|
Vatikan, 5. prosinca 2007. (Radio Vatikan) -
Papa Benedikt XVI. danas se na općoj audijenciji, pred brojnim hodočasnicima
u dvorani Pavla VI., osvrnuo na lik i djelo biskupa Akvileje svetog
Kromacija iz četvrtog stoljeća.
Biskup što ga danas predstavljamo, sveti Kromacije, službu je obnašao u
drevnoj akvilejskoj Crkvi, snažnim središtem kršćanskoga života smještenom u
Desetoj pokrajini Rimskoga Carstva, koja se nazivala Venetia et Histria.
Godine 388., kad je Kromacije došao na biskupsku stolicu toga grada, mjesna
kršćanska zajednica već je bila proživjela slavnu povijest vjernosti
Evanđelju. Između polovice trećeg i prvih godina četvrtog stoljeća progoni
pod Decijem, Valerijanom i Dioklecijanom odnijeli su veliki broj mučenika.
Usto, Crkva u Akvileji morala se, poput tolikih drugih Crkava toga doba,
suočiti s prijetnjom arijevskoga krivovjerja. Sam Atanazije – stjegonoša
nicejskoga pravovjerja, kojega su arijevci otjerali u progonstvo – na neko
se vrijeme sklonio u Akvileju. Pod vodstvom svojih biskupa, kršćanska se
zajednica oduprla napadima krivovjerja i učvrstila svoje prianjanje uz
katoličku vjeru kazao je papa Benedikt XVI.
U rujnu 381. u Akvileji je održana sinoda na koju je došlo 35 biskupa s
obala Afrike, iz Rodanske nizine i iz cijele Desete pokrajine. Svrha je
sinode bilo slabljenje posljednjih ostataka arijevstva na Zapadu. Na tom je
saboru sudjelovao i prezbiter Kromacije kao savjetnik akvilejskoga biskupa
Valerijana. Godine oko sinode iz 381. predstavljaju "zlatno doba" akvilejske
zajednice. Sveti Jeronim, koji je podrijetlom bio iz Dalmacije, te Rufin iz
Concodrije s nostalgijom se sjećaju svoga boravka u Akvileji (370.-373.), u
tom svojevrsnom teološkom cenakulu za koji Jeronim kaže da je tamquam chorus
beatorum, "poput zbora blaženika". U tom cenakulu – koji u ponečemu podsjeća
na iskustvo zajedničkog života što su ga započeli Euzebije Verčelski ili
Augustin – odgajaju se najpoznatije osobnosti Crkve sjevernoga Jadrana.
No, već je u svojoj obitelji Kromacije naučio poznavati i ljubiti Krista.
Govori nam o tome s osobitim divljenjem sam Jeronim koji Kromacijevu majku
uspoređuje s proročicom Anom, njegove dvije sestre s mudrim djevicama iz
evanđeoske prispodobe, a Kromacija i njegova brata Euzebija s mladim
Samuelom. O Kromaciju i o Euzebiju Jeronim piše i ovo: "Blaženi Kromacije i
sveti Euzebije bili su braća po krvnoj vezi, a ne manje i po zajedničkim
idealima» nastavio je nadalje Sveti Otac.
Kromacije se rodio u Akvileji oko 345. Zaređen je za đakona a potom i za
prezbitera; na koncu je izabran i za pastira te Crkve (388. godine).
Primivši biskupsko posvećenje od biskupa Ambrozija, odvažno se i odlučno
posvetio tome izuzetno velikom zadatku zbog veličine teritorija koji mu je
povjeren na pastoralnu brigu: crkvena jurisdikcija Akvileje širila se
današnjim područjima Švicarske, Bavarske, Austrije i Slovenije, dosežući sve
do Mađarske. Koliko je Kromacije bio poznat i cijenjen u Crkvi svoga doba,
može posvjedočiti događaj iz života svetoga Ivana Zlatoustoga. Kad je taj
carigradski biskup bio prognan iz svoga grada, napisao je tri pisma onima
koje je držao najvažnijim biskupima Zapada, da bi ih zamolio za pomoć kod
careva: jedno je pismo napisao rimskom biskupu, drugo milanskome biskupu, a
treće upravo Kromaciju, akvilejskome biskupu. I za njega su to bila teška
vremena zbog nesigurne političke situacije. Kromacije je najvjerojatnije
umro u progonstvu, u Gradu, dok je nastojao pobjeći pljačkaškim napadima
barbara, iste 407. godine kad je umro i Zlatousti istaknuo je Papa.
Kromacije je bio mudar učitelj i revan pastir. Njegovo prvo i glavno
nastojanje bilo je oko slušanja Riječi, kako bi mogao postati njezinim
navjestiteljem: u svome naučavanjU on uvijek polazi od Božje Riječi i k njoj
se vraća. Neke su mu teme bile osobito drage: ponajprije trojstveno
otajstvo, koje on promatra u njegovoj objavi kroz čitavu povijest spasenja.
Potom je tu tema Duha Svetoga: Kromacije neprestano podsjeća vjernike na
prisutnost i djelovanje treće osobe Presvetoga Trojstva u životu Crkve. No,
osobitom ustrajnošću ovaj sveti biskup vraća se otajstvu Krista.
Utjelovljena Riječ pravi je Bog i pravi čovjek: uzeo je ljudskost u
cijelosti kako bi joj poklonio svoje božanstvo. Ove istine, koje je
naglašavao i u sukobu protiv arijevaca, dovest će pedesetak godina kasnije
do definicije kalcedonske dogme. Snažan naglasak na ljudskoj naravi
Kristovoj Kromacija dovodi do toga da govori o Djevici Mariji. Njegov je
mariološki nauk jasan i precizan. Njemu dugujemo neke dojmljive opise
Blažene Djevice: Marija je "evanđeoska djevica sposobna prihvatiti Boga";
ona je "bezgrešna i neokaljana ovčica", koja je rodila "jaganjca ovijena u
grimiz". Akvilejski biskup često stavlja Djevicu u suodnos s Crkvom: obje
su, doista, "djevice" i "majke» naglasio je papa Benedikt XVI.
Donosimo konačno, na kraju ovih razmišljanja, Kromacijev nagovor koji je i
danas savršeno aktualan: "Molimo Gospodina svim srcem i svom vjerom –
preporučuje biskup Akvileje u jednoj svojoj propovijedi – molimo ga da nas
oslobodi od svakog upada neprijatelja, od svakoga straha od protivnika. Neka
ne gleda naše zasluge, nego svoje milosrđe, on koji se i u prošlosti
dostojao osloboditi sinove Izraelove ne po njihovim zaslugama, nego po svome
milosrđu. Neka nas zaštiti uobičajenom milosrdnom ljubavlju, te u nama
izvede ono što je sveti Mojsije rekao sinovima Izraelovim: Gospodin će se
boriti za vas, a vi ćete ostati u tišini. On je taj koji se bori, on je taj
koji donosi pobjedu... A kako bi se udostojao da to učini, moramo moliti što
je više moguće. On sam doista kaže po ustima proroka: Zazovi me u dan
nevolje; ja ću te osloboditi, a ti ćeš mi dati slavu" – ovim riječima
završio je svoju katehezu Sveti Otac.
|
