Pretrage su završene, nadbiskup se sada osjeća dobro i njegovo zdravstveno stanje je dobro te je jučer u popodnevnim satima otpušten na kućno liječenje.

U BiH se ignoriraju prava Hrvata, koje nema tko zaštititi, što pokazuje i nemogućnost ostvarenja prava na vlasništvo kada je u pitanju otuđena imovina Katoličke crkve u BiH, navodi kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Kardinal Puljić dodaje da se svaka pravna država treba temeljiti na pravu i pravdi, te da je zato važno ispraviti nepravdu koja je nastala oduzimanjem, otimanjem, otuđivanjem ili kojim god drugim činom.

Prošle subote su u kasarni “Kozara” u Banjaluci obilježene dvije godišnjice Družbe klanjateljica krvi Kristove, čiji je samostan “Nazaret” nekada bio smješten na toj lokaciji. Da li očekujete da će ta imovina biti vraćena Katoličkoj crkvi?

Ne samo ova imovina, nego sve što je bilo vlasništvo Katoličke crkve ili pojedinih nosilaca vlasništva u Katoličkoj crkvi, kao što su časne sestre, treba biti vraćeno vlasnicima. Sva je ta imovina služila ljudima na razini religioznog, kulturnog, odgojno-obrazovnog, socijalno-humanitarnog poslanja Crkve. Svaka pravna država treba se temeljiti na pravu i pravdi. Zato je važno ispraviti nepravdu koja je nastala oduzimanjem, otimanjem, otuđivanjem ili kojim god drugim činom.

Da li će uskoro biti riješeno pitanje povratka oduzete imovine Katoličkoj crkvi u Travniku, o čemu ste nedavno razgovarali i s predstavnicima međunarodne zajednice?

S tugom i bolju moramo reći da, ne samo da ne vraćaju, nego ignoriraju sud za ljudska prava, počevši od općine, kantona te federacije. Što je još gore, unatoč odluci OHR da se na nacionaliziranoj imovini ne gradi ništa, oni su svojevoljno prepisali našu zemlju na sebe, bez našeg pristanka i izdali dozvolu za gradnju na toj zemlji, a da nisu prije toga ispunili dana obećanja, zbog čega smo smatrali da ugovor ne vrijedi. Na svoju ruku rade, ignoriraju naša prava, koja nema ko zaštititi.

Sa sličnim problemom suočavate se i u Sarajevu, ali i u drugim BH gradovima. Da li takvo stanje ukazuje da se marginalizirani položaj Hrvata u BiH i dalje ne poboljšava?

Ovdje nije u pitanju Katolička crkva, nego ljudska prava i pravo na vlasništvo. To je stanje u cijeloj BiH, odnosno u oba entiteta. Nažalost, niti predstavnici hrvatskih vlasti ne čine ništa učinkovito, ili ne mogu ili ne smiju. Bez obzira na položaj sadašnjeg stanja Hrvata, mi ovdje ostajemo i neumorno ćemo se boriti za jednaka prva na svim prostorima.

Na kojem nivou je međureligijski dijalog u BiH?

Međureligijsko vijeće nije nadtijelo, koje može učinkovito nešto ostvariti. Tu pokušavamo zauzimati zajedničke stavove u odnosu na državu i u odnosu s međunarodnom zajednicom. Iako su dosta učinili, to je premalo u odnosu na zahtjeve života, treba graditi proces pomirenja, povjerenja i praštanja. Još je u javnosti vrlo otrovan rječnik politike i medija. Nije lako dijalogizirati dok jedni druge ne prihvatimo i poštujemo.

Da li smatrate da će se usvajanje Prijedloga zakona o prebivalištu u Republici Hrvatskoj negativno odraziti na Hrvate koji su izbjegli iz BiH i da li planirate tim povodom obratiti se Vladi Hrvatske?

Mi očekujemo da budu odgovorni u vladanju, da ne prekriže donošenjem zakona ni jednog čovjeka u pravu na egzistenciju i drugim pravima. Tu su odgovorni političari obiju država, koji su dužni surađivati, dogovarati i tražiti način da se premoste sva nerazumijevanja. Ne mislim se posebno obraćati ni Vladi ni Saboru, ni predsjedniku. Oni su odgovorni nakon mirovnog sporazuma u Daytonu, te ne mogu dizati ruke od pravednog rješenja ove zemlje, BiH u kojoj ćemo imati jednaka prava. Također su i odgovorni na temelju Ustava RH, a bilo bi mi drago da u Saboru ne budemo “moneta za potkusurivanje” u stranačkim prepucavanjima. Boli i vrijeđa.

