Autor: Ana Penić

***

Veritasov natječaj 2009. – Izabrana priča

*** 

Jutro je bilo očaravajuće. Iza svakog zavoja pred njim se otkrivala ljepota krajolika, koja ga je podsjećala na djetinjstvo. Tek požnjevena žitna polja, šumarci, pitomi krajolik njegove Slavonije kao da su se premjestili na drugu stranu Jadranskog mora, i tu ga ljepotom i radošću, prihvaćanjem i mirom zagrlili. Emocije su ga preplavile. Na prvom «svratištu», motelu uz autocestu se zaustavio, izašao iz auta, u restoranu, u kojem je bilo tek nekoliko gostiju, popio svoju jutarnju kavu, cappuccino, platio i izašao …

Sve oko njega je bilo toliko lijepo da nije mogao odoljeti. Na dobrom talijanskom jeziku je zamolio konobara jednu informaciju: kako doći do najbliže crkve u okolici. Nije mu bilo važno je li to blizu, malo dalje, lijevo, desno, prema istoku, prema zapadu, sjeveru ili jugu. U okrugu u kojem se našao svaki pedalj zemlje, svaki cvijet, svaki let ptice ima isti šarm: šarm asiškog «sirotana i zanesenjaka.». Prije gotovo osam stoljeća u ovom kraju, pod ovim suncem, zagledan u isto nebo i iste horizonte, hodao je, živio, zbunjivao ili oduševljavao mnoge, jedan svetac. Sveti Franjo Asiški.

Kapelica je bila zatvorena. Nije mu bilo krivo, dapače! Upravo je ovo rano jutro, cvrkut ptica u krošnjama, te tišina oko njega bilo pravo ozračje u kojem je mogao moliti i razmatrati Jutarnju iz svoga Časoslova.Otvorio je svoju «svetu knjigu», posložio vrpce, i još jednom pogledom i tišinom zagrlio prelijepi krajolik i ugođaj. «Otvori Gospodine usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.» počeo je. U duhu se sjedinio s redovnicima i redovnicama koji su u ove rane jutarnje sate na svim stranama svijeta hvalili Boga istom molitvom. Na neki način, posebno su mu dragi kontemplativni redovi čiji članovi ili članice žive na osamljenim mjestima, u samostanima na otocima, u pustinjama, na visokim gorama. Benediktinci i benediktinke su mu, ipak, nekako najviše prirasli srcu. Sam je nekoliko djevojaka «pozalao k benediktinkama», koje je «izbliza» upoznao jednog ljeta, na godišnjem odmoru.

Njihovo pjevanje Časoslova ga je jednostavno «oborilo». On ima lijep glas i voli liturgijsko pjevanje, uživa u njemu, ali benediktinke su ipak svaki put od «pjevanog Časoslova» stvarale dragulj: sklad prirode, korskog pjevanja te monaške, djevičanske čistoće i samozatajnosti. Ovaj je dragulj u njegovoj duši bio iskustvo neba. «Ako je u nebu tako lijepo kao u benediktinskoj crkvi dok redovnice, skrivene očima vjernika, pjevaju, za nj se isplati živjeti», zaključio bi. Sad zna; kad Sv.Pavao onako zanosno piše kako «ljudsko oko nije vidjelo, niti ljudsko uho čulo, niti je ljudsko srce osjetilo ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube» to je iskustvo slušati kako benediktinke mole Časoslov, ili klanjati se pred Presvetim u samoći njihove crkve. I svaki put kad bi dobio poziv «svojih benediktinki »da dođe i sudjeluje kao suslavitelj svete mise pod kojom će neka nova sestra položiti vječne zavjete, bio bi ganut do suza. Prijateljstvo s onima, koje su, nikada mu  nije bilo jasno kako, u njegovoj ispovjedaonici prepoznale Isusov poziv da postanu baš bendiktinke, obogatilo ga je do neslućenih duhovnih iskustava. U svijetu se nisu ni po čemu razlikovale od svojih vršnjakinja. Dapače! Uglavnom su bile drage djevojke; školovane, uspješne u svom poslu, kreativne, i ničim nisu dale slutiti što im Isus govori. I svaki put kad bi mu djevojka rekla: »Blagoslovite me, velečasni. Idem u benediktinke.», bio je nekoliko dana u «ugodnom šoku».

