Isusovim sramnim svršetkom na križu, ljudskim očima promatrano, bili su u prvi mah »raskrinkani« kako njegovo poslanje tako i njegove riječi i djela. Ali Isus je uskrsnuo od mrtvih! No, je li samo to Uskrs? Kad bi samo to bilo uskrsnuće Isusa Krista, naše slavljenje Uskrsa ne bi bilo ništa drugo nego prisjećanje na jedan prošli događaj djelovanja Božjega po Isusu Kristu u davna vremena, što nas veseli, ali za nas, naš život i našu smrt, ostao bi Uskrs bez konkretnog značenja. Ne, to ne može biti cjelovita uskrsna poruka.

Neprestano nam se ugurava u naš život. Ponekad nas pusti na miru, pa čak i neočekivano dugo, i onda odjednom opet je među nama. Nikad tiha, uvijek poput lopova, neočekivano i drastično drska. A mi je ne možemo ignorirati ili negirati. Javlja se jedva zamjetno, ali kad stigne k nama, potpuno dominira. Svugdje je prisutna: na cestama, u našim kućama, u bolnicama, trenutno posebno u Iraku. Ne ustručava se ni pred Bogom, ne ustručava. Za nju su, kako kaže poslovica, svi isti. Smrt.

Naš credo završava upravo konstatacijom vjerovanja u život i poslije smrti, u vječni život, u uskrsnuće. Taj članak naše vjere upravo danas na Uskrs slavi svoj rođendan. Stoga, najjednostavniji način na koji bi se mogla održati uskrsna propovijed bilo bi (kad bih rekao): »Isus je uskrsnuo« i odmah završio zazivom »Aleluja! Amen«. Time bi bilo sve rečeno, kratko i jasno. Ili ipak možda to ne bi bilo tako jasno i uvjerljivo?

Prijelaz iz tuge, očaja, patnje i užasne smrti na Veliki petak u prazninu, smrtnu tišinu i odsutnost Boga na Veliku subotu nije bio baš tako jednostavan i jasan. Čak štoviše, nove poteškoće nastaju i kod iskustva uskrsnog jutra. Odlazak na »grob Učitelja« sve drugo je bio, a najmanje radosna uskrsna šetnja. Za žene koje žure na grob, naime, još uvijek je bio Veliki petak. Isusovo pribijanje na križ bila je prilična katastrofa za njegove učenike i sljedbenike. Isusovim sramnim svršetkom na križu, ljudskim očima promatrano, bili su u prvi mah »raskrinkani« kako njegovo poslanje tako i njegove riječi i djela.

Razumljivo je da žene na grobu nisu odmah razumjele poruku i samu činjenicu uskrsnuća, štoviše ostaju bez riječi, u strahu i nerazumijevanju događanja. Tako je to kad je Bog neposredno na djelu, čovjek ostaje bez riječi. Slično se, dakle, dogodilo i ženama uskrsnog jutra nad praznim grobom. Preplašene, gotovo užasnute, u strahu stanu bježati.

Jedno je sigurno: o stvarnoj drami događaja uskrsnuća Isusa Krista ništa nam nije poznato. Nitko kod toga događaja nije bio prisutan. Nema svjedoka, osim naknadnih izvješća o uskrsnom jutru. Istina, mnogi su pobožni Židovi vjerovali u buduće uskrsnuće pravednika. Da će, pak, Isus biti izbavljen iz smrti, nije se očekivalo nakon bijednog smaknuća na križu.

Pa kako možemo mi i ove godine iznova proglašavati i naviještati, tako samouvjereno i jednostavno kazivati: Isus je uskrsnuo od mrtvih! Uskrsna poruka nije odjednom razvidna, kako nekoć kod prvoga Uskrsa, tako i danas prihvaćanje treba više koraka, poput »svjetla Kristova« u liturgiji uskrsne noći dok ne zasja čitava crkva i nas rasvijetli uskrsnom zorom novoga vremena. Uskrs nije potpuno i uopće lako shvatljiv i sam po sebi razumljiv.

Stoga je ne samo opravdano nego i potrebno pitati: Što ustvari slavimo na Uskrs? Odgovor na to pitanje čini se u prvi mah također jednostavnim: slavimo Isusovo uskrsavanje od mrtvih. Ali to pitanje ostavlja puno toga neodgovorenim. Jer s tim prethodnim odgovorom još nije rečeno što uskrsnuće Kristovo i uopće Uskrs za nas znači. Je li naša radost sadržana samo u tome i zbog toga jer se nakon Isusove užasne muke i smrti dogodio za njega sretan svršetak, utoliko što su za njega smrt i prolaznost umrli, a uskrsnućem ispunjeni život nova je stvarnost za Isusa Krista.