Koliko Katolička crkva može doprinijeti povratku Hrvata i s kakvim problemima se danas suočavaju Hrvati povratnici u BiH?

Ono što se vratilo bilo u Federaciju, a posebno u RS treba zahvaliti hrabrim svećenicima i malim donatorima koji su istinski poduprli opstanak i povratak. U zadnje vrijeme bilo je projekata koji se dosta složeno ostvaruju, ali sada je važnije kako otvoriti perspektive onima koji ovdje žive da imaju svoja temeljna prava za održiv opstanak. Jedna poteškoća je što se uglavnom radi o starim osobama, te im treba skrb. “Caritas” je organizirao skrb za stare i bolesne, ali teško dobivamo potporu mjesnih vlasti. Nadalje, teško ostvaruju pravo na infrastrukturu, struju, telefon, vodu, put i slično. Koliko još ima povratnika i župnika koji nemaju te osnovne stvari za život u RS, a također i u nekim krajevima Federacije. Tako se teško dolazi do posla, tko je sposoban za posao, jer se po imenu odmah prepozna tko je. Nedostaje još sustav koji je za čovjeka, ali često je, nažalost, u pitanju stranačka podobnost.

U okviru financiranja projekata obnove od sredstava za 2010. godinu, planirana je i obnova vjerskih objekata. U kojim mjestima bi najprije trebalo obnoviti vjerske katoličke objekte?

Na svim mjestima gdje su porušeni i gdje obnova znači nadu opstanka i povratka. Ne smijem nabrajati pojedina mjesta, jer će baš tamo blokirati pomoć. Obnavljajući materijalne ruševine, liječimo rane u duši, rane poniženja i obespravljenosti.

Da li mislite da je u BiH moguće doći do rješenja koje bi zadovoljilo sva tri konstitutivna naroda, kada je u pitanju uređenje, odnosno političko ustrojstvo države?

Nije u pitanju može li se, nego hoće li se. Sve se ljudski može dogovoriti ako se ide od načela jednakih prava. Ako se ide za tim da je u pravu uvijek onaj koji je jači, nema zajedničkog dogovora. Također, međunarodna zajednica mora odgovorno pristupiti uspostavljanju strukture države s jednakim pravima za sva tri konstitutivna naroda.

Vjerovali smo da je s uobičajenim brojem četiri zaključen program međunarodnih putovanja Svetoga Oca, a iznenada Benedikt XVI. prihvaća dva poziva u Španjolsku, putovanjima na Maltu, u Portugal, na Cipar i Englesku pridružuje se putovanje u Španjolsku. Sredozemlje i Bliski istok, Španjolski poluotok i Sjeverna Europa, udaljenosti nisu ogromne, ali su sredine međusobno jako različite. Bit će prigoda za slušanje, sudjelovanje i učenje – piše otac Lombardi dodajući kako su španjolska dva grada naročito očaravajuća.

Barcelona i crkva Svete Obitelji, koju nadbiskup kardinal Sistach naziva hramom „od umjetničkog, biblijskog, teološkog, duhovnog i katehetskog značenja, jedinstvenoga na svijetu. Izvorna sinteza umjetnosti i vjere, rođena iz genija arhitekta Gaudìja, pružit će Svetome Ocu dragocjenu prigodu da nastavi govor o dijalogu s umjetnošću, koji je ponovno uspostavio na nedavnome susretu s umjetnicima u Sikstinskoj kapeli.

Santiago de Compostela, višestoljetna meta hodočasnika koji se iz raznih zemalja i smjerova slijevaju u to svetište, gdje se očituje kako europski kršćanski korijeni nisu puka teorija, nego su stvarno iskustvo svih vrsta osoba, iz najrazličitijih slojeva, koje se protkane istom duhovnošću u svetištu okupljaju. S njima Papa nastavlja svoje hodočašće da govori o Bogu svakome čovjeku našeg vremena raspoloženu tražiti njegovo lice – zaključio je otac Lombardi.

