Autor: Ana Penić

***

Veritasov natječaj 2009. – Izabrana priča

***

 Tišina joj je  godila. Govorila joj je više od tisuću riječi tisuća  knjiga. Tišina je ovdje rječita i živa. Govori ljepotom, mističnošću, trajnošću i sjećanjima. Jer ovdje, tek stotinjak metara od Drave, povijest i sadašanjost se čudesno isprepliću, nudeći uvijek, u svakom novom danu i novom vremenu novo iskustvo. Lijepo, znakovito, neponovljivo.

Voljela je ovu franjevačku crkvu uz Dravu. Iz najranijeg djetinjstva sjećala se opojnog mirisa ljiljana i raznobojnih balona koji se vijore od povjetarca vrelog ljetnog dana, ili od živopisnog kolorita svetoantunovske proslave, koja bi cijeli grad i okolicu «digla na noge».  Gužve su tog dana neopisive. Hodočasnici, štovatelji  sv. Ante, mala djeca uz skute svojih majki, ili na ramenima očeva, srednjoškolci obližnje Ekonomske škole koji, samo dva dana prije završetka školske godine «olabave», stvaraju neopisivu gužvu na trgu ispred crkve i u obližnjim ulicama. Voljela je raskoš proslave sv. Ante, koja ima biblijski šarm hodočašća kakva su nam dočarana u psalmima i evanđeljima. Prozor mlade majke koja u sveopćoj gužvi i ozračju blgdana izgubi svoje dijete  vrlo joj je bliska i opipljiva.

Sad je prizor bio posve drugačiji. Prazan trg, na terasi obližnjeg kafića tek nekoliko starije gospode, a u praznoj crkvi tek ona i jedna bakica. Bakica je klečala pred oltarom i slikom sv. Ante i vjerojatno molila. Bog i sv. Ante znaju za obraćenje svoga unuka. Ili unuke. Ili susjeda. Ili  za neku teško rješivu stvar u obitelji. Ili za zdravlje. Ili za neku izgubljenu stvar.

Tako tipično i tako prepoznatljivo u svim crkvama u kojima se nalazi kip ili slika sv. Ante.

U tišini, razmišljajući o svemu što se tu dogodilo u posljednje vrijeme pitala se tko je novi fratar i hoće li razumjeti što je ova crkva značila  i što je sve proživjela u Domovinskom ratu. Pitala je Isusa i Gospu Osječku tko će dočekivati goste, umjetnike, kršćanske pjevače i svirače, tko će pozdravljati crkvene dostojanstvenike, ili tumačiti turistima  zašto je na dvorištu samostana raspelo od nekih «uvrnutih» vijaka koje obvezno svi fotografiraju? Tko će posjećivati bolesnike u bolnici, i u Ime Isusovo ih tješiti, i  tko će sada znati prenijeti sve ono što su Osijek i svi njegovi žitelji proživljavali početkom devedesetih godina? U  gradu je sve manje «izvornih svjedoka» i sudionika jedne prelijepe premda mučeničke etape hoda Crkve u ovom naraštaju našega naroda. A upravo premješteni fra Željko, svjedok je i sudionik svih patnji Grada i gradjana, prognanika i branitelja  u vrijeme kad je ova  crkva bila najbliža prvoj crti bojišnice prema Baranji, i fra Gracijan, svjedok i sudionik svega što su Hrvati, iseljeni tijekom tolikih tragedija u povijesti  činili za svoju, ljubavlju, krvlju i suzama stvaranu slobodnu hrvatsku državu. Da li su sve činjenice, datume, imena uspjeli zabilježiti? Snimiti? Hoće li itko za deset, za pedeset godina, za sto godina imati pravu predodžbu o onome što je ova generacija vjernika u Osijeku iskusila? Kroz kakve je teškoće prolazila? Hoće li itko htjeti i znati snimiti film o ljepoti  vjere i ljubavi, i spram Boga i Gospe i spram Grada i napaćenih,  ali ponosnih ljudi  kad bude pročitao što su dvojica fratara učinila kad je 1991. okupiran Vukovar? I koliko su Hrvati u Australiji, zajedno sa svojim svećenicima  učinili da sudbonosni dani tjeskobe i neizvjesnosti budu manje bolni? S kolikim su žarom  sakupljali i kupovali humanitarnu  i svaku drugu pomoć za nikad prežaljenu domovinu.