Luka je jednostavan svećenik. Najprije je u službi svoga biskupa, a potom onih koje mu je biskup povjerio. O tome što će, gdje će, kako će raditi tamo gdje je poslan nikada  unaprijed ne razmišlja, i time se se ne zamara. Njemu je svejedno!. Od onoga dana kad je posve jasno i nepogrešivo spoznao da je pozvan postati svećenikom, do danas, njegov je život ispunjen. On je svećenik! I to mu je dosta! Oni malo zahtijevniji, obrazovaniji, «mističniji», citirali bi Sv.Oca Ivana Pavla II koji je u knjizi «Pred zlatarnicom» napisao»: »Ljubav nam se upliće u sudbinu i s tom se činjenicom moramo pomiriti.»

Bog se upleo u njegov život. Pozvao ga je u svećeništvo. I s tom se činjenicom ne samo pomirio, nego se s njom tako suživio da mu je potpuno neshvatljivo da bi mogao biti išta drugo!.Bio je jedan od običnih dječaka, zainteresiranih za sport, za igre, tek usput je bio i ministrant. Sve je teklo tako, u hodu, nekakvim životnim ritmom na koji nije ni mogao, a nije ni htio utjecati. Njemu je uvijek i u svemu bilo dobro. Nije se opterećivao time da mora postati najbolji učenik, niti biti najrevniji ministrant, niti najbolji nogometaš. Jednostavno, on je u svim svojim aktivnostima uživao! I kad je osjetio, po neiskazivom, neopipljivom, ali i nepromjenjivom osjećaju i «diktatu duše» da ga Bog zove u sjemenište, i da mora postati svećenikom, nije od toga pravio predstavu. Poslije osnovne škole donio je školske svjedodžbe svom župniku i njemu prepustio brigu oko upisa u sjemenište. Jednostavno je rekao: »Ja bih se upisao u sjemenište.» Uopće nije znao da treba imati i župnikovu preporuku. Njemu ona nije trebala. Dosta je bio onaj neopisivi osjećaj miline, radosti i mira, kojim bi mu zaigralo srce svaki put kad bi pomislio na to «Bit ću svećenik! Služit ću misu».

A od tada je prošlo cijelo djetinjstvo, mladost i teške godine iskušenja tijekom Domovinskog rata. Ni danas na pragu zrelosti, iskušenja nisu manja Kad mu je biskup predložio da prihvati iznimno zahtjevan program: pomoći mladićima narkomanima da se izvuku iz ponora očaja, besmisla i strahota droge, rekao je samo: »Dobro!». I danas, u tom radu s narkomanima osjeća istu radost, istu slobodu, isti mir, dobrotu i nepokolebljivo vjeruje u konačnu Božju pobjedu nad svim ponorima zla i Zloga. Svako jutro počinje s radosnim: «Otvori Gospodine usne moje …» i «Gospodine, u pomoć mi priteci.»