Govoreći o knjizi u razgovoru za Radio Vatikan nadbiskup Bruno Forte, poznati talijanski teolog, rekao je kako knjiga iznosi činjenično stanje. Renè Guitton je prikupio nepobitne podatke o činjeničnom progonu kršćana u brojnim državama u svijetu, naročito u muslimanskim područjima, te dokazuje kako o toj činjenici postoji stvarna šutnja ogromne većine obavijesnih sredstava, političkih analitičara i intelektualaca u zapadnim državama, naročito u Europi. Riječ je dakle o dva neosporna podatka: proganjanju kršćana i šutnji na Zapadu – kazao je nadbiskup Forte.

Kad je pak u pitanju zapadna šutnja, Guitton govori o nekoj vrsti laicističke predrasude, o navodnoj laičnosti koja želi pritajiti svaku vrstu potpore, obrane kršćanstva gdje su stvarno u pitanju ljudska prava i dostojanstvo ljudske osobe, nastojeći tobože poticati neku vrstu navodnoga međureligijskog dijaloga, što je ustvari jednostavno gubljenje identiteta. Poziv na uzbunu je dakle veoma ozbiljan, a možda pomaže svima, i samim kršćanima, shvatiti težinu stanja i postati svjesni o čemu je riječ, a to je pravo na vjersku slobodu kršćana i svih drugih – ustvrdio je nadbiskup Forte.

U Svećeničkoj godini i u svjetlu skore beatifikacije sluge Božjega Jerzyia Popieluszka, poljski biskupi podsjetili su da u društvu treba razvijati vrijednosti za koje je on dao život mučeničkom smrću – vjernost Kristu, ljubav prema domovini i poštovanje dostojanstva ljudske osobe. Također su ponovili svoju kritiku sadašnjem prijedlogu novelizacije Zakona o borbi protiv obiteljskog nasilja.

Biskupi podupiru borbu protiv obiteljskog nasilja ali smatraju da instrumenti borbe ne smiju nikako omalovažiti prirodnu ulogu obitelji u formaciji ljudske osobe. Poljski biskupi podsjećaju da mediji ni na koji način ne bi smjeli zapostavljati prevažnu ulogu obitelji u razvoju ljudskog društva. Poljska BK ima 134 biskupa koji djeluju u 44 biskupije.

Božja riječ snažna kao grom, koji je tresao brdo Sion, a istovremeno diskretna i lagana poput vjetra, koji je prorok Ilija slušao na brdu Horeb, osim što je temelj života i poslanja Crkve, danas je više nego ikad svjetiljka koja osvjetljava hod svakog čovjeka, hrana vjere, stoga ju treba slušati, čitati, utjeloviti sve do otkrivanja, osim čitanja, njezina duhovnoga smisla. To je sažetak poruke sadržane u knjizi koja govori, ponovno predlažući središnje teme Biskupske sinode iz 2008. godine, održane na temu o Božjoj riječi, o homiliji i razmišljanju Svetoga pisma, kao neophodnim sredstvima za priopćivanje crkvenoga nauka.

Osvrnuvši se na predstavljenu knjigu u razgovoru za Radio Vatikan nadbiskup Eterović je podsjetio kako su sinodski oci istaknuli da je liturgija povlašteno mjesto za riječ Božju, a homilija je sastavni dio službe riječi. Sveta misa je dakle važna kao mjesto gdje je naviještena, razmišljanja i moljena riječ Božja, a u homiliji se nastavlja Božje riječ i njezina primjena u svakodnevnome životu. Lectio divina – božansko čitanje – povezana je također s liturgijskim slavljem. Sinoda je jako naglašavala važnost osobne i zajedničke pripreme, po mogućnosti razmišljajući nad liturgijskim čitanjima prije odlaska u Crkvu, slijedeći metodu ‘božanskoga čitanja’, ali i poslije kako bi cijeli život kršćanina bio vezan uz riječ Božju – kazao je nadbiskup Eterović.

Ističući višeglasnu dimenziju Božje riječi, nadbiskup je također potvrdio njezinu suvremenost, naročito u ovome povijesnome trenutku, obilježenom gospodarskom i financijskom, odgojnom i krizom vrednota. Veoma je aktualan Duh Sveti koji je i danas nazočan u svakodnevici Crkve. On je nadahnuo Sveto pismo a omogućuje nam shvatiti životnu snagu i veliki dinamizam Svetoga pisma, koje govori svima i uvijek je suvremeno. Svaki naraštaj, svaka osoba može naći izvor čiste vode i vječnoga života koji dolazi od Isusa Krista – zaključio je nadbiskup Eterović.

