njegovoj Crkvi: Neposredno poslije pojave vatrenih jezika na Duhove bilo
je u taj dan pokršteno 3000 kršćana. Plašljivi, klonuli učenici Kristovi
postali su heroji. U prvoj, staroj Crkvi je taj oganj Božji sve oko sebe
progutao i na taj način osvojio rimsko carstvo za kršćanstvo.
Duh Božji je apostola Pavla toliko oduševio da je preko 2000 km staroga
svijeta uzduž i poprijeko osnovao kraljevstvo Božje: od Jeruzalema do
Španjolske, od Grčke do Krete i Rima. Tko bi se mogao odvažiti na tako
ludu smjelost, ako ga na to nije gonio Duh Božji?
Kad su poslije 313. prohujale prve vidljive oluje i u Crkvi nastupila
mirnija razdoblja, tada se Božji oganj od sada pa nadalje odvijao u
skrovitosti: redovnici i pustinjaci odlazili su u pustinju da u žaru
svog srca Bogu bolje služe. Nastajali su veliki redovi. Žar ovih srdaca
je tajanstvena vatra koje je Evropu kristijanizirala: Benedikt i njegova
redovnička obitelj i irsko-škotski redovnici osvajali su tada Zapad za
Boga.
Često su to bili pojedinačni sveci, koji su kao plamteći žar Božji
očuvali kršćanstvo od okoštavanja, odumiranja: Franjo je na pr. očuvao
Crkvu da se ne uguši u uživanjima i raskoši, oholosti i terevenkama.
Podstican Duhom Božjim morao je na poseban način isticati siromaštvo
koje je u tom veremenu izgledalo kao ludost. Taj čovjek, pojedinac,
reformirao je cijelu epohu kršćanstva. Slično je bilo i sa Ignjacijem
Loyolskim: upravo u vrijeme kada je Luther izvršio podjelu Crkve, taj je
plamteći duh dao klonuloj Crkvi novu kičmu. Danas djeluje 30.000
svećenika njegovog reda bezuvjetno za kraljevstvo Božje.
Karizme (karizmata), nezasluženi darovi Božjeg Duha, i danas još kao i
nekada djeluju u Crkvi kao poklon Božji. Tako je karizma dobrog Ivana
XXIII. zadivila cijeli svijet. Također i veliki pokreti suvremene Crkve
zahvaljuju svoje porijeklo velikim karizmaticima kao što su: Pius
Parsch, koji je pokrenuo liturgijski pokret, također i biblijski pokret.
Frank Duff, Cardin, Chiara Lubich, tvorci burnih pokreta laičkog
apostolata. Svećenici radnici u Francuskoj također su pokazali
karizmatički heroizam. Iz istog Duha Božjeg izvire i pokret za
ujedinjenje svih kršćana. U progonjenoj Crkvi oduševio je, zapljusnuo je
taj vatreni Duh za junačko priznaje vjere kao i u vremena prve Crkve.
U svakom od nas prebiva taj Duh Božji. Naša je dužnost, dopustiti da u
nama plamti taj Duh Božji: »Svi su oni koje vodi Duh Božji sinovi Božji«
(Rim 8,14), kaže Pavao.
Dopustiti da nas vodi Duh Božji, to znači: slušati Boga i poslušati ga.
Još i više: prikloniti se Bogu, koji nas u dubini duše najsrdačnije
goni, sili, opominje, podstiče i govori nam. Ako dozvolimo da nas vodi,
tada će Duhovska oluja ponovo prohujati ovom zemljom. Tada će Duh Božji
ovu Crkvu načiniti bakljom, koja u tamnim vremenima baca svjetlo u jedno
novo doba.
