|
U ovim
vremenima nije popularno pisati o zlim duhovima. Kako s.
Lucien-Mary od sv. Josipa kaže, "remek djelo ovog gospodara
opsjena bez sumnje jest to da se predstavi kao da ne egzistira u
svijetu gdje tako lako pridobija duše da idu putem kojim on
hoće, bez potrebe da se pokazuje – jer ima veliki interes da to
ne čini" (95). Njezino opažanje je slično Baudelaireovom dobro
poznatom citatu o učinku najdomišaljtijeg đavolskog lukavstva:
uvjeravati nas da on ne postoji.
Richard Woods je napisao da je teološka misao težila da protjera
sotonu iz središta razmišljanja i propovjedanja. "Možda
najuporniji prigovor na postojanje đavla ne dolazi od ateista
ili psihologa, kao što bi se moglo očekivati, nego iz redova
klera" (93). Papa Pavao VI, međutim, u Zlo koje se naziva đavao
kaže da je jedna od najvećih potreba crkve danas da se brani od
ovog uosobljenog zla te da je suprotno učenju biblije i crkve
odbijati priznavanje postojanja takve realnosti. Joseph de
Tonquedec SJ, teolog i službeni egzorcist pariške biskupije,
zapaža u djelu "Neki aspekti sotonskog djelovanja u svijetu":
Istina je da su slučajevi potpunog opsjednuća iznimno rijetki,
ali pacijenti o kojima ja govorim su nebrojeni. Ne bi bilo
opravdano tretirati ih kao opsjednute, zbog svih dokaza koji
pokazuju da oni to nisu. S druge strane, oni nisu nepromjenjivi
ili nužni mentalni slučajevi koji bi imali neke šanse liječenja
preko psihologije. (40)
Problem zlih duhova je još uvijek značajan, a spisi Terezije
Avilske i Ivana od Križa o tome su prosvjetljujući. Oboje su
iznimni sveci i crkveni naučitelji koji govore o nebrojenim
susretima sa zlim duhovima. Oboje su bili dobro poznati, posebno
Ivan, po svojim sposobnostima istjerivanja zlih duhova. Kao što
Terezija tvrdi, "Ivan od Križa je imao poseban dar istjerivanja
zloduha... U Avili ih je mnogo izagnao iz jedne osobe i
zapovjedio im u ime Božje da kažu svoja imena i odmah su mu se
pokoravali" (Pismo 48.2).
Zlodusi,
Terezija i Ivan od križa
Prema Tereziji,
đavao uloži više muke da dovede do pada dušu koja prima milosti
od Boga u molitvi nego za manje napredne duše. Isto je mišljenje
i Ivana od Križa koji kaže da đavao postiže više kroz malo zlo
prouzrokovano naprednijoj duši nego za velike štete većini
drugih.
Poput dobrog kapetana, sveta duša vodi mnoge u nebo i čini đavlu
veliku štetu. Takva posebna ljubav svete duše prema Bogu je
dovoljna da đavao pokuša napraviti sve moguće kako bi je doveo
do propasti. Zbog toga je i konflikt neprijatniji za takvu dušu
nego za onu koja je manje sveta.
Čim je đavao počeo zamjećivati Tereziju, ona je snosila užasne i
podle napasti očaja, lažne pozinosti, lažnih pretpostavki,
lažnih strahova i napasti da napusti mentalnu (misaonu) molitvu.
Ove napasti su dovele mir i ljubav njezine duše prema Bogu u
rizik.
Ukazanja
zlih duhova
Ivan od Križa u
svojim spisima nikad ne upućuje na osobna vanjska ukazanja
zloduha. Terezija, međutim, u spisu Moj život opisuje kako joj
se đavao prikazivao, ponekad imajući "odvratno obličje; usta mu
bijahu užasna. Iz njegova tijela činilo se kao da dolazi veliki
plamen koji ne pravi sjenu" (288). Drugom prilikom je vidjela
najskrovitijeg malog zloduha, koji je režao kao u očaju zato što
je izgubio ono što je pokušavao postići. Također je očima duše
vidjela dva zloduha skrivene vanjštine koji su izgledali kao da
rogovima opkoljuju vrat svećenika dok je slavio misu. U svom
Životu, Terezija opisuje kako je 1550. imala viđenje koje je
prenijelo njezinu dušu na mjesto u paklu.