Kao što sam već rekao, među raznim zaslugama svetog Bonaventure jest i ta da je autentično i vjerno tumačio lik svetoga Franje Asiškog, kojeg je štovao i proučavao s velikom ljubavlju. U doba u kojem je živio sveti Bonaventura jedna je struja manje braće, nazvana “duhovnjaci”, zastupala mišljenje da je sa svetim Franjom započelo završno razdoblje povijesti, neka vrsta “vječnog evanđelja”, koja bi zamjenjivala Novi zavjet. Predstavnici te skupine su tvrdili da je Crkva već iscrpila svoju povijesnu ulogu i da je njezino mjesto zauzela karizmatska zajednica slobodnih ljudi koje iznutra vodi Duh Sveti, to jest “duhovni franjevci”.

Ta je skupina svoje ideje temeljila na spisima cistercitskog opata Joakima iz Fiorea, koji je umro 1202. On je u svojim djelima govorio o trinitarnom ritmu povijesti. Stari je zavjet smatrao dobom Oca, nakon kojeg slijedi doba Sina, to jest doba Crkve. Treću dob, razdoblje Duha Svetoga, treba tek iščekivati. Čitavu se povijest tumačilo kao progresivnu povijest: od strogosti Staroga zavjeta do relativne slobode u dobu Sina u Crkvi, pa sve do pune slobode djece Božje u dobu Duha Svetoga, koje bi, konačno, bilo također razdoblje mira među ljudima, pomirenja naroda i religija. Joakim iz Fiorea je probudio nadu da bi novo doba započelo novim monaštvom. Razumljivo je, zato, da je skupina franjevaca u svetom Franji prepoznala začetnika tog novog doba a u njegovu redu zajednicu novoga razdoblja – zajednicu doba Duha Svetoga, koja ostavlja iza sebe hijerarhijsku Crkvu, kako bi zaživjela nova Crkva Duha, koja neće biti više vezana uz stare strukture.

Postojala je dakle opasnost krivog tumačenja poruke svetog Franje, njegove ponizne vjernosti evanđelju i Crkvi, što bi imalo veoma teške posljedice, a to je pogrešno shvaćanje za sobom povlačilo i pogrešni pogled na kršćanstvo u cjelini.

Sveti Bonaventura, koji je 1257. postao generalni ministar Franjevačkog reda, suočio se s ozbiljnom napetošću u samom svom redu upravo zbog onih koji su zastupali spomenutu struju “duhovnih franjevaca”, koja se pozivala na Joakima iz Fiorea. Upravo da bi odgovorio na ta gibanja i vratio jedinstvo redu, Bonaventura je prionuo pomnom proučavanju izvornih spisa Joakima iz Fiorea kao i onih koji su mu pripisivani i, vodeći računa o nužnosti da se lik i poruka njegova ljubljenog svetog Franje predstavi u pravom svjetlu, odlučio je izložiti ispravnu viziju teologije povijesti.

Sveti Bonaventura se uhvatio u koštac s tim problemom upravo u svojem posljednjem djelu, zbirci predavanja održanih redovnicima pariške škole, koje je ostalo nedovršeno i koje je do nas došlo preko prijepisa koje su sastavili njegovi slušatelji. Djelo nosi naslov Hexaemeron, to jest alegorijsko tumačenje šest dana stvaranja. Crkveni su oci promatrali sedam dana iz izvješća o stvaranju kao proroštvo o povijesti svijeta i čovječanstva. Sedam dana prema njima predstavljaju sedam razdoblja povijesti, koja su kasnije tumačena kao sedam milenija. S Kristom bismo ušli u posljednje, to jest šesto razdoblje povijesti, nakon kojeg bi slijedio veliki Božji šabat. Sveti Bonaventura pretpostavlja to povijesno tumačenje povezanosti s danima stvaranja, ali na veoma slobodan i novi način. Po njemu je zbog dvaju pojava iz njegova doba nužno novo tumačenje tijeka povijesti.

Prva od tih pojava je lik svetoga Franje, čovjeka potpuno sjedinjena s Kristom dotle da s njim dijeli rane na tijelu, gotovo novi alter Christus, i zajedno sa svetim Franjom nova zajednica koju je stvorio, koja se razlikuje od do tada poznatog redovništva. Ta pojava zahtijeva novo tumačenje, kao Božja novost koja se pojavila u tome trenutku.
Druga je stav Joakima iz Fiorea, koji je najavio novo monaštvo i potpuno novo razdoblje povijesti, koje, budući da se proteže onkraj novozavjetne objave, iziskuje da se na nj dadne odgovor.