Nakon pada Vukovara Osijek je izgledao sablasno. Na sve strane  porazbijani crijepovi, pogođene kuće, izlozi zalijepljeni trakama u različitim oblicima, na mnogima umjesto stakla drvene ploče, neke oslikane ljubavlju i ponosom osječkih akademskih slikara,  kamo god pođeš, prizor je isti: razbijeno staklo, prašina, žbuka, cigle, vreće s pijeskom.

Tjedan dana ranije je okupiran Vukovar. Osijek je bio na brisanom prostoru. Bio je radni dan, miran, tek su se tu i tamo čule eksplozije. Ulica kojom su ušli u grad bila je posve prazna. Visoki crkveni dostojanstvenik, koji je vodio delegaciju Sv.Stolice iz Đakova u ovaj teško iskušavani grad, objašnjavao je kako je kazalište bilo pogođeno, te zašto zgrada Županije pored koje su prolazili na pročelju ima ogromnu rupu. Bila je to raketa koja je pogodila zgradu iz Baranje. Činjenica je da su nakon  pada Vukovara ovdje bilo neprestano bombardiranje i granatiranje, jer su se oficiri JNA ohrabrili i osnažili «uspjehom» «oslobođenja» Vukovara, pa su željeli  što prije zauzeti Osijek (u okruženju s tri strane) i tako slobodno i brzo krenuti k Zagrebu.  Proslava Nove 1992.godine u Zagrebu, na Trgu Republike (kako se za vrijeme Jugoslavije zvao Trg bana Jelačića) s rakijom, «turbofolkom» i pucnjavom  sad im je izgledala vrlo realna.

Kardinal Etchegeray se upravo u vrijeme okupacije Vukovara zatekao u Budimpešti. Kasnije su novinari doznali da je dobio iznenadno uputstvo Sv.Oca da iz Budimpešte ne ide u Rim, nego u Osijek, da u njegovo ime bude s teško napaćenim narodom. Zbog okupacije Baranje to je najkraćim putem bilo neizvedivo. S druge strane, granatiranja i zračni napadi su trajali  danonoćno. U grad se moglo ući samo s juga i sa zapada, a  i to je bilo vrlo, vrlo rizićno. Ipak čim su to prilike dozvolile, kardinal je stigao u Đakovo, te  u pratnji pomoćnog đakovačkog i srijemskog biskupa i nuncija (tada još, formalno, Jugoslavije) krenuo u Osijek. Grad je izgledao jadno. Gosti iz Beograda i Vatikana, te Međunarodnog Crvenog križa, koji je došao u Đakovo iz Vukovara iznenadio je «imidž grada»: na sve strane žbuka, razbijene opeke, crijepovi, staklo u komadićima, tragovi od granata na zgradama, pogotovo na krovovima, a izlozi trgovina u centru grada umjesto stakla imali su drvene ploče, ili jednostavno, daske. Jutro je bilo vedro, ali hladno. Na ulicama nije bilo nikoga. Ušli su u «osječku katedralu», župnu crkvu sv. Petra i Pavla. Prizor koji ih je dočekao bio je vrlo, vrlo tužan.Crkva je bila mračna, prazna, sva nekako zgrčena. Staklo s prozora (sa sjeverne strane) razbijeno na podu crkve, umjesto vitraja rupetina, svuda okolo prašina, žbuka, po podu duge, debele crne žice – pokidani kablovi električne mreže. Nije bilo struje, hladnoća do neizdrživosti.. Posljednjim napadom iz Baranje crkva je teško oštećena. Upravo u takvoj, izranjenoj, mračnoj i hladnoj crkvi kardinal Etchegeray je, u koncelebraciji s pomoćnim đakovačkim i srijemskim biskupom mons. Marinom Srakićem, te Papinim nuncijem iz Beograda i župnikom, preč. Stjepanom Bogdanićem. Jedino svijetlo bio je plamen dvije svijeće na oltaru.