Terezija otkriva da sveta voda, bolje od ičega drugog, ima moć
da protjera ove vanjske i vidljive prikaze, primjećujući da su
se teolozi složili s njenim iskustvom. Npr. u našem stoljeću
Tonquedec kaže da je sveta voda izričito blagoslovljena da
udalji od mjesta i osoba koje su njome poškropljene "svu silu
neprijatelja i njega samog sa njegovim palim anđelima" (50).
Ova vanjska tjelesna viđenja bila su neobična, čak i za
Tereziju, koja primjećuje da nije mogla ništa vidjeti u većini
svojih viđenja anđela i zloduha. Tako su njena viđenja zloduha
bila uglavnom intelektualne vizije: "rijetko sam ga vidjela u
tjelesnom obliku, ali često sam ga viđala bez ikakvog obličja,
kao u vrsti vizije koju sam opisala, u kojoj se ne vidi nikakva
forma, ali se zna da je objekt prisutan" (292).
Važnost
demonskih kušnji
I Terezija i
Ivan od Križa ističu važnost demonskih kušnji. Terezija
upozorava da su umijeće i lukavsvo koje đavao koristi da odvrati
dušu od puta savršenosti užasni. Za Ivana od Križa, đavao je
najmoćniji i najprepredeniji neprijatelj, njegove lukavštine su
više zbunjujuće nego one od tijela i svijeta. Njega je "najteže
razumjeti"; uzrokuje propast velikog broja redovnika koji krenu
putem života savršenosti i nikakva ljudska moć ne može se s njim
uporediti (Duhovni spjev, 431).
Đavao vara, zasljepljuje, podmićuje i zavodi. Đavolske napasti
su uobičajeno iskustvo ljudske naravi. Za Tonquedeca, on je
napasnik, zavodnik, nadahnitelj zlih djela. Ubojstvo, mržnja i
laganje su njegova "djela". On je "otac" ubojstava i općenito
svih grijeha. Woods vjeruje da suvremeno i povijesno iskustvo
reafirmira važnost uloge demonskoga u duhovnoj evoluciji
čovječanstva. On dodaje: "Očito dobro organizirane sotonske
sekte postoje diljem Amerike, a neke od njih su u neku ruku
barem poročne ili čak ubilačke" (100).
Ali đavao nije jedini uzrok naših grijeha, kao što primjećuje
sv. Toma Akvinski u Summa Theologiae, kao i Terezija u svojoj
knjizi Temelji. Po Tereziji, naša vlastita nastrana nagnuća i
loša raspoloženja, posebno ako patimo od melankolije – također
nam prouzrokuju mnogo zla (§ 4, br. 2). "Melankolija" je bio
izraz koji se prije koristio za opisivanje neuroza. Međutim,
treba reći da je đavao indirektno uzročnik svih naših padova
koji proistječu iz naše naravi u smislu da je kao posljedicu
iskonskog grijeha đavao uveo nered i požudu u ljudsku prirodu.
Đavao i
slabost ljudske prirode
Moramo shvatiti
da su zlodusi čista intelektualna, a ne racionalna bića poput
nas. Posjeduju superiornono znanje o našim slabostima i
sklonostima koje koriste da nas iskušavaju. Terezija je svjesna
da "đavao veoma dobro zna iskoristiti prednost zbog naše naravi
i malog razumijevanja" (Pismo Izabeli od sv. Jeronima i Mariji
od Isusa u Obras Completas, 980). U Duhovnom spjevu, Ivan od
Križa također sugerira da zlodusi koriste svijet i tijelo kako
bi pojačali snagu svog djelovanja: "napast zloduhâ ... je jača
od one svijeta i tijela, zato što je oni pojačavaju prethodnim
dvama neprijateljima, svijetom i tijelom, kako bi vodili oštar
rat" (431).
