|
Vatikan, 31. listopada 2007. (Radio Vatikan) -
Danas, na općoj audijenciji, papa Benedikt XVI. pred mnoštvom hodočasnika
nazočnih na trgu svetog Petra, po kišovitom vremenu, osvrnuo se na lik sv.
Maksima iz četvrtoga stoljeća. Krajem četvrtog stoljeća i početkom petog,
još je jedan crkveni otac, nakon svetog Ambrozija, odlučno pridonio širenju
i učvršćenju kršćanstva u sjevernoj Italiji. Bio je to sveti Maksim, kojega
nalazimo 398. godine, godinu dana nakon Ambrozijeve smrti, kao biskupa
Torina. Vrlo je malo podataka o njemu, ali je zauzvrat do nas stigla zbirka
od oko devedeset njegovih propovijedi (Sermones). Iz njih je vidljiva ona
duboka i životna veza biskupa sa svojim gradom, što je jasna dodirna točka
između biskupske službe Ambrozijeve i Maksimove kazao je Sveti Otac.
Pred teškim napetostima koje su ometale uređeni građanski suživot, Maksim je
uspio okupiti kršćanski narod oko svoje osobe pastira i učitelja. Gradu su
prijetile skupine raspršenih barbara koji su, stigavši preko istočnih
udolina, krenuli prema zapadnim Alpama. Stoga su u Torinu bile smještene
vojne jedinice, a grad je u kritičkim trenucima postajao sklonište narodu
koji je pobjegao sa sela i urbanih središta koja nisu imala zaštitu.
Maksimovo djelo, pred takvim stanjem, svjedoči o njegovu naporu da se
suprotstavi degradaciji građanskoga života i raslojavanju. Premda je i dalje
teško odrediti socijalni sastav naslovnika njegovih propovijedi, čini se da
je Maksimovo propovijedanje - ne ulazeći u rizik generaliziranja - bilo
upravljeno na osobiti način izabranoj jezgri kršćanske zajednice u Torinu,
sastavljenoj od bogatih zemljoposjednika koji su svoje posjede imali oko
torinskih sela, a kuću u gradu. Bila je to sjajna pastoralna odluka ovoga
biskupa koji je u toj vrsti propovijedanja vidio najučinkovitiji put
održavanja i učvršćivanja svoje veze s narodom nastavio je dalje Benedikt
XVI.
Želimo li oslikati u tom smislu Maksimovu službu u njegovu gradu, mogli
bismo navesti ovdje primjer Propovijedi 17 i 18, posvećenih uvijek aktualnoj
temi, temi bogatstva i siromaštva u kršćanskim zajednicama. I na tom
području grad je doživljavao teške napetosti. Bogatstva su bila akumulirana
i skrivana. "Ne misli se na potrebe drugoga", ogorčeno izjavljuje naš biskup
u 17. propovijedi. "Doista, mnogi kršćani ne dijele ono što je njihovo, nego
i orobljuju i ono što pripada drugima. I ne samo, kažem, da skupljajući svoj
novac, ne donose ga do nogu apostola, nego i odvlače od nogu svećenika svoju
braću koji traže pomoć". I zaključuje: "U našem gradu mnogi su gosti i
hodočasnici. Činite ono što ste obećali" prianjajući uz vjeru, "da se ne bi
i o vama reklo ono što je bilo rečeno o Ananiji: 'Niste slagali ljudima,
nego Bogu'" (Propovijed 17,2-3) istaknuo je papa Benedikt XVI.
U konačnici, povijesna i književna analiza pokazuje sve veću svijest
političke odgovornosti crkvene vlasti, u kontekstu u kojem je ona počela
zamjenjivati civilnu vlast. To je zapravo linija razvoja biskupske službe u
sjeverozapadnoj Italiji, počevši od Euzebija, koji je "kao monah" prebivao u
svome Vercelliju, pa sve do Maksima Torinskoga, postavljena "poput straže"
nad najvišom stijenom grada. Jasno je da je danas povijesni, kulturni i
socijalni kontekst različit. Današnji kontekst onakav kako ga je ocrtao moj
časni prethodnik u pobudnici Ecclesia in Europa, gdje daje preciznu analizu
izazova i znakova nade za Crkvu u Europi danas (6-22). U svakom slučaju,
zanemarivši promijenjene uvjete, ostaju i dalje važeće obveze vjernika prema
njegovu gradu. Splet dužnosti "poštena građanina" i onih "dobra kršćanina"
nije nestao – istaknuo je nadalje Papa.
Zaključno, dobro je možda spomenuti što sam napisao prije koju godinu u
Doktrinalnoj bilješci o nekim pitanjima koja se odnose na obveze i ponašanje
katolika u političkom životu (24. studenoga 2002.). Podsjećajući na
pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, ova Bilješka nastojala je
rasvijetliti jedan od najznačajnijih vidova jedinstva kršćaninova života:
sklad vjere i života, Evanđelja i kulture. Sa svoje strane, Koncil poučava
vjernike "da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to
vođeni evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje
nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu
zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još
više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu" (br. 43). Slijedeći
nauk svetog Maksima i mnogih drugih otaca, usvajamo i mi želju Koncila, da
se vjernici sve više vesele što mogu "sve svoje zemaljske djelatnosti
obavljati tako da ljudska, obiteljska, profesionalna, znanstvena ili
tehnička nastojanja ujedinjuju u životnu sintezu s religioznim vrednotama
pod čijim se uzvišenim vodstvom sve upravlja na slavu Božju (ibid.) –
zaključio je na kraju papa Benedikt XVI.
|