Nakon mise kardinal je sa suradnicima, s mnogo novinara koji su u međuvremenu stigli i pratili» izaslanstvo Sv.Stolice», kako su kasnije izvjestili, posjetio Caritasove prostorije i potom, franjevački samostan u Tvrđi. Dočekali su ih fra Roko i fra Željko», dvojac koji je bio na raspolaganju svojim vjernicima i brojnim prognanicima iz Baranje, kojima je franjevačka crkva bila najdraža, jer je najbliže Dravi i njihovim domovima, za kojima su čeznuli, a koji su bili nedokučivi. Fra Roko i fra Željko su bili pravi domaćini i ni po čemu što su ponudili svojim visokim gostima nije se moglo ni naslutiti što su sve proživljavali i doživjeli. Pokazali su dobrotu, jednostavsnost, srdačnost i dobrodošlicu uz kulen, kolače i  svoje zajednice i svoga naroda. Franjevački trećoredci, koji se u njihovoj crkvi okupljaju dali su sve od sebe da pokažu Crkvu Kardinalu, nunciju, svome biskupu, koliko ju vole. Kardinal i njegovi pratioci bili su ganuti svime što su vidjeli i čuli, ali su svakako željeli posjetiti i bolnicu.

Osječka bolnica je zbog  svakodnevnih napada (Crveni križ na krovu zgrade nije bio ni od kakve koristi) bila smještena u podrumu. Svi – od nedonoščadi, koja su bila u inkubatorima do ranjenika  predhodne noći doveženih, smješteni su u hodnike tako da se između njih jedva moglo hodati. Novinari, navikli na scene teatralnosti kad  su kojekakvi «bjelosvjetski mirotvorci» posjećivali grad i bolnicu bili su iznenađeni prizorima koji su se pred njihovim kamerama i fotoaparatima, mikrofonima i bilježnicama događali. Kardinal, izrazito visok, svakom bi bolesniku pristupio, nagnuo se nad njega,  rukovao se s njim, blagoslovio ga, doslovce svakom, od najkrhkijih i najslabijih, djece u inkubatoru, i na dječjem odjelu, do ranjenika koji su ostali bez dijela tijela. Prema djeci je bio iznimno blag i nježan. Za njih je u džepu  reverende imao bombone, «namijenjenih djeci svojih prijatelja, kako je objasnio, dok  još nije znao da će ići u Osijek.»

Taj čin izaslanika Svete Stolice nije ostao bez odjeka u medijima. Svi su zabilježili da je  Vatikan još jednom pokazao svoju naklonost Hrvatima, a novinari vjerskih medija istakli su da je u Osijeku, kojemu je prijetila tragedija Vukovara, hrvatski narod još jednom doživio puninu svoga identiteta: to je troplet medjusobne odanosti Hrvata i Svete Stolice, te ljubav spram Isusa i Gospe, Majke Isusove.

Ono što novinari nisu napisali, ni povjesničari  registrirali bile su «svete tajne» fra Roka i fra Željka. Oni su, kad je neizvjesnost za sudbinu grada bila teška do neizdrživosti, a svakodnevna granatiranja život pretvorili u noćnu moru, odlučili ostati tu, u svom samostanu do kraja, a ako, kao Vukovarci budu prisiljeni napustiti grad, sačuvati kip Gospe Osječke zazidan u jednom od zidova crkve. Kad ne mogu ljudi, neka grad čuva Isusova Majka po kipu za koji nitko neće ni znati da je tu. Ni gdje, ni kako, ni da postoji.