Đavao zna kako iskoristiti naše instinkte i strasti, slabosti
tijela i našeg ponosa. Victor White, u djelu Bog i podsvijest,
zamjećuje da nesreća, bolest ili mentalna anksioznost nisu
grijesi, ali mogu potaknuti pobunu i očaj. A sotona može sve to
iskoristiti da nas navede na grijeh.
Za sv. Tomu Akvinskoga, đavao može djelovati na ljudski um samo
preko prirodnih, fizičkih i psiholoških uzroka; obratno, svi
prirodni, fizički i psihološki uzroci mogu biti instrumenti za
đavolske svrhe. Ovaj pogled zamućuje razliku između mentalnog
poremećaja koji dolazi zbog nutarnjih uzroka i mentalnog
poremećaja koji dolazi od đavolskog djelovanja, postavljajući
problem razlikovanja. Za Whitea ne postoji takva stvar kao što
je mentalni dijabolički poremećaj.
Načini
demonskog napastovanja
Demonsko
napastovanje općenito utječe na psihosomatske moći; kao npr.
maštu, pamćenje i osjetilne nagone, koji su važni u uporabi i
kontroli naših emocija. Iskušavajući ove moći, zlodusi
uznemiruju osjetilni nagon i indirektno utječu na um i volju.
Iskustva Terezije Avilske i Ivana od Križa potvrđuju ovo učenje
koje je općenito prihvaćeno u duhovnoj teologiji. Ivan kaže da
je najveća demoska prijevara ona preko pamćenja te da može
trajati dugo vremena, posebno za duše koje se nalaze u tamnoj
noći osjećaja na ulazu u noć duha.
Kao dodatak redovitim napastima mašte i pamćenja, duše u
naprednim stanjima savršenosti su objekt druge vrste napasti.
Đavao zna da napast koja uzrokuje pad napredne duše ne može biti
uobičajena očita kušnja, koja se lako odbacuje, nego prijevara
(ili zlo) pod vidom dobra. Tako Terezija piše:
Ali đavao dolazi sa svojim vještim lukavštinama i pod maskom
činjenja dobra, navodi na njegovo potkopavanje na obične načine
i čineći to radnjama koje, kako on da razumjeti, nisu pogrešne;
malo po malo duša zamračuje svoj razum, slabi svoju volju te
uzrokuje povećanje samoljublja na jedan ili drugi način, a đavao
je počinje odvlačiti od Božje ljubavi i nagovarati je da
udovoljava vlastitim željama. (Zamak duše 120)
Ivan od Križa također piše o tim iskustvima, primjećujući da
đavao uzrokuje najveću štetu i čini da duša gubi obilje
blagodati vabeći je malim mamcem izvan jednostavnih voda duha.
Terezija je imala slična iskustva nalazeći da se ova vrsta
napasti obično javlja kontemplativnim dušama koje se nalaze u
"petom zamku"; zamak predstavlja kontemplativnu molitvu
sjedinjenja s Bogom.
Đavao
oponaša Boga
Kako bi
prevario kontemplativne duše, đavao također oponaša Boga. Očite
kušnje su zamaskirane kao lažna ukazanja svetaca ili u lijepim
ili očigledno svetim riječima. Ivan kaže:
Đavao često opskrbljuje osjetila objektima, pružajući osjetilu
vida slike svetaca i najljepših svjetala . . . . A osjetilu
mirisa, različite miomirise; stavlja slatkoću u usta i ugodu u
osjetilo dodira. On sve to tako radi da zavodeći osobe preko tih
objekata osjetila, može osobe uvesti u mnoga zla (Uspon na goru
Karmel 133).