Kao generalni ministar Franjevačkog reda, sveti Bonaventura je odmah uvidio da se sa spiritualističkim shvaćanjem, nadahnutim na Joakimu iz Fiorea, redom nije moglo upravljati, već je ovaj, što je logično, srljao prema anarhiji. To je po njemu imalo dvije posljedice: prva je praktična nužnost struktura i uključivanja u stvarnost hijerarhijske Crkve, stvarne Crkve, koja je trebala teološki temelj, premda su i ti drugi koji su se držali spiritualističkog shvaćanja pokazivali prividni teološki temelj; osim toga, a vodeći računa o nužnom realizmu, ne treba izgubiti novost što ju je sa sobom donio sveti Franjo.

Kako je na tu teorijsku i praktičnu potrebu odgovorio sveti Bonaventura? Iz njegova veoma potanko obrađenog odgovora ovdje mogu iznijeti tek kratki i nepotpuni sažetak u slijedećim točkama:

1. Sveti Bonaventura odbacuje ideju o trinitarnom ritmu povijesti. Bog je jedan za čitavu povijest i ne dijeli se u tri božanstva. Povijest je jedna, premda predstavlja put i to – prema svetom Bonaventuri – progresivni put.

2. Isus Krist je posljednja Božja riječ – u njemu je Bog rekao sve, rekavši i darovavši samoga sebe. Više od samoga sebe, Bog ne može reći ni dati. Duh Sveti je Duh Oca i Sina. Gospodin kaže o Duhu Svetom: “…dozivati [će] vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Iv 14,26); “od mojega uzima i – navješćivat će vama” (Iv 16,15). Stoga nema nekog drugog, većeg evanđelja, ne postoji neka druga Crkva koju tek treba čekati. Zato se i red svetoga Franje mora uključiti u tu Crkvu, u njezinu vjeru, u njezin hijerarhijski poredak.

3. To međutim ne znači da je Crkva nepokretna, usidrena u prošlosti i da u njoj ne može biti novosti. “Opera Christi non deficiunt, sed proficiunt” ["Kristova djela ne nestaju, već idu naprijed"], kaže taj svetac u svom pismu De tribus quaestionibus. Tako sveti Bonaventura izričito izražava ideju napretka i to je novost u odnosu na crkvene oce i veliki dio njegovih suvremenika. Prema svetom Bonaventuri Krist nije više, kao što je to bio za crkvene oce, cilj, već središte povijesti; s Kristom povijest ne završava, već započinje novo razdoblje. Druga je posljedica ova: do tada je prevladavala ideja da su oci bili apsolutni vrhunac teologije, a svi naredni naraštaji mogu samo učiti od njih. I sveti Bonaventura priznaje oce neprolaznim učiteljima, ali pojava svetog Franje mu daje sigurnost da je bogatstvo Kristove riječi neiscrpno i da se i u novim naraštajima mogu pojaviti nova svjetla. Kristova jedincatost jamči također novost i obnovu u svim povijesnim razdobljima.

Franjevački red, bez ikakve sumnje, pripada Crkvi Isusa Krista, apostolskoj Crkvi i ne može se izgrađivati u nekom utopijskom spiritualizmu. No, istodobno, ne može se osporavati da taj red donosi novost u odnosu na klasično monaštvo pa je sveti Bonaventura – kao što sam već rekao u prethodnoj katehezi – branio tu novost od napada svjetovnog klera u Parizu: franjevci nemaju stalnog samostana, mogu biti prisutni posvuda kako bi naviještali evanđelje. Upravo to što su franjevci prekinuli običaj boravljenja na jednome mjestu, što je značajka monaštva, kako bi se mogli slobodnije kretati s jednoga mjesta na drugo, vratilo je Crkvi misijsku dinamiku.

Možda je ovdje korisno napomenuti da i danas postoje shvaćanja prema kojima je čitava povijest Crkve u drugom tisućljeću bila stalno nazadovanje; neki čak tvrde da je to nazadovanje otpočelo već neposredno nakon novozavjetnih vremena. No zapravo “Opera Christi non deficiunt, sed proficiunt”, Kristova djela ne nazaduju, već štoviše napreduju. Što bi bila Crkva bez nove duhovnosti cistercita, franjevaca i dominikanaca, bez duhovnosti svete Terezije Avilske i svetog Ivana od Križa i tako dalje? I danas vrijedi tvrdnja: “Opera Christi non deficiunt, sed proficiunt”, napreduju. Sveti Bonaventura nas uči nužnom rasuđivanju, pa i strogom ako treba, trezvenom realizmu i otvorenosti novim karizmama koje Krist, u Duhu Svetom, daje svojoj Crkvi.

