|
Vatikan, 9. travnja 2008. (Radio Vatikan) -
Papa Benedikt XVI. je danas u svojoj katehezi na općoj audijenciji na Trgu
svetoga Petra govorio o svetom Benediktu utemeljitelju zapadnoga monaštva
koji je živio u šestom stoljeću. Na audijenciji je bilo nazočno mnoštvo
hodočasnika iz cijeloga svijeta. Draga braćo i sestre! "Taj Božji čovjek
koji je za života učinio tolika sjajna čudesa ništa manjim sjajem nije
blistao ni rječitošću kojom je umio izlagati svoj nauk" (Dial. II, 36). Tim
je riječima papa Grgur Veliki 592. izrazio svoje veliko poštovanje prema
monahu, koji je umro 50 godina ranije, ali koji je još uvijek bio u živom
sjećanju puka a nadasve cvatuće redovničke zajednice koju je osnovao. Riječ
je o sv. Benediktu Nursijskom, ocu zapadnog monaštva koji je svojim životom
i djelom izvršio presudni utjecaj na razvoj europske civilizacije i kulture.
Najvažniji izvor o životu toga sveca bila je upravo citirana druga knjiga
Dijaloga. To nije klasična biografija. Grgur Veliki želi radije pomoću
primjera konkretnog čovjeka – upravo sv. Benedikta – prikazati uspon na
vrhunce kontemplacije, koji je kadar ostvariti onaj koji se potpuno preda
Bogu. I spominjanje mnogih čuda koja je svetac učinio ima za glavni cilj
pokazati kako Bog, opominjući, pomažući pa i kažnjavajući, intervenira u
konkretnim situacijama čovjekova života – kazao je Sveti Otac.
Ta se perspektiva "biografa" objašnjava također u svjetlu općeg konteksta
njegova vremena: na prijelazu s 5. na 6. stoljeće svijet je potresala
strahovita kriza vrijednosti i institucija, uzrokovana padom Rimskog
carstva, invazijom drugih naroda i propadanjem običaja. Predstavljajući sv.
Benedikta kao "sjajnu zvijezdu" Grgur je želio pokazati put koji vodi
izlasku iz te «tamne noći povijesti». Doista, djelo toga sveca i na poseban
način njegovo Pravilo pokazali su se nositeljima istinskog duhovnog vrenja
koje je tijekom stoljeća i izvan granica njegove domovine i vremena,
promijenilo lice Europe, stvorivši nakon raspada političkog jedinstva novo
duhovno i kulturno jedinstvo koje je davala kršćanska vjera koju su
prigrlili narodi toga kontinenta – nastavlja nadalje Papa.
Sv. Benedikt rodio se oko 480. godine. Potjecao je "ex provincia Nursiae" –
iz provincije Nursije. Njegovi su ga dobrostojeći roditelji poslali na
studij u Rim. On se ipak nije dugo zadržao u Vječnom Gradu. Kao objašnjenje,
Grgur spominje činjenicu da se mladom Benediktu nije nimalo sviđao način
života mnogih njegovih školskih kolega te nije želio i sam činiti iste
pogreške koje su oni počinili. Želio se svidjeti samo Bogu. Tako je, već
prije završetka svojih studija, Benedikt napustio Rim i povukao se u osamu u
gorje istočno od Rima. Nakon što je isprva boravio u selu Effide (danas
Affile), gdje se na neko vrijeme pridružio monaškoj "redovničkoj zajednici",
odlučuje se na pustinjački život u nedalekom Subiacu. Ondje je živio tri
godine u potpunoj samoći u špilji koja će, počevši od Srednjega vijeka,
činiti "srce" benediktinskog redovništva prozvano "Sveta špilja". Vrijeme
provedeno u Subiacu bilo je za Benedikta vrijeme sazrijevanja. Tu je morao
podnijeti i svladati tri glavne napasti kojima je izložen svaki čovjek:
napast samopotvrđivanja i želje da se samoga sebe stavi u središte, napast
na koju navode osjetila i, na kraju, napast srdžbe i osvete. Benedikt je,
naime, bio uvjeren da će tek pošto svlada te tri napasti moći drugima
uputiti riječ koja će im biti od koristi u njihovoj potrebi. Njegova duša,
sada ispunjena mirom, bila je kadra potpuno obuzdati onaj nagonski "ja" i
širiti mir oko sebe. Tek tada je odlučio osnovati svoje prve samostane u
dolini Anio, blizu Subiaca istaknuo je papa Benedikt XVI.
Benedikt 529. napušta Subiaco i nastanjuje se u Montecassinu. Pokušaj da se
ta promjena boravišta objasni bijegom od spletki nekog zavidnog mjesnog
crkvenog velikodostojnika pokazao se slabo uvjerljivim, budući da se
Benedikt ni nakon što je ovaj iznenada umro nije vratio u Subiaco (II Dial.
8). Na to se zapravo odlučio jer je ušao u novu fazu svojega duhovnog
sazrijevanja i monaškog iskustva. Prema Grguru Velikom, preseljenje iz
udaljene doline Anio u Monte Cassio – visoravan koja dominira nad prostranom
okolnom ravnicom i vidljiva je već izdaleka – ima simbolično značenje:
monaški život u skrovitosti ima svoj smisao, ali samostan ima također svoju
javnu svrhu u životu Crkve i društva. Naime, kada je 21. ožujka 547.
Benedikt dovršio svoj zemaljski život ostavio je svojim Pravilom i
benediktinskom obitelji koju je osnovao baštinu koja je sve do danas
donosila plod u čitavom svijetu.
U cijeloj drugoj knjizi Dijaloga Grgur nam opisuje kako je život sv.
Benedikta uronjen u ozračje molitve, koja je bila osnovni temelj njegova
života. Bez molitve nema iskustva Boga. Ali Benediktova duhovnost nije bila
neka duhovnost bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pometnji svoga doba,
on je živio pod Božjim pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pritom
nije nikada gubio iz vida svakodnevne dužnosti i čovjeka s njegovim
konkretnim potrebama. U svojem Pravilu on opisuje monaški život kao "školu
služenja Gospodinu" i opominje svoje monahe da "nikada ništa ne smije imati
prednost pred onim što se duguje Bogu (to jest pred Službom časova)".
Ističe, ipak, da je molitva u prvom redu čin slušanja koja se mora pretočiti
u konkretno djelovanje naglasio je Papa. Pavao VI., proglašavajući 24.
listopada 1964. sv. Benedikta zaštitnikom Europe, želio je odati priznanje
veličanstvenom doprinosu koje je taj svetac svojim Pravilom dao oblikovanju
europske civilizacije i kulture. Današnja Europa – koja je netom izašla iz
stoljeća duboko ranjenog dvama svjetskim ratovima i nakon sloma velikih
ideologija koje su se pokazale tragičnim utopijama – traga za vlastitim
identitetom. Neosporno je da za stvaranje novoga i trajnog jedinstva važnu
ulogu imaju politička, ekonomska i pravna sredstva, ali je potrebno također
pokrenuti etičku i duhovnu obnovu koja crpi iz kršćanskih korijena
kontinenta. Bez te vitalne limfe čovjek i nadalje ostaje izložen opasnosti
da podlegne napasti da bude samog sebe otkupitelj: utopija je to koja je, na
različite načine, u Europi 20. stoljeća prouzročila, kao što je istaknuo
papa Ivan Pavao II., "nazadovanje bez presedana u izmučenoj povijesti
čovječanstva" – ovim je riječima završio svoju katehezu Sveti Otac.
|