Terezija je iskusila takve napasti u nekoliko prigoda kada joj
se đavao pokušao predstaviti kao Gospodin praveći lažnu sličnost
s Bogom. Ali ona je primjetila da duša postaje uznemirena,
očajna, nespokojna i nesposobna za molitvu. Isto vrijedi i za
nutarnji govor, kao i za teškoću prosuđivanja. U ovim
slučajevima Ivan od Križa savjetuje da točno razlikovanje ovisi
o svetosti duhovnog vođe: "Osoba, kao za posljedicu, će morati
biti veoma duhovna kako bi ovo prepoznala" (Uspon na goru Karmel
207).
Različite
vrste napasti
U Duhovnim
spjevu Ivan od Križa obrazlaže tri različite vrste đavolskih
napasti koje pogađaju duhovno napredne duše: prvo, one koje
snažno potiču maštu; drugo, kad se prvi način pokaže
beskorisnim, tjelesna mučenja i zvukovi koji rastresaju dušu; i
treće, još gore, ponekad strašna mučenja đavla koji se protiv
duše bori s duhovnim terorima i užasima (476). Španjolski svetac
daje malo detalja ove druge kategorije napasti, iako smo čitali
u biografijama njegovog života, da je bio pogođen njima (P.
Crisogono de Jesus Sacramentado 111).
U slučaju duhovnih horora, "koje đavao može vrlo lako učiniti,
jer kada duša dođe u veliku ogoljenost duha zbog te duhovne
vježbe, đavao joj se može lako pokazati budući da je on također
duh" (Duhovni spjev 476). Njegova tajanstvena prisutnost
prouzrokuje psihološke i duhovne poteškoće.
Prihvaćeno teološko učenje jest to da je đavolski utjecaj
uobičajen preko osjetila, posebno nutarnjih sjetila pamćenja i
mašte. I Ivan i Terezija ukazuju da neke napasti i užasi mogu
nadići osjetila i utjecati na duhovne moći duše. Ovo se izgleda
javlja naprednim kontemplativcima koji su već dosegli duhovne
zaruke s Bogom u šestom zamku i na pragu su sedmog, duhovnog
braka. Promotrimo Ivanov opis užasa koji je đavao prouzrokovao
preko osjetila:
Kad duhovna komunikacija nije udijeljena isključivo duhu nego i
osjetilima, đavao mnogo lakše uznemiruje i potresa duh ovim
užasima uz pomoć osjetila. Mučenje i bol koji su tako
prouzrokovani su neizmjerni, a ponekad i neizrecivi. Pošto
duhovna komunikacija prelazi ogoljeno s duha na duh, horor koji
zao duh uzrokuje, ako dosegne duhovni dio dobrog duha, je
nepodnošljiv. (Tamna noć, 383)
Kasnije u Tamnoj noći, Ivan od Križa ukazuje na mogućnost čisto
duhovnog kontakta: "Ova užasna komunikacija prelazi jasno s duha
na duh na neki nematerijalni način tako da nadilazi
(transcendira) svu osjetilnu bol" (385).
U blizini duhovnog braka, bitka za spasenje i borba dobra i zla
su dramatične. Anđeli pomažu duši, a zli duhovi pokušavaju
iskoristiti svoju posljednju šansu. Kad duhovne komunikacije
dolaze od anđela, đavao može detektirati neke od tih milosti
darovanih duši. "Bog redovito dopušta neprijatelju da prepozna
milosti darovane preko dobrih anđela, tako da može učinti ono
što može, u skladu s mjerom pravde, da ih spriječi" (384). Onda
se đavao ne može žaliti da mu nije dana prilika da osvoji dušu.
Prema Ivanu, on bi to mogao učiniti kad Bog ne bi dopustio
određenu ravnopravnost između dvojice u borbi za dušu.