Luka je bio je mladi kapelan u gradu u kojem je studiralo desetak tisuća studenata. Neki su od njih svake nedjelje dolazili na svoju, studentsku misu, koju je Luka služio u župnoj crkvi, koju su zvali katedralom, umjetnički bogatoj, jednom od bisera turističke ponude grada. Na studentskom vjeronauku bilo ih je tek desetak. Ostali vjernici bili su neki davni student … Boljelo ga je to! Volio je mlada lica koja je pred sobom gledao svake nedjelje u 11.30, ali je znao da je ono što im daje nedjeljna misa, u srazmjeru s onim što im se nudi u gradu na svim područjima premalo za sve izazove koji će ih čekati u životu. I pokušao je. Želio im je držati redoviti tjedni vjeronauk. I tako ih je jednom pozvao sve da poslije mise dođu na «čašicu rakije i razgovora» u dvoranu koja je, upravo završena, čekala svoje prve goste. Prvi put se odazvao samo jedan vjernik: davni student, liječnik, otac brojne obitelji. Luka se nije zbunio. Pozivao je, organizirao vjeronauk u večernje sate, molio i hrabrio svoje mlade prijatelje, one malobrojne, da se ne pokolebaju i ne odustanu. Rezultat? Na kraju akademske godine prostrana je dvorana bila premala za sve one koji su u gradu u kojem je već sve mirisalo na rat, željeli čuti što im to, po mladom kapelanu, poručuje Bog. A on je ponavljao: »Molite, učite, shvatite ozbiljno ovaj životni trenutak, budućnost računa na vas. Opraštajte, ne mrzite, ustrajte u dobru, bez obzira na sve što nam se može dogoditi. Bog ima zadnju riječ! On će pobijediti zlo i Zloga.»

Nakon tragedije hrvatskih policajaca u Borovu Selu, početkom svibnja 1991, u gradu je nastala tjeskoba. Ljudi su zabrinutih lica razgovarali, čitali novine, gledali TV programe i iz Zagreba, i iz Beograda . Bilo je posve jasno: »Bit će rata! Čekaju nas teška vremena i teška iskušenja!» Nakon što je tenk Jugoslavenske armije samljeo crvenog  fiću na raskrižju dviju najprometnijih ulica u gradu, Vukovarske i Trpimirove, u lipnju iste godine, građani su se i službeno počeli pripremati za obranu. Slijedili su dani i noći stradanja, iznenadnih napada na grad, vatre, razaranja, agonije, smrti. Lukini studenti, pogotovo studenti medicine, postali su u trenu neophodni dio obrane grada. Čekali su ih sve brojniji ranjenici: civili, branitelji, ali i ranjeni pripadnici agresora, koji su se liječili u bolnici. Luka je uvijek ponavljao da je ranjenik, svaki ranjenik, Isus , kojemu se treba svim srcem i znanjem posvetiti i pomoći mu. »Ranjeni četnik nije moj neprijatelj, nego brat kojemu moram pomoći!», ponavljao je.

Na nedjeljnim propovijedima tijekom studentske mise govorio je o praštanju. Tako je ispričao što se dogodilo za vrijeme jedne posjete bolnici i ranjenicima, «njegovim dečkima». Mladića, hrvatkog branitelja, avionska bomba je pogodila u kralježnicu i od toga je ostao nepokretan, osuđen na invalidska kolica. Naravno, svaki dan su mu dolazili suborci, prijatelji i rodbina u posjete. U istoj je sobi bio i mladi, ranjeni četnik. Imao je dugu bradu, kosu, sav je izgledao nekako divlje, ali su mu oči odavale silan strah. Nitko mu nije dolazio u posjete, niti je s bilo kim razgovarao. I, pričao je Luka, «Moj prijatelj, branitelj, u invalidskim kolicima, prišao mu je, pružio mu kutiju keksa, kutiju cigareta, novine. »Uzmi, vidim da si sam! Žao mi te je!» Mladić je sve uzeo, i zaplakao. Ništa nije govorio. I bez riječi je shvatio. To je snaga opraštanja! To je temelj budućeg mira u gradu i na ovim prostorima. Praštanje, i opet praštanje, i samo praštanje. Jer nam praštanje otvara Božje srce. Pa i Isus nas uči u Očenašu da će nam Bog oprostiti onako kako mi opraštamo dužnicima našim.»