Kip Gospe Osječke je čudesni kip koji na oltaru njihove crkve prati grad i njegove stanovnike od davne 1703. godine. I zaista, izmjenjivale su se generacije, epohe, stilovi u umjetnoisti, društveni sustavi, političke elite, ali sve je to bilo tek privremeno, sve se pokazalo kratkotrajnijim od naroda i njegove pobožnosti svojoj Gospi Osječkoj, te Gospe i Njezine brige za one koji joj se s ljubavlju i povjerenjem predaju. Nije to nikakva «idolatrija», nikakvo idolopoklonstvo, nitko, pa ni fra Roko i fra Željko nisu mislili da je kip idol,  ali su bili sigurni da je Isusova Majka i ovim kipom željela pokazati svom narodu koliko ga voli. Nije u kipu dragocjenost, osim umjetničke i povijesne, nego je dragocjena pobožnost koja se Majci Isusovoj po njemu iskazuje. To je blago koje su ova dvojica fratara željeli sačuvati za budućnost Crkve i svoga naroda. To je, sigurno, željela i Isusova Mati. Jer, ono što je s ljubavlju bilo nadahnuto tijekom najtežih dana, rascvjetalo se tijekom godina  nakon ratnih događanja. Mnogi vjernici u gradu su uvjereni da je upravo činjenica da je Crkva odlučila ostati u gradu, da su svećenici svaki dan u svojim župama služili misu i bili na raspolaganju svojim vjernicima, kao i prognanicima koji su utočište našli kod rodbine i prijatelja, da je tu cijelo vrijeme bila Gospa Osječka, da se zahvaljujući tome  da je Gospa izmolila mir i prestanak svih ratnih zbivanja.

Svaki rujan  u Osijeku se organiziraju «Dani Gospe Osječke» kad gotovo cijeli grad, njegovi bolesnici, učenici osječkih škola, mladići i djevojke, Marijine udruge, kulturni i društveni djelatnici s ljubavlju  mole, pjevaju, pišu, recitiraju, slikaju i hvale Isusovu Majku koju prepoznaju kao svoje najdragocjenije bogatstvo. S Gospinom pomoći,  ponoćke u osječkim crkvama održane su i u tragičnoj, 1991. godini. Događaji su se izmejnjivali takvom brzinom i intenzitetom da nije bilo ni vremena, ni prilike sve to zabilježiti. Iznimno rizičan doček Nove godine l992. u franjevačkoj crkvi, u molitvi  i klanjanju može se slobodno usporediti s vremenom prvih kršćana i opasnosti u kojima su živjeli. Vjerojatno to nije ni ušlo u kroniku «Glasa Slavonije», osječkih dnevnih novina,  a trebalo je!

Ni simbol slike Srca Isusova novinari koji su se tijekom rata «motali» po gradu, nisu zabilježili. Ne zato što to ne bi htjeli, dapače, bila bi to sjajna priča,  nego zato što im fra Roko, a radi se o slici u njegovoj sobi, nije  htio pričati. Kad je priča ipak, slučajno, «procurila» u javnost, fra Roko je mogao birati uvjete pod kojima bi sliku prodao, ali ni novaca, ni okolnosti, ni darova koji bi mu bila protuvrijednost za sliku, jednostavno nije bilo.

Jer, njemu je slika bila više nego dragocjena, više nego predragocjena, bila je neprocjenjiva, neusporediva s bilo čim osim s ljubavlju, koju su, on, dragi  fratar – laik  i Isus međusobno osjećali. Slika Srca Isusova bila je na zidu njegove sobe kad je iznenada počelo granatiranje grada. Sišao je u podrum, koji je bio najsigurnije sklonište, i kad se, nakon što je »opća opasnost« prestala, vratio u svoju sobu, prizor koji je vidio zaprepastio ga je. Granata je pogodila sobu, probila ju, zabila se u samostansko dvorište, a šrapnel se zabio u samo srce slike Srca Isusova! Sad je bilo posve jasno koji je duh vodio agresiju na Hrvatsku i što je bio njezin cilj. Šrapnel u srce Isusovo je znak da su sam Isus i Njegovo blago i ponizno srce, smetali onima koji su i sam spomen na Hrvate i Vatikan željeli uništiti. Šrapnel u srcu na slici Srca Isusova govori snažnije od riječi!