I dok se ponavlja ta ideja o nazadovanju, postoji također druga ideja, ona “spiritualistička utopija”, koja se ponavlja. Znamo, naime, kako su nakon Drugoga vatikanskog koncila neki bili uvjereni da će sve biti novo, da će biti druga Crkva, da je pred-koncilskoj Crkvi došao kraj i da ćemo imati drugu, potpuno “drukčiju”. To je obična anarhična utopija! Hvala Bogu mudri kormilari Petrove lađe, papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II., s jedne strane su branili novost koncila a s druge, istodobno, branili jedincatost i kontinuitet Crkve, koja je uvijek Crkva grešnika i mjesto milosti.

4. U tome smislu, sveti Bonaventura, kao generalni ministar franjevaca, odlučio se za takvo upravljanje redom u kojem će jasno izaći na vidjelo kako novi red ne može, kao zajednica, živjeti bez “eshatološkog dosega” svetoga Franje, u kojem on vidi predznak budućeg svijeta, ali se – vođen, istodobno, zdravim realizmom i duhovnom hrabrošću – morao približiti što je više moguće najvišem ostvarenju Govora na gori, koji je za svetoga Franju bio pravilo, vodeći naravno računa o ograničenostima ljudskog bića, označenog istočnim grijehom.

Vidimo tako da za svetog Bonaventuru upravljati nije značilo jednostavno činiti, već prije svega razmišljati i moliti. U pozadini njegova upravljanja nalazimo uvijek molitvu i razmišljanje; sve njegove odluke proizlaze iz razmišljanja prosvijetljenog molitvom. Njegov duboki susret s Kristom pratio je uvijek njegov rad generalnog ministra i stoga je sastavio niz teološko-mističnih djela, koja izražavaju duh njegova vladanja i zorno pokazuju namjeru da duhovno vodi red, da upravlja, naime, ne samo putem zapovijedi i struktura, već vodeći i prosvjetljujući duše, usmjeravajući ih Kristu.

Od tih spisa, koje su duša njegova vladanja i koja pokazuju put kojim moraju priječi kako pojedinci tako i zajednice, htio bih spomenuti samo jedno, njegovo remek-djelo Itinerarium mentis in Deum. Riječ je o “priručniku” o mističnoj kontemplaciji. Ideju za njega sveti je Bonaventura dobio na mjestu duboke duhovnosti: brdu La Verna, gdje je sveti Franjo dobio stigme. U uvodu autor tumači okolnosti u kojima je nastao taj spis: “Dok sam razmatrao o mogućnostima duše da se uzdigne k Bogu, pred očima mi je, između ostalog, iskrsnuo onaj čudesni događaj koji se zbio svetom Franji na tome mjestu, to jest viđenje krilatog serafina u obliku Raspetog. Razmatrajući o tome odmah sam uvidio da mi je to viđenje pružilo istu onu kontemplativnu ekstazu koju je doživio i otac Franjo i ujedno pokazalo put koji k njoj vodi” (Itinerario della mente in Dio, Prologo, 2, u: Opere di San Bonaventura. Opuscoli Teologici /1, Rim 1993., str. 499).

Šest serafinovih krila postaju tako simbol šest etapa koje postupno vode čovjeka od spoznaje Boga putem promatranje svijeta i stvorenja i posredstvom istraživanja same duše s njezinim sposobnostima do sjedinjenja s Trojstvom po Kristu, po uzoru na Franju Asiškog, koje potpuno ispunja čovjeka. Posljednje riječi iz Itinerariuma svetog Bonaventure, koje odgovaraju na pitanje kako se može postići to mistično jedinstvo s Bogom, zacijelo izviru iz samoga Bonaventurina srca: “Ako već sada žarko želiš znati kako će se ono [mistično sjedinjenje s Bogom] zbiti, pitaj milost, a ne doktrinu; želju, a ne razum; molitveni uzdah, a ne umovanja nad pismima; zaručnika, a ne učitelja; Boga, a ne čovjeka; maglu, a ne vedrinu; ne svjetlo, već vatru koja sve rasplamsava i prenosi u Boga snažnom ljubavlju i veoma žarkim osjećajima… Uđimo dakle u maglu, zatomimo brige, strasti i sablasti; prijeđimo s Kristom Raspetim iz ovoga svijeta k Ocu, kako bi, nakon što ga ugledamo, rekli zajedno s Filipom: to mi je dovoljno” (isto, VII, 6).