Studenti su ga slušali otvorena srca, i očiju, i ušiju. S jeseni se obruč oko grada sve više sužavao, sela su padala jedno za drugim; u grad su stizali jadni, izbezumljeni ljudi, koji su izgubili u trenu sve: kuće, domove, svoje bogate vrtove i njive, a mnogi i svoje mrtve. Nisu ih stigli ni ukloniti, ni pokopati. Luka je postao svećenik prognanika, mladića i djevojaka koji su se zatekli u gradu zbog ispita i nisu se imali ni kome ni gdje vratiti. On je s ostalim svećenicima u gradu, koji je postao »mjesto opasnog življenja» sad bio poslan «liječiti srca slomljena». Što je neizvjesnija bila sudbina Grada, sve ga je više stanovnika, što organizirano, što neorganizirano, napuštalo. Školska djeca su bila izmještena sa svojim nastavnicima, kao i starci iz staračkih domova te djeca iz bolnice. Više se sugrađana susretalo u Pečuhu, nego u svom gradu. Nakon pada Vukovara bilo je gotovo neizdrživo. Napadi s juga, s istoka i sa sjevera nisu ostavljali dosta vremena ni da se porazbijana stakla i crijepovi s ulica pokupe, da se razbijene, cigle, drveće i granje uklone, a ranjeni i mrtvi, posebice ranjeni i mrtvi hrvatski branitelji dovezu u bolnicu, ili dostojno pokopaju. Na sam blagdan Svih Svetih sve su crkve i sva groblja bila granatirana. Luka je s bolom proživljavao dramu svoje crkve i svoga naroda. Grad je sve više izgledao sablasno, prazno i zgrčeno. Slaveći misu pred sve malobrojnijim vjernicima donosio je trenutne, ali sudbonosne odluke.

Premda su mu neki govorili da bi trebao napustiti grad i otići za svojim vjernicima, on je, u praznoj, teško oštećenoj «katedrali»i sam sa svojim Bogom, i sam pred svojom savješću donio odluku: »Ne mogu napustiti grad! Tu sam, a Ti Bože, u čije sam ruke i tako za vrijeme svećeničkog redjenja položio sav svoj život uzmi ga, ili ostavi, svejedno. Ja ostajem!» I ostao je! Kao i ostali svećenici, što je malobrojnim građanima bila neprocjenjiva podrška i utjeha. S njima su molili u podrumima, s njima su se nadali Gospinoj pobjedi, koja ne može napustiti narod s jedinim »oružjem» u ruci: krunicom..

 Bila je nedjelja Dobrog pastira, 1992. Najteži napadi su prošli. Grad je, tako se činilo, bio obranjen, i pokušavalo se normalno živjeti. Na, «svojoj» studentskoj misi zamolio je mlade vjernike da ostanu nakon pričesti u potpunoj tišini, da se prepuste nadahnućima i mislima koje im Isus želi reći, da pokušaju slušati Onoga koga u Euharistiji primaju, a ne samo govoriti mu. Orgulje su utihnule. U cijeloj crkvi je zavladala tišina. Odjednom – prasak! Prvi, drugi, treći, deseti. Oglasile su se sirene: »Opća opasnost». Potom, izmiješani s praskovima, eksplozijama, čule su se sirene prve pomoći, te vatrogasnih i policijskih vozila. Ispred i oko crkve padale su granate, trgovina dječjim igračkama preko puta je gorjela. Vjernici su sa svojim mladim kapelanom ostali u crkvi. Tek sad su bili svjesni da ih je Lukin poticaj da ostanu u tišini i molitvi nakon pričesti duže nego inače spasio. Očito je bilo da je napad na grad u nedjeljno podne bio ciljan na mnoštvo koje se nakon mise zadržava ispred crkve u kratkim razgovorima, ali i na šetače i malobrojnu djecu, koje je lijep i sunčan dan izmamio na svjetlo iz podruma, gdje su «normalno živjeli». Nakon toga, malo po malo, život se zaista polako vraćao u grad. Za više od tisuću i dvjesto građana, ovaj privremeni mir došao je prekasno. Toliko ih je poginulo tijekom  svakodnevnih i svakonoćnih napada na grad tijekom 1991. i 1992.

