|
I nama betlehemski navjestitelji poručuju »Ne
bojte se!«. Rodilo se dijete, koje želi pokazati stvarni put kako napustiti
strah i usuditi se živjeti ljubav, ljubav prema Bogu, bližnjemu, a i ljubav
prema sebi. A u stvarnoj ljubavi nema straha. Ako prihvatimo svoje strahove kao
strahove i prepustimo ih ljubavi Božića da ih preobrazi, činimo prvi korak na
putu do smisla Božića, do našega osobnog slavlja Božića
Slaviti blagdan Božića čini se da iziskuje veće
umijeće negoli samo slavlje Božića! Ovo je uistinu kompliciran, a možda u prvi
mah i protuslovan uvod?! Kako ne biste, cijenjeni čitatelji, odmah na početku
napustili ovo literarno putovanje povodom slavlja (blagdana) Božića, na koje vas
želim povesti, potrebno je izgleda odmah objasniti uvodnu konstataciju.
Pod pojmom slavlja blagdana Božića dopustite mi
podrazumjeti sve one izvanjske elemente pripreme za – opetovano naglašavan –
izvanjsko, ali ne samo i jedino »optičko i opipljivo« slavlje blagdana blagdanâ.
Naime, vrlo cijenim trud svoje majke i svake druge žene oko nesebičnog
zauzimanja za uspješno pripremanje obiteljskoga blagdanskog stola, a ništa manje
se divim mašti djece oko ukrašavanja božićnog drvca i njihovim svjetlucavim
očima dok postavljaju figurice božićnih jaslica. Na zadovoljstvo i radost svih
dogovoriti obiteljske i prijateljske susrete u ovim blagdanskim danima iziskuje
inteligentnu razboritost i puno strpljivosti – ne samo očeva. A toliko
kritizirana predblagdanska potraga za primjerenim poklonima uzajamnog darivanja,
koja je izgleda stajala najviše ne samo vremena nego i (prečesto »odsutnog«)
novca, ne, nije nipošto samo plod domišljatosti marketinških stratega ili
isforsiran običaj, nego iskonska čežnja i potreba svakog čovjeka da bude
obdaren, još snažnije da bude i postane i sâm darom, drugomu i sebi. O
predbožićnoj hektičnosti spremanja i uređenja crkvenih prostora, o umoru
slušanja ispovjednih nevolja ili o doslovnom lomljenju pri spremanju blagdanskih
propovijedi nas crkvenih službenika, da i ne govorim.
Da, uistinu je veliko umijeće svake godine iznova slaviti blagdan Božića!
No, to i toliko pripremanje slavlja Blagdana
naravno da ne može i redovito izgleda neće po nekom automatizmu postati i
stvarno slavlje Božića. Naime, prvi dio režijske knjige (slavlje blagdana
Božića) ispisujemo uglavnom iz pozicije osobnih predstavki, navika, običaja i
sentimentalnosti – i to je dobro i legitimno, dapače. Dočim onaj drugi božićni
korak (slavlje Božića) nije samo osobni ukus ili potreba nego iziskuje otvaranje
vrata vlastitoga doma, a ponajvećma ona osobna i svoga srca kao takvoga.
Slaviti blagdan Božića kao da se pojednostavljeno
može reći tiče se »mene« dok je poniranje u slavlje Božića primarno stvar moga
»ja«, moga biti religijskim bićem. Sukladno tome kao da se svake godine iznova
nalazimo pred izazovom kako pretvoriti »naš Božić« i u »moj Božić«. Je li
moguće, dakle, na neki način, učiniti »osobno čudo« umanjenja Božića, te u
množini Božića slaviti i svoj osobni Božić?
Budući da je potporni savjet i ponuda za pripreme za blagdan Božića puno veća ne
samo od strane »profanog konzuma« nego čak i u smislu šarolikih »predbožićnih
teologa i teologija«, često ostajemo prepušteni sami sebi u »slavlju Božića«.
Slaviti Božić kao da uspijevaju samo posebno religijski nadareni i uopće vjerom
podareni. Kako naći taj dar, kako pronaći put do (nipošto
samo osobnog) slavljenja Božića?
Prije svega moramo već na početku jasno razlučiti
kako slavlje i poruka Božića nije primarno pitanje nekoga našeg angažmana
odnosno ljudskog čina, nego je riječ o Božjem djelu za nas. Naime, razlog i
povod slavlja Božića nismo mi ljudi izmislili kao što je to slučaj kod Nove
godine, Dana državnosti, Dana zahvalnosti i kakvih već sve drugih dana ili
blagdana. Razlog slavlja Božića jest Božji dolazak na zemlju. I prema izvješću
evanđelista Luke (Lk 2, 1-20) prvi kojima je naviještena ta poruka o Božjem
počovječenju bili su pastiri. Dakle, Božićna poruka ne dolazi od nas ljudi
(pastira) nego je ona nama naviještena. Prva reakcija pastira na pojavak Božje
prisutnosti opisana je riječima: »I oni se silno prestrašiše«. A prve pak riječi anđela koje su uputili
pastirima glasile su: »Ne bojte se!«
Naš suvremenik, poznati režiser i glumac Woody
Allen upravo je u kontekstu Božića ovih dana izjavio kako je Božić dobar samo za
pobjednike, kako luzeri ne mogu slaviti Božić, jer – izgleda ne samo prema
njegovu mišljenju – čini se na Božić kao da nesretni bivaju još nesretniji,
frustrirani kroz svoje strahove bivaju tjerani do suicida. Na žalost, tako i ove
godine Božić za mnoge nije lijep i barem dobrim emocijama ispunjen blagdan, nego
i dan s bolnim osjećajima, žalostan, brižan i dan većeg razočaranja nego obično.
