Katolički magazin Veritas i ove je godine, po deseti put, raspisao natječaj za neobjavljenu kratku priču nadahnutu kršćanskim življenjem i za fotografiju interijera i eksterijera sakralnih prostora.
Natječaj je bio otvoren od 1. svibnja do 30. studenog 2009. godine.
Zainteresirani su mogli sudjelovati s najviše do dva neobjavljena rada (dvije kratke priče i dvije fotografije).
Radovi koji su ove godine ocijenjeni najboljim su sljedeći:
Kratka priča: Nesretni par, autorice Snježane Šamanić
Fotografija: Put svjetla, autorice Maje Muškić
Nagrade autoricama najboljih radova su: Biblija (u izdanju Glasa Koncila i Verbuma), te po jedan roman iz izdanja nakladne kuće Verbum (roman Gospodar svijeta, autora Roberta Hugha Bensona i roman Koplje, autora Louisa de Wohla).
Autori će nagrade primiti poštom.
Nagrađenu kratku priču u cijelosti možete pročitati ovdje, a njen kratki odlomak u nastavku teksta. Nagrađena fotografija nalazi se na lijevoj strani teksta.
Odlomak kratke priče: Nesretni par:
Svi su ih dobro znali; taj jadni, nesretni par, koji se godinama utučeno vukao po gradu; on – nepočešljan, dugokos, muškarac srednjih godina izgužvana i pohabana odijela i ona – starica zgrbljenih leđa, savinutih gotovo do pravog kuta, rijetke, sijede kose skupljene u malu pundžu, u tanašnoj, i usred zime, šarenoj, ljetnoj haljini preko koje je nosila izlizani skafander, redovito su bili viđani oko tržnice, motali se oko kontejnera provjeravajuć’ njen sadržaj i vukući veliku boršu skupljenih boca. Bože, kako li su bijedni – tek bi ponekad, možda suosjećajno i s tugom u srcu, ustanovio poneki slučajni prolaznik, ili vozač, gotovo ih očešavši ili zaobišavši na cesti koju su, polako, poput puževa, znali prelaziti ispod pothodnika glave gradske prometnice.
Živjeli su u unajmljenoj baračici nasuprot groblja. Vlasnica tog malog, nevelikog i vlažnog prostora, uvidjevši sav jad njihova beznadna života, smilila im se, i nakon nekog vremena prestala naplaćivati malu najamninu za taj, po svoj prilici, i po njihovu mišljenju, nekadašnji kokošinjac ili uzgajalište zečeva. O, kako li su joj bili zahvalni; kad su čuli za tu njenu vijest dugo su se radovali i pjevali u sebi zaboravljajući na ustajali miris svog malog, neurednog i zapuštenog doma.
Petar je, raznježen i dirnut njenom plemenitošću, znao reći dobrostivoj gospođi: – Kako da vam zahvalimo za tu dobrotu, kad ništa nemamo. Mogu li Vam ponekad iscijepati drva, pomoći malom u školi ili bilo što u kući, samo recite. No, iako i sama u nezavidnoj situaciji, ona se znala samo blago nasmiješiti: – Ne brinite, budite tu koliko god želite. Žao mi je da nemate grijanje, no obucite se dobro, zima je pred vratima, bit će oštra. Ponekad im je, umjesto da baci u smeće, znala dati starog kruha i ostatak njena ručka što je njima predstavljalo pravu gozbu.