Svega toga se sjetio Luka u rano jutro dok je molio svoj Časoslov, i za sve žrtve rata je prikazao ovu molitvu Crkve, u kraju u kojem je tako živim osjećao duh dobrote Sveca iz Asiza. Sva ova ljepota koja mu se razlijevala dušom pomogla mu je da se zauzetije moli za one koje mu je Crkva  povjerila: za duhovni i tjelesni oporavak mladih narkomana u zajednici Cenacolo. Pa kao što se svim srcem bio predao svojim studentima, tako se sad sav razdao svojim mladim, posrnulim prijateljima. Oni žive u franjevačkom samostanu i svojim životima, nakon teških padova, osobnih drama, i tragedija cijelih obitelji, pod njegovim duhovnim vodstvom, svjedoče autentični, franjevački život. Oni ne računaju ni na kakvu materijalnu sigurnost ili donacije, ne prate nikakve medijske sadržaje, mnogo mole, mnogo rade i u prelijepoj prirodi u samostanu uz Dunav, upravo u franjevačkom duhu žive bratstvo i sestrinstvo sa svim stvorovima i sa svakim čovjekom. U stoljećima starom samostanu žive svoj pokornički i isposnički život, ali i autentičnu životnu radost  pronađenog Boga. Luka ih je sa sobom u srcu nosio kamo god je išao. Osjećao je njihovu ranjenost uzrokovanu istim Zlom, kojim je grad u kojem živi, bio napadan raketama, bombama, mržnjom.

Sad je Zlo pokazalo drugo lice. I to lice mu se čini opasnijim, jer je u početku zavodljivije, bezazlenije, ali je razornije. Droga ubija svakoga tko joj u početku, što iz slabosti, znatiželje, ili zavedenosti kaže «Da». Samo ju Božja snaga može nadvladati. Njegovi mladići, narkomani, i njegovi vjernici su svojim iskustvom svjedoci da je Zlo nemoćno pred snagom Euharistije. Luka želi da svoj grad, i pogotovo mlade u gradu i ostalim gradovima, obrani od Zloga, istim duhom kojim je Svetac obranio Crkvu svoga vremena: poniznošću, molitvom, pokorom, predanjem u Božju providnost i poslušnošću Papi i svom biskupu. Čak je i Litanijama dodao nekoliko zaziva, moleći Gospu da nas očuva od suvremenih poroka i zala: droge, alkohola i kocke.

Njegov put u Italiju i toga dana imao je isti cilj: na izvorima «živih voda», u Rimu, u zajedništvu s Crkvom cijelog svijeta, osvježiti svoje vjerničko i svećeničko poslanje, i reći svoje prijedloge za još bolji pastoral mladih, onima koji vode Crkvu. Upravo je molio Evanđeoski hvalospjev «Blagoslovljen Bog Izraelov» kad mu je zazvonio mobitel. Dobio je poruku. Pročitao ju je tek nakon što je završio molitvu Časoslova, izmolio «Anđeo Gospodnji! Poruka je bila kratka: »Čestitam! Sad je objavljeno da si po mišljenju građana najomiljeniji svećenik u gradu!» Luka je pročitao poruku još jednom, uzdahnuo, nasmiješio se i zaklopio Časoslov.

Nije ga to previše uzbudilo. Od onoga što ljudi o njemu misle, bilo mu je važnije što o njemu misli Bog. Je li opravdao Njegovo povjerenje i da li je sve učinio što se od njega očekuje. Nije bio siguran. Zato je, dok se sjajnim talijanskim cestama vozio u Rim, razmišljao o molitvi u kojoj priznajemo da se ne možemo Bogu svidjeti po svojim dobrim djelima, nego po Gospinim molitvama računamo na njegovo milosrdje. S Gospom i Isusovim milosrđem sve mu je bilo ljepše i lakše. Jednostavno, jutro je bilo očaravajuće!