Da se mnogi ljudi i u Hrvatskoj osjećaju sami, osamljeni i izolirani, potvrdu za
to ne trebamo tražiti samo u mnogoj predbožićnoj akciji za starije i usamljene
osobe, nego je prečesto možemo pronaći već otvaranjem vrata vlastita doma. A
današnji dan i blagdan Božića kao nekom neobjašnjivom magičnošću osamljene i
tužne tjera da još intenzivnije nego obično osjećaju tugu i otuđenje. Zasigurno
često su razlog naglašenijoj potištenosti i pretjerana očekivanja, neosnovana
nada za obiteljskom ili osobnom harmonijom, iščekivanje poboljšanja odnosa kroz
samu činjenicu da je danas 25. prosinca – »Pa barem na Božić se nećemo valjda
prepirati, ignorirati...!«
I dok svjetla i svijeće svjetlucaju, razmjenjuju
se pokloni i dok je božićna pjesma koncertni repertoar gotovo svakog doma, budi
se sjetno sjećanje na bezbrižno djetinjstvo. Isto se pak vlastitoj djeci ili
unucima inscenira do nepodnošljivosti pa i do neodgovornosti – prečesto iz
vlastite želje i čežnje opet biti dijete, primatelj naklonosti i čuvstvenosti.
Da, sve je to dopušteno i djelomično korisno. Međutim, kao da je tu ipak više
riječ o bijegu od realnoga blagdana u neki fiktivni Božić, te kao da mnogi naš
suvremenik na Božić ne uspijeva ili pak ne želi biti odrastao. U čemu je
problem? Je li posrijedi ipak možda i neki strah?
Čini se da poziv anđela pastirima »Ne bojte se!«
jednako tako vrijedi i za nas danas. (Ne samo na Božić, nego i za Uskrs su te
iste riječi prva poruka uskrslog Spasitelja!) Nama je strah izgleda prečest
suputnik i savjetodavac – nipošto samo naočigled Božje prisutnosti. Ne samo
strah u smislu kalkuliranog opreza nego i onaj najosobniji strah (raz)otkrivanja
i prihvaćanja sebe onakva kakav jesam, vremena i ljudi s kojima živim. Kaže se
da ako je strah velik, prevelik, da ga nije moguće opisati riječima, tako reći
nije ga moguće imenovati – da je to »bezimeni strah«.
Dakle, ne samo radosti nego i strahu je potrebno
dati ime. Jer, ako se ponašamo da su svi krivi, onda ne vidimo povoda nešto
mijenjati. Ako i mi našoj neodlučnosti i strahu pred osobnim slavljem Božića
odlučimo dati ime, već smo krenuli ususret i osobnom slavlju Božića, u zajednici
čitavog svijeta, strašljivih i neodlučnih tražitelja, u vjerničkom zajedništvu,
sjedinjeni u obiteljskom i prijateljskom zajedništvu pred licem Betlehemske
obitelji.
Poslije uvodnog poziva pastirima »Ne bojte se!«
slijedi objašnjenje anđela: »Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost«. Mi
pak o radosti kao da naglašeno govorimo u smislu naših osjećaja odnosno
izvjesnih trenutaka sreće i u pluralu, dakle, o veselju. Sveto pismo – osim u
nekim iznimkama – govori u jednini, što nije slučajno. Jer, primjerice, radost
Božićne poruke ne razbija se u pojedinačne i površne doživljaje. Samo slavlje
blagdana Božića (dakle prvi dio blagdana) je osjećajna i privremena radost, a
odlučiti se otkriti i uopće osposobiti se za slavlje Božića (drugi dio) omogućit
će nam stanje radosti, a ne samo pojedine radosne trenutke.
I ta Božićna radost dolazi od samoga Boga, dar
je, te nije nikakvo ljudsko iznašašće, ne samo nekima nego svima je namijenjena.