Anđeli produciraju duhovne komunikacije; zli duhovi pak duhovne
horore. Ali na kraju pobjeda pripada dobrim anđelima. One horore
koji pročišćuju dušu slijede duhovne milosti, u skladu s tamom i
užasnim čišćenjem koje podnosi. Duša "će uživati čudesnu i
ugodnu duhovnu komunikaciju, povremeno neizrecivo uzvišeno.
Nadolazeći horor zloduha pročošćuje dušu tako da ona može
primiti ova dobra" (385). Međutim, Ivan primjećuje da ove
duhovne vizije pripadaju više budućem životu nego ovom.
Terezija je iskusila slične susrete i zamjetila da đavli ne
produciraju ništa osim suhoće i nemira.
Ovaj nemir je takav da ne znam odakle dolazi: samo se čini da se
duša opire, da je uznemirena i da se muči ne znajući zašto; zato
što su sotonine riječi dobre, a ne zle. Pitala sam se može li to
biti zbog toga što je jedan duh svjestan prisutnosti drugoga.
(Moj život 237)
Za Marcela Lepeea to je jedna od onih začuđujućih fraza koji je
njezin genij vrlo lako izvukao iz pera jer je ona sposobna
razlikovati ono što dolazi od nas od onoga što je nadodano, što
dolazi od drugoga. "Njezin duh je težio Bogu, a drugi duh bi je
htio odvratiti od Njega... tako da je stalno strahovao u tom
prikrivenom kontaktu" (99).
Ovakve duhovne borbe pojavljuju se samo kod osoba tako
uznapredovalih u savršenosti i tako pročišćenih patnjama i
kušnjama tako da one steknu malo znanja koje odgovara duhovnim
bićima, koje proniče sva bića, kao što kaže Pavao, a Ivan od
Križa pojašnjava: "Duša sa univerzalnošću i velikom lakoćom
opaža i proniče sve zemaljsko ili nebesko što joj se
predstavlja. Zato apostol kaže da duhovni čovjek proniče sve
stvari, čak i dubine Božje (1 Kor 2, 10) " (Tamna noć 345). To
je svojstvo pročišćenog i oslobođenog duha od svakog djelomičnog
znanja i sklonosti, a to je duh kontemplacije u svojim višim
stanjima.
Poniznost i
zlodusi
Prema Ivanu od
Križa, duša koja očekuje da nadvlada đavlovu "snagu" biti će
nesposobna za to bez molitve. Kako bi shvatila njegove
"prijevare" duša treba poniznost – jer đavao je zakleti
neprijatelj poniznosti. Španjolski mistik primjećuje da je
đavlov mamac upravo ponos – naročito ponos koji dolazi od
duhovne predispozicije. Svete duše moraju biti oprezne oko bilo
kakve vrste objava jer se đavao obično u njih upliće i "spaja
zajedno tako mnogo očitih i prikladnih činjenica koje tako često
ugrađuje u maštu na taj način da se čini da će se svaki događaj
nesumnjivo pojaviti" (345). Ako duša nema poniznosti, biti će
odvučena od svog mišljenja i vjerovati će suprotno. Terezija
kaže da se zlodusi čak koriste slikom Krista ili njegovih
svetaca kako bi pothranjivali krivu pobožnost. Ali đavolske
vizije ne škode ako je prisutna poniznost:
Što se mene osobno tiče, vjerujem da Njegovo Veličanstvo neće
dopustiti ili dati snagu zloduhu da prevari ikoga takvim ukazama
osim ako osoba sama ne bude kriva . . . Mislim da za ponizne
duše nikakva prijevara nije moguća. (Temelji, 41)
Vjera i
zlodusi
Temelj je
kršćanske religije vjera. Zlodusi će širiti zablude i laži kako
bi pokušali minirati taj temelj. Za Tereziju, đavao – potpuni
lažac – može izvoditi mnoge trikove, ali "Bog mu neće dopustiti
da prevari dušu koja ima pouzdanja i koja je učvršćena u vjeri"
(238).