Srce Isusovo nije bilo predmetom napada (kako bi to istražitelji pravno rekli) samo u svojoj slici. U Osijeku je  crkva posvećena Srcu Isusovu, izravno  bila pogođena višecjevnim bacačem raketa, tijekom nedjeljne mise u listopadu 1991. Misu je služio o. Ignacije Čižmešija, a u ispovjedaonici je sjedio o. Stjepan Kuzmić. Kad je počeo napad na grad, već je čitana poslanica. Svjestan opasnosti  boravka u prizemlju zgrade, gdje je crkva, o. Stjepan je izašao iz ispovjedaonice i zamolio vjernike da se spuste u podrum i tamo nastave misu. Čim su ušli u podrum gdje je misa nastavljena, odjeklnula je eksplozija. Pogotkom s juga, iz Tenje, sakristija je raznesena, odjeća za ministrante je jednostavno nestala, dvoja vrata su izletjela iz svojih okvira, ali Gospin kip, koji je stajao između vrata i svetohranište ostali su neoštećeni. Vjernici, Male sestre, koje su kod isusovaca našle utočište, kao i oba svećenika, o. Ignacije Čišmešija i o.Stjepan Kuzmić bili su duboko potreseni prizorom. Sad je bilo posve jasno koji je duh pogodio crkvu, ali i tko je sačuvao vjernike, netaknut kip Gospe i Svetohranište!. I druge crkve u gradu bile su tijekom najžešćih napada na grad izravno pogođene, ali zajednička molitva, pogotovo krunice, u podrumima, vjernost osječkih vjernika, te svećenika,   redovnika i časnih sestara svom poslanju, svom narodu i svojoj Crkvi bila je autentično, kršćansko iskustvo, dragocjenost koju je potrebno sačuvati  i na tom graditi istinski, hrvatski katolički identitet i za budućnost. Časne sestre su radile u bolnici i hrabrile svoje kolege i kolegice, medicinsko osoblje, i pacijente, Male sestre iz Aljmaša sa svojim prognanim Aljmašanima dijelile su sudbinu u svemu. Te činjenice treba zapisati, svjedočanstva treba  sačuvati, zapisati i ponuditi svijetu  kao novo, svježe i autentično bogatstvo  međusobne ljubavi i vjernosti Isusa, Marije i hrvatskog naroda, kao što je prva Crkva brižno bilježila sva događanja i sva mučeništva, od kojih Crkva i danas živi.

Zamišljena, mislima uronjena u sva ratna događanja u Osijeku, i na drage svećenike koji su bili svjedoci i sudionici prelijepih iako potresnih i bolnih stvari  koja su se dogodila ovdje, a danas ih više nema, što zbog smrti, što zbog premještaja na neke druge dužnosti,  nije ni primijetila da ju je jedan poznanik potapšao po ramenu: »Tu imamo grupu stranih turista. Ti si bila tu kad  je bilo najzanimljivije, ono kad je bio kardinal, pa kad je bio nuncij, pa Papa, daj, reci im nešto, nekoliko rečenica, strani jezik sigurno govoriš bolje nego ja. Posebno ih zanima ovaj križ u dvorištu, onaj od ostataka granata. Svi ga slikaju.»

Turisti koji posljdnjih nekoliko godina Osijek pretvaraju u Dubrovnik na Dravi (da su bar povijesne zidine u cjelini sačuvane!) bili su vrlo znatiželjni. Već su bili u Vukovaru, u Aljmašu, i tamo su čuli kako je čudesno spašen kip Gospe Aljmaške, pa su htjeli čuti «Osječku ratnu priču», zabilježenu križem sastavljenom od dijelova granata i šrapnela, koji su pronađeni i pokupljeni u samostanskom dvorištu nakon svakog od bezbrojnih granatiranja. Veoma se obradovala što će im moći ispričati nekoliko važnih činjenica o iskustvu ljubavi Isusa, Marije i Crkve u ovom narodu, koja je proživjela teška iskušenja. Osjećala se spremnom da im ispriča  nešto o onome o čemu je upravo razmišljala. O stvarima koje je važno izreći i zapisati, jer sudionici i svjedoci, jedan po jedan odlaze. Kao što su otišli gornjogradski i donjogradski župnik, i pater Stjepan, isusovac, i fra Roko, franjevac. Umrli su. A fra Željko,  vlč. Ivan,  i još neki – premješteni su. A njhove  nove dužnosti ostavljaju im malo vremena i prostora za sjećanja, koja, izgleda, zanimaju samo turiste. I Hrvate izvan domovine, koji su svoje hrvatske priče pretakali u pomoć, a o kojima je tu svjedočio fra Gracijan . A i on je otišao. I on je premješten.