Božićna radost je jedno neposredno iskustvo i ne radi se o nečem budućem, nego
se tiče našega sada i ovdje – riječ je o našoj radosti već danas: »Danas vam se
u gradu Davidovu rodio Spasitelj« – kaže Sveto pismo. Bog kao da je nestrpljiv
kad je posrijedi naša radost, već danas, ovdje i sada želi da nas prožme. I ta
radost Božića poziva na pokret. Tako je reakcija pastira bila: »Hajdemo, dakle,
do Betlehema i vidimo ovaj događaj!« Radost se pastira, skupa s anđelima,
očitovala u slavljenju i hvaljenju Boga. Osnova i povod za jedno takvo radosno
držanje jest upravo u otkrivanju krjeposti zahvalnosti. Ta i takva radost se ne
može zadržati za sebe, ona jednostavno »prisiljava« da bude dalje ispričana,
prenesena i uopće podijeljena.
No, mi ljudi, iz kojih već sve razloga, kao da se
radije uživimo u uloge promatrača i gledatelja. Ali kod života kao takva nema
gledanja. Kod Božića i uopće kod božićnog događanja nema i ne smije biti
gledatelja. Ne, nije Božić samo kod kuće, a neće postati više Božićem ni
odlaskom na polnoćku i uopće na božićnu liturgiju. Božić se ne može promatrati,
gledati. Božić traži sudjelovanje – i to je tek onda slavlje Božića. Televizija
i kazališne predstave te slična zbivanja žive od gledatelja. Moj Božić i moja
vjera ne može živjeti od gledanja. Uključiti nam se je, osobno sudjelovati.
Gledanje traži samo pretplatu, ali uglavnom nema osobnog rizika. Kod Božića nema
i ne smije biti pretplate, ima samo sudjelovanje, traženje svoga mjesta pred
jaslicama Betlehema i u štalici ili čak dvorcu svoga života. Jedini rizik je da
nam se dogodi promjena ili čak obraćenje – i to bi upravo mogla biti bojazan
Woodyja Allena i mnogog našeg suvremenika.
Tek prihvaćanjem i straha, dakle i doslovnim
izručivanjem i svojim strahovima osposobljavam se i za osobnu pustolovinu
slavlja Božića. I nama betlehemski navjestitelji poručuju »Ne bojte se!«. Nije
se rodio neki moćnik, super zvijezda ili strogi vladar, rodilo se dijete, koje
želi pokazati stvarni put kako napustiti strah i usuditi se živjeti ljubav,
ljubav prema Bogu, bližnjemu, a i ljubav prema sebi. Da, oponent strahu jest
ljubav, upravo se usuditi živjeti ljubav. A u stvarnoj ljubavi nema straha. Tako
pak ako prihvatimo svoje strahove kao strahove, prepustimo ih ljubavi Božića da
ih preobrazi, činimo prvi korak na putu do smisla Božića i tako do našega
osobnog slavlja Božića.
A novorođenče u Betlehemu kao i svako drugo dijete najmanje bi trebali biti
povodom nekom strahu, naprotiv. Stoga izručiti se pogledu djetešca u
betlehemskoj štalici zapravo bi među ostalim moglo značiti prihvatiti odgovoriti
na njegovo skromno pitanje: »Kako si?« Jednostavno, ali ujedno odlučujuće
pitanje. Ne, kako mi je, nego kako sam. U tom kontekstu i upit – ne kako mi je
prošlo slavlje blagdana Božića, nego upravo kako sam i kako slavim Božić. Je li
to preteško razlučiti? Je li ovo pitanje zapravo suvišno propitkivanje?
Kako je prošao Božić jest samo pokušaj odgovora na prvi dio blagdanskog zadatka,
a kako sam slavio i kako slavim Božić jest zapravo odlučujući korak u slavlju
našega osobnog Božića. Prvo pitanje tiče se samo sjećanja na betlehemski
događaj, dočim je drugo pitanje stvarno slavlje i posadašnjenje Božića, danas,
ovdje i kod mene.
Od betlehemskog Božića svijet nije više kakav je
bio. Hoće li se i kod nas osjetiti taj »božićni obrat«, ovisi ipak najvećim
dijelom o tome hoćemo li mu dopustiti da se umiješa i u naš sasvim konkretni
život, ne samo danas na Božić. Na nama je da mu oslobodimo prostora za stolom
našega života. Tada će njegov nenametljiv upit »Kako si?« biti dobrodošao poziv
za traženje sebe, smisla svoga života i razloga svoga (ne)slavljenja Božića. Bez
sumnje da će nas tada obuzeti radost, radost življenja i potreba da tu radost
podijelimo s drugima, jer radost je moguća samo u zajedništvu.
Onda ta pitanja (Kako si? Kako slaviš Božić?) i
mnogi naš govor neće biti floskula, nego će postati opipljivim, naše će riječi
doslovno postati tijelom. Jer, na Božić se upravo Riječ utjelovila, te tako i
nas potiče i poziva, da i mi utjelovimo svoje govore, one naglas kao i one u
tišini svoga srca, da ne bismo sebe i svoju vjeru pretvorili u riječi.
Kršćanstvo jest religija knjige, ali kršćanin nije vjernik riječi ili sjećanja
nego prije svega i nadasve čovjek djela – ne samo danas nego svaki dan iznova. |