Ivan od Križa je još izrazitiji i savjetuje da je svjetlo vjere
za đavla gore od tmine. Kad se duša zaogrne vjerom, đavao nije
upućen kako da je otkrije, niti ima uspjeha u svojim pokušajima
jer vjera daje duši snažnu zaštitu protiv đavla, koji je
najmoćniji i najlukaviji neprijatelj. Za posljedicu, sv. Petar
nije našao jaču obranu od vjere u svom oslobađanju od đavla kada
je savjetovao: "Cui resistite fortes in fidei" (1Pt 5, 9).
(Tamna noć 376)
Kako bi poticao skrovitost čiste vjere, duhovni vođa mora biti
oprezan da ne bi poticao vizije, lokucije, proročanstva ili
druge vrste neobičnih fenomena. Iako ponekad ovakvi fenomeni
dolaze od Boga, često su od strane đavla. Za Ivana od Križa ova
opasnost je bila stvarna. Shvatio je da đavao može prezentirati
pamćenju mnoge krive ideje pod vidom istine, čineći te ideje
tako sigurnima da duša misli da one ne mogu biti pogrešne jer
ono što ona osjeća je u suglasju s istinom (Uspon na goru Karmel
227).
Đavao i
stanje savršenog ujedinjenja s Bogom
Nakon što
duhovno pročišćene duše dosegnu stanje savršenog ujedinjenja s
Bogom preko ljubavi u "sedmom zamku", đavolske napasti su
završene, a zlodusi se boje takvih duša. "Ni Aminadab se nije
pojavio", kaže Ivan na kraju Duhovnog spjeva. Aminadab
simbolizira đavla, a u ovom stanju duša je tako zaštićena, tako
jaka i slavodobitna da đavao zna da je izgubio bitku. Na ovom
nivou đavao bježi u neizmjeran strah i ne usuđuje se ponovo
pojaviti. Terezija je također slavodobitno, opazila da se đavao
boji nje, ali ne i ona njega: "Izgleda da me se [đavli] boje.
Stekla sam vlast nad njima, udijeljenu mi prije svega od Boga,
tako da me više nisu mučili; sada su otišli" (Moj život 242).
U ovom stanju duše su preobražene u Bogu. One su božanske tim
sudjelovanjem i posjeduju Kristovske kvalitete. U njima je
Otkupitelj porazio sotonu i njegovo kraljevstvo tame. Terezija i
Ivan od Križa su se borili sa zlodusima, ali je na kraju njihova
pobjeda – a i Božja – bila dovršena.
Neke
teološke refleksije o zlodusima i misticima
Valjano učenje
koje se tiče zloduha pretpostavlja vjeru koja nam predstavlja
objekt našeg vjerovanja – u ovom slučaju, zloduhe. Kao što ne
vidimo Boga, ne vidimo ni zloduhe. Bilo kakva spekulacija o
zlodusima mora biti temeljena na Svetom pismu, duhovnoj
teologiji i iskustvima svetaca.
1. Terezija Avilska i Ivan od Križa vjeruju, preko vjere, u
postojanje zloduha. Nisu mogli sumnjati u njihovo postojanje.
Osim toga, oni su iskusili vizije, lokucije, ukazanja, horore,
psihičku štetu, napasti i druge manifestacije demonskog
porijekla. Neki sveci su podvrgnuti ovim neobičnim demonskim
intervencijama, kao što je bio slučaj s Ignacijem Loyolskim ili
u modernim vremenima, Cure d' Ars.
2. Zlodusi su naši protivnici koji pokušavaju dati sve od sebe
kako bi zastrli put duša prema Bogu. Ali demonska djelovanja
poprimaju poseban intenzitet i više su rjeđa i snažnija kada su
usmjerena protiv naprednih kontemplativnih duša. Ove duše
privlače zloduhe koji žele spriječiti ili barem usporiti njihovo
napredovanje prema Bogu. Duša sveca je bojno polje između dobra
i zla, između Boga i zloduha. Pošto duša sveca dosegne "sedmi
zamak", đavolske aktivnosti dolaze kraju i zlodusi je se boje.