Sveti nas Bonaventura, osim toga, podsjeća da taj itinerar zahtijeva nutarnju stegu, koja se sastoji u pravednosti, to jest u blagohotnim i srdačnim odnosima s drugim osobama, zahvaljujući kojima pročišćavamo naše strasti; zatim u žarkoj molitvi, koja nam donosi milost koja obnavlja naš duh; te u razmatranju, koje prosvjetljuje našu savjest, kako bi se prispjelo mudrom razmatranju Boga koji čovjekov život ispunja dubokom radošću.

Postoji također druga rasprava svetog Bonaventure u kojoj se, pod drugim vidikom, tumači nutarnji hod koji vodi k jedinstvu s Bogom. Naslov joj je Trostruki put. On govori o tri puta koja čovjek mora prijeći i, premda ih Bonaventura razlikuje, smatra da nije riječ o tri uzastopne, već istodobne etape, koje idu ukorak jedna s drugom. Ti putovi su put pročišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja. Prvu karakterizira borba protiv grijeha, putem ispita savjesti, razmatranja o vječnim dobrima i muci koju je podnio Gospodin, “Krist koji je umro za mene”, kaže sveti Bonaventura; na tome putu pročišćenja, duša prianja također asketskom vršenju kreposti, prije svega poniznosti. Na putu prosvjetljenja, duša upoznaje i slijedi Krista sa zanosom i predanošću, zahvaljujući snažnom molitvenom životu, korištenju darova Duha, nasljedovanju Krista i pobožnosti Presvetoj Mariji. Na kraju, put sjedinjenja, jačan prije svega euharistijskim životom, vodi čovjeka k iskustvu Boga, u kojem se stapaju mudrost i ljubav, kontemplacija i milina, dajući, na neki način, čovjeku predokus blaženstva vječnog života.

Ta razdioba duhovnog života koja je usmjerena k postizanju mističnog života, koju su prije Bonaventure zastupali i neki drugi autori, postala je klasična u kasnijoj duhovnoj literaturi. Ona pruža trajno valjan opis za sve one koji žele napredovati na svom putu osobnog posvećenja. Pozivam zato duhovne vođe – koje Crkva tako snažno treba – da ne zaborave taj nauk svetog Bonaventure i da dublje proniknu u njegove duhovne spise.

Draga braćo i sestre, prihvatimo poziv što nam ga upućuje sveti Bonaventura, serafski naučitelj, i stupimo u školu Božanskog učitelja: slušajmo njegovu riječ života i istine, koja odzvanja u dubini naše duše. Očistimo naše misli i naša djela, kako bi on mogao prebivati u nama a mi mogli razumjeti njegov božanski glas, koji nas privlači ka pravoj sreći.

“Ja sam Bog tvoga oca”, kaže mu glas, “Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” I nadodaje: “Ja sam koji jesam!” (Izl 3, 6a. 14). Bog se pokazuje na različite načine, i u životu svakoga od nas. No, da bismo mogli prepoznati njegovu prisutnost, potrebno je da mu se približimo svjesni svoje bijede i s dubokim poštovanjem. Inače sami sebe činimo nesposobnima za susret s njime i za ulazak s njime u zajedništvo. Kao što nam piše apostol Pavao, i taj je događaj zapisan da bi nas opomenuo. Podsjeća nas da se Bog ne objavljuje onima koji su utonuli u samodostatnost i lakomislenost, nego onome tko je siromašan i ponizan pred njim.

U odlomku današnjeg evanđelja Isusa pitaju o nekim žalosnim događajima: o ubojstvu, po Pilatovu nalogu, nekolicine Galilejaca u Hramu te o rušenju kule na prolaznike (usp. Lk 13, 1-5). Suočen s mogućnošću laganog zaključka da zlo treba smatrati posljedicom Božje kazne, Isus naviješta nevinost Boga koji je dobar i ne može željeti zlo te, poručivši kako se valja čuvati pomisli da su nesreće neposredni učinak osobnih grijeha na onoga tko ih počini, kaže: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!” (Lk 13, 2-3).