Razumljivo je da su naše simpatije na Isusovoj strani. Veselim se da je Bog tako na njemu djelovao. Dobro je za njega da je pobijedio smrt i da živi. No, je li samo to Uskrs? Kad bi samo to bilo uskrsnuće Isusa Krista, naše slavljenje Uskrsa ne bi bilo ništa drugo nego prisjećanje na jedan prošli događaj, djelovanja Božjega po Isusu Kristu u davna vremena, što nas veseli, ali za nas, naš život i našu smrt ostao bi bez konkretnog značenja. Ne, to ne može biti cjelovita uskrsna poruka.

Jer, Uskrs nije nikakva privatna stvar između Boga i njegova Sina, koji je, vjerujemo, za nas postao čovjekom, za nas živio, podnio patnju i smrt na križu, te u konačnici za nas i uskrsnuo. Stoga na Uskrs slavimo da je u uskrsnuću Gospodinovu sadržana poruka za nas, da ćemo i mi sami s njim jednom uskrsnuti. Dakle, to se tiče i nas i naših života, jer kakav bi to bio život kad bi sa smrću sve završilo!

Dakle, i za nas je Radosna vijest da postoji uskrsnuće mrtvih! I to je razlog naše radosti, jer i mi želimo uskrsnuće iskusiti vlastitim životom. No, ipak ta radost ostaje nečim dalekim i u sadašnjem životu bez osobite snage. Kao dobri realisti priznat ćemo da nam ta buduća nada da ćemo nakon naše smrti dobiti novi i bolji život u sadašnjem životu puno ne pomaže. Kroz to se u Zagrebu, u Hrvatskoj i uopće u svijetu, a pogotovu u Iraku, ništa bitno ne mijenja. I ta daleka, nepredočljiva i (za sada) nestvarna nada za našu budućnost ne čini naš život uskrsnim životom. Jer, Isusovo je uskrsnuće nekoć bilo, a našemu se nadamo da treba doći poslije ovoga života.

No, što nam je činiti i što je uopće s uskrsnućem za ovoga života? Je li to stvar naše svakodnevne čežnje? Očekivanje, vjerovanje u život vječni i uskrsnuće igraju li u našem sadašnjem životu neku ulogu? Da! Uskrs nije nešto čega se sjećamo iz daleke prošlosti ili što bi nam ukazivalo na neku daleku budućnost odnosno na još nepristupačniji svijet nečega nepoznatoga onostranoga.

Uskrs je tek onda ako je novi život ovdje i sada. Kako to razumjeti? Ne radi se uopće o tome da shvatimo Uskrs ili da razumijemo uskrsnuće - nipošto. Isusovim uskrsnućem promatrano čisto razumski nije se ništa promijenilo. Svijet je ostao i dalje svijet - doduše s darom njegova uskrsnuća, ali i svakodnevnim umiranjem. Problemi svijeta, patnje i sumnje ostali su i dalje postojati. Očima vjere gledano ipak se od toga prvog Uskrsa sve promijenilo! Stoga, Vi i ja bivamo pozivani promijeniti smjer.

Dakle, svake godine ista poruka, svake godine nova poruka uskrsnuća. »Krist je uskrsnuo« - pjevamo i naviještat ćemo ovih uskrsnih dana. Sad je na nama da prevedemo te riječi u našim životima. Jer ne može se slaviti Uskrs i nastaviti se dalje ponašati, kao da je sve ostalo po starome. Uskrs ima konzekvence, ne samo za žene na Isusovu grobu nego i za nas danas.

Sad smo mi na potezu, jer Uskrs nije ničija (ni Božja!) privatna stvar, nego se tiče svih nas. Već je govor o onome što se dogodilo na grobu početak uskrsnog življenja. Ženama se nekoć na grobu pred njihovim očima Bog pojavio potpuno izravno. U tome trenutku nisu znale ništa bolje učiniti, nego smjesta otrčati, kako bi učenicima, sljedbenicama i svojim prijateljima najavile: Bog je na vidiku!

To, međutim, zahtijeva cijenu vjerničkoga pouzdanja. Ta je cijena možda mnogima danas previsoka. No, upravo i samo vjerom i kroz vjeru moguće je nadići granice smrti, to je poruka Uskrsa i polog budućnosti. Jer naše ljudsko bivstvovanje nije i ne smije biti određeno smrću, nego mora biti određeno životom, ovdje i sada. A ta odluka za ljudskiji život ovdje i sada jest upravo život vječni, uskrsnuće, pa i blagdan Uskrsa nije ništa drugo nego - Bog na vidiku! »Bog na vidiku«, koji želi biti »viđen« i prihvaćen upravo u brata čovjeka i preko njega.