3. Terezija i Ivan od Križa nisu uživali blagodat našeg
poznavanja psihologije. Ali bili su obdareni neobičnim
razlikovanjima i znali su da su očigledne demonske manifestacije
bile često puki rezultat mentalne bolesti ili "melankolije".
Također su znali da zlodusi koriste ljudske slabosti i
nepovoljna mentalna stanja kao instrumente svoga napastovanja.
Zato nije lako razlikovati kada je "očito" demonsko napastovanje
puko psihološko, a kada je i psihološko i demonsko.
Pošto su španjolski mistici bili svjesni poteškoća često
povezanih u otkrivanju demonskoga, oni preporučuju molitvu kako
bi nadvladali đavlovu "snagu", kao i poniznost i utjecanje
Božjem svjetlu kako bi razlikovali đavolske "prijevare". Moderno
razlikovanje duhova ne može si priuštiti ignoriranje moderne
psihologije, ali isključivo psihologijski pristup onima koji se
čine da su pod demonskim utjecajem je nepotpun i trebao bi biti
upotpunjen razboritim teološkim razlikovanjem. Pravila sv.
Ignacija za razlikovanje duhova, na primjer, su model mudrosti i
iskustva. Za napredne kontemplativne duše, spisi Terezije
Avilske i Ivana od Križa su veoma korisni. U Usponu na goru
Karmel, osobito u drugoj knjizi, Ivan od Križa pomno istražuje
pravila za razlikovanje između onoga što dolazi od Boga i onoga
što dolazi od naše vlastite mašte ili od đavla. U nekim od
poglavlja Mog života i Zamka duše, Terezija dopunjuje analizu
Ivana od Križa sa svojim vlastitim oštroumnim opažanjima (Zamak
6, pogl. 7 i 8; cf. Zamak 4, pogl. 2 i 3).
4. Neki ispovjednici su bili sigurni da je Terezija bila
opsjednuta i da treba egzorcizam. Oni su bili, kako ih Terezija
naziva, "polupriučeni ljudi", koji su joj nanijeli mnogo štete.
Teolozi poput Pedra Ibaneza, Dominga Baneza, Alvareza iz Toleda
te svetaca poput Petra Alkatranskog i Franje de Borja nikada je
nisu iznevjerili. Pedro Ibanez, čuveni teolog, koji je
zapovjedio Tereziji da napiše svoj Život, primjenio je pravila
za razlikovanje duhova na Tereziju i ona je prošla test u svakom
od jedanaest striktnih pravila. Allison Peers je imala dobar
osjećaj da uvrsti ova pravila i način kako ih je Ibanez
primjenio na Tereziju u trećem volumenu svoga izdanja Kompletna
djela svete Terezije Avilske (312 – 333). Ova pravila su
vrijedna čak i u našim vremenima kako za autentično razlikovanje
duhova po nadahnuću Duha, tako i za pomoć zdravoj duhovnoj
teologiji i zdravoj psihologiji.
Prirodno, bilo psiholog ili teolog koji a priori odbacuje
postojanje zlih duhova nije kvalificiran kako bi nas
prosvijetlio u ovom problemu bez obzira koliko vrstan
znanstvenik on ili ona može biti. S druge strane, moramo
odbaciti djela i spise bilo kojeg modernog teologa koji ignorira
doprinos psihologije ili pak vidi zloduhe u svakoj neurozi.
Ovaj članak je pokušao pokazati kako pažljivo čitanje Terezije i
Ivana od Križa o zlodusima može biti profitabilno, osobito za
kršćane koji se zanimaju za kontemplaciju kao i za razlikovanje
duhova.
-------
SPIRITUALITY
TODAY, Jesen 1991., Vol. 43 br. 3, str. 258.-270 |