Isus poziva na drukčije tumačenje tih događaja, i to tako da ih se stavi u perspektivu obraćenja. Naime nesreće, žalosni događaji ne smiju nas potaknuti na radoznalost ili na traženje mogućih krivaca, nego moraju biti prigode za promišljanje, za prevladavanje iluzije da možemo živjeti bez Boga te za pojačano nastojanje da, uz Gospodinovu pomoć, promijenimo život. Pred grijehom Bog se objavljuje kao onaj koji je prepun milosrđa i ne propušta pozvati grešnike da izbjegavaju zlo, da rastu u svojoj ljubavi te da konkretno pomažu bližnjemu u potrebi, kako bi živjeli u radosti milosti a ne da idu ususret vječnoj smrti.

No, mogućnost obraćenja traži od nas da naučimo iščitavati životne događaje u svjetlu vjere, to jest pokretani svetim strahom Božjim. U prisutnosti patnje i žalosti, prava je mudrost u tome da dopustimo da nas dirne krhkost egzistencije te da ljudsku povijest čitamo očima Boga koji, želeći uvijek i isključivo dobro svojoj djeci, prema nedokučivom planu njegove ljubavi katkada dopušta da budu kušani patnjom kako bi ih priveo većem dobru.

Dragi prijatelji, molimo presvetu Mariju koja nas prati na korizmenom hodu, kako bi svakome kršćaninu pomogla vratiti se svim srcem Gospodinu. Neka ona podupre našu čvrstu odluku da se odreknemo zla te s vjerom prihvatimo Božju volju u svojemu životu.

***

Izdavač: Verbum, Split, 2010. – Biblioteka: Domus

***
Uništene obitelji, abortusi, AIDS, pornografija, pedofilija, spolna zlostavljanja, homoseksualni “brakovi” – nalazimo se usred duboke krize spolnosti. Postoji li izlaz? Za doba poput ovoga dan nam je papa Ivan Pavao II. i njegova “teologija tijela”, tj. njegov nauk o tijelu i ljudskoj spolnosti.

Najpoznatiji popularizator teologije tijela Ivana Pavla II. Christopher West u ovoj knjizi na jednostavan i svakome razumljiv način nudi sažetak Papina učenja o spolnosti.

Teologija tijela za početnike istražuje duboku povezanost između spolnosti i najdubljih pitanja ljudske egzistencije, obrađujući ključne teme:

– Što je smisao života?
– Zašto nas je Bog stvorio kao muško i žensko i koja je svrha spolnosti?
– Kako možemo postići istinsku sreću na zemlji?
– Koja je uloga braka i spolnosti u braku?
– Kako možemo iskusiti ljubav za kojom čeznemo u dubini svojih srca?

Svojim sadržajem i jednostavnim pristupom ova će knjiga biti od koristi svima koji žele upoznati dostojanstvo i narav ljudske spolnosti.

***

Izdavač: Verbum, Split, 2009. – Biblioteka: Posebna izdanja

Najpopularniji i najomiljeniji uvod u kršćansku vjeru ikada napisan svakako je knjiga Mere Christianity, koju sada imate priliku čitati u Verbumovu hrvatskome izdanju naslovljenu Kršćanstvo nije iluzija. Ovo djelo, koje već desetljećima ne silazi s top ljestvica čitanosti i koje je do sada prodano u milijunima primjeraka diljem svijeta, najpoznatiji je uradak obraćenika C. S. Lewisa, jednoga od vodećih kršćanskih pisaca i mislilaca našega doba, koji je našoj publici poznat po knjigama Pisma staroga đavla mlađem i Kronike iz Narnije.

U ovoj briljantnoj knjizi nastaloj na osnovi legendarnih radijskih izlaganja Lewis jednostavno “objašnjava i brani vjerovanje koje je zajedničko gotovo svim kršćanima svih vremena”.

Nadilazeći tako granice koje dijele razne kršćanske denominacije, C. S. Lewis nakazi zajednički temelj na kojemu svi koji imaju kršćansju vjeru mogu zajedno stajati, dokazujući da “u središtu svake zajednice postoji nešto ili Netko tko unatoč svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unatoč sjećanju na uzajamne progone, govori istim glasom”. Stoga je ova knjiga o onome što je bitno i zajedničko svim kršćanima.

Ovu snažnu i uvijek aktualnu raspravu o kršćanskome vjerovanju trebaju pročitati svi kojima kršćanstvo nešto znači ili koji o njemu žele nešto znati, kao i svi oni koji se žele zapitati što im je doista u životu važno i koji žele pronaći smisao iz kojega izviru radost i mir.