|
Vatikan, 21. studenoga 2007. (Radio Vatikan) -
Papa Benedikt XVI. je danas na općoj audijenciji pred mnoštvom hodočasnika
na Trgu Svetoga Petra govorio o sirijskim kršćanskim crkvama u 4. stoljeću,
a najznačajniji njihov predstavnik bio je Afraat koji je imao nadimak
«Mudrac».
Sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete
zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje
oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj
biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama
pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke
koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća
predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te
su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo
kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio
obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima
pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo
zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli
kazao je papa Benedikt XVI.
Afraat, poznat i pod nadimkom "Mudrac", bio je jedan od najznačajnijih, no
istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća.
Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4.
stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku
vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio
bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim
izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za
biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili
Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je
vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva
i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom,
kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim
jasno razlaže različite teme kojima se bavi istaknuo je Sveti Otac.
Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici
između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s
Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među
takozvanim "rođacima" Jakova, "brata Gospodinova" (usp. Mk 6,3). Bile su to
osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov
jezik bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog
i poput aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je
Afraat živio nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se
kćerkom osjećala. Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s
njegovim svetim knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva "učenikom Svetog
pisma" Staroga i Novoga zavjeta, koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća,
i kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga
razmišljanja nastavio je nadalje Papa.
Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na
uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od
kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od
drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna,
a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje
Afraat, nije negativna vrijednost: "Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju,
njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva". Ostajući ponizan, pa i
u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s
Gospodinom: "Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih
visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu
visinu". Vratimo se zaključno na Afraatovu nauku o molitvi. Prema ovom
drevnom "Mudracu", molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu
srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On
tako piše:
"Pomozi izmorenima, pohodi bolesne,
budi brižan prema siromasima: to je molitva.
Molitva je dobra i njezina su djela lijepa.
Molitva je Bogu mila, kad pomaže bližnjemu.
Molitva je uslišana, kad se u njoj nađe i oproštenje uvreda.
Molitva je snažna, kad je puna snage Božje" (Izlaganje 4,14-16).
Ovim riječima je završio svoje obraćanje na audijenciji papa Benedikt XVI.
Na kraju je Sveti Otac uputio apel za pomoć stanovništvu Mogadiša u Somaliji
koji se nalazi u teškoj situaciji. Stigle su do nas bolne vijesti o teškoj
humanitarnoj situaciji u Somaliji, posebice u Mogadišu, uz sve veću
socijalnu nesigurnost i siromaštvo. Sa strepnjom pratim razvoj događaja i
pozivam sve koji imaju političku odgovornost, na mjesnoj i međunarodnoj
razini, da nađu miroljubiva rješenja kako bi se pružila pomoć tome dragome
narodu. Ohrabrujem također napore svih koji, unatoč nesigurnosti i
neprilikama, ostaju u tome području kako bi pomogli njegovim stanovnicima.
|
