|
Božić nije sjećanje nego blagdan rođenja Boga,
svake godine drukčiji, neponovljiv i nov. Upravo je to muka i križ s Božićem
te istodobno bogatstvo slavlja Božjega počovječenja. Rođenje Isusa Krista
jest početak posebne povijesti odnosa između Boga i čovjeka. Ta se poruka ne
mijenja, ne mijenja se ni naša aktualizacija toga događaja, ona se
jednostavno treba svake godine iznova ispisati, proživjeti. Zašto? Zato što
se mi mijenjamo, mi koji smo pozvani i koji želimo svake godine autentično
slaviti ovo slavlje. Kad bi rođenje Isusa Krista bilo slavlje sjećanja, onda
bismo na Božić imali komemoraciju života i djela Isusa iz Nazareta. Ali
Božić i ove godine jest i bit će samo onda ako nije ponavljanje, nego nov
pokušaj uprisutnjenja Boga u mome sasvim osobnome životu.
Kako pak doći do božićne radosti, kako
ostvariti osobni Božić u vjerničkome zajedništvu i solidarnom življenju u
svijetu? Je li to pitanje razine duhovnosti ili čak neke intelektualne
kondicije? U svakom slučaju, mnogi ljudi imaju poteškoća veseliti se samo
zato što je danas Božić. Toliko smo zaokupljeni sami sobom da nam je jedva
moguće upustiti se u slavlje. To po sebi nije ništa dramatično, jer sam
blagdan ne može po nekom automatizmu u nama stvoriti radost. Neprimjereno je
stvarati neku „umjetnu radost“. Ali prihvatiti nam je da se u nama
neprestance bore raspoloženja radosti i tuge, dobar štimung i potištenost.
Pretjerana zabrinutost usredotočuje nas na
poimanje života kao isključivo rješavanja poteškoća. Istinska slavlja
nipošto nisu pozivi na bijeg od stvarnosti života, pa tako i njegovih
poteškoća. Slaviti slavlje nije zatvaranje očiju pred životnim tegobama.
Slaviti blagdane svoje vjere znači ponovno, iz drugoga kuta, pokušati
sagledati vlastite životne poteškoće i stvarati nov odnos prema svomu životu
i svijetu uopće. Stoga nas svetkovine naše vjere potiču da na trenutak
ostavimo brige sa strane. Bez sumnje, poteškoće i potištenosti dio su našega
života, ali nisu čitav naš život. Naglašenije tražiti pozitivno u našim
životima gotovo da je preduvjet za slavljenje blagdana. Tada ćemo vrlo brzo
osjetiti kako se budi i povećava dobro i radost u nama. Ići u susret
Novorođenomu Spasitelju odnosno stupanjem pred lice Božje relativiziramo
svoj život i proširujemo svoje perspektive, a da time ne ignoriramo osobne
tegobe ili probleme ovoga svijeta. Nema prikladna i neprikladna vremena za
slavljenje blagdana Božića. Jer, kad bismo čekali da sve bude u redu, jedva
kad bismo mogli slaviti Božić. Dakle, Božić uvijek dolazi u pravo vrijeme.
Božićna radost nije i ne može biti isključivo
privatni pothvat. Sami se ne možemo veseliti. Slavlje Božjega počovječenja
traži drugoga, treba zajedništvo. Skupa se veseliti znači uvećati i
osmisliti božićno slavlje. Bitan oblik radosti, podijeljena veselja, jest
upravo riječ. Osobna riječ i riječ navještenja Radosne vijesti. A te riječi,
i sama Riječ, prije ili poslije postaju pjesma, podijeljena radost i slavlje
zajedništva. Božićni ugođaj se može organizirati, ali stvarna božićna radost
je nadasve osobna pustolovina. Prihvaćanjem i susretanjem sebe počinjemo se
osposobljavati u otkrivanju stvarnih razloga svoje sreće i vjerničkog
ispunjenja. Promjenom sebe, obnovom odnosa prema temeljima vlastita
življenja, činimo onaj korak kojim iz svakodnevice kročimo u blagdan, pa
tako i u slavlje Božića.
Ivan Krstitelj nas upozorava da nam je
„pripraviti put Gospodinu“. Osloboditi nam je, dakle, mjesta za Božićno
novorođenče u nama i našemu svakodnevnom (ne samo predbožićnom!) životu.
Stoga nam je odgovoriti na pitanje: koga zapravo očekujemo za Božić? Možda
nas božićna koreografija, božićne pjesme i darovi uvode u božićno
raspoloženje, ali to još ne znači da se događa Božić, moj osobni blagdan
Božića.
Pri prvomu slavlju Božića neposredni sudionici
bili su iznenađeni Božićem, nisu se pripremali za slavlje, ali su i te kako
bili otvoreni za dolazak Boga. Upravo iz držanja pastira možemo naučiti što
je potrebno da bi se dogodio blagdan Božića. Prije svega potrebna nam je
čežnja za Spasiteljem. Pastiri su bili ispunjeni čežnjom za Mesijom,
računali su s njegovim dolaskom. Po isključivo ljudskoj logici ne bi se
nikada u mrkloj noći uputili slijediti znakove dolaska Boga. Čežnja za Bogom
učinila ih je odvažnima upustiti se na put do Spasitelja, iako je razum
govorio da to nije moguće. Te prve poklonike i slavljenike Božića resio je
smisao za neznatno, neugledno i siromašno – poznavanje upravo toga
primarnoga načina Božjega djelovanja u svijetu otvorio ih je za
„bogoprimljivost“. Takvo držanje otvaralo je pastire za život koji je
računao s Bogom. Računati s Bogom znači imati povjerenja u Boga, znači da
je i nemoguće moguće.
I mi smo pozvani poput pastira pitati se što
je s našom čežnjom za Bogom. Računamo li s Bogom, nadamo li se još nečemu od
Boga i s Bogom? Ili je Bog samo dežurni za ispunjenje naših interesa? Još
izravnije pitanje: Gdje i kada zapravo još trebam Boga? Tražim li ga da
zauzme mjesto za stolom moga života? Ili je On ipak onaj koji kvari moje
raspoloženje zbog moralne prezahtjevnosti, traženja previsokih kriterija
života?
Zasigurno pripravljanje puta Božiću do naših
srca i našega života nipošto ne znači da će time biti riješeni svi naši
životni problemi. Isto tako u rješavanju životnih poteškoća nije nam
ostaviti Boga po strani. Uključivati Boga u naš život ne znači nepotrebno ga
uznemirivati. Nema primjerenih ili neprimjerenih situacija, osoba, prostora
ili vremena za Boga. Mi vjerujemo da je Bog svugdje prisutan. Ali Bog, Božić
stanuje samo ondje gdje mu mi dopustimo. Na nama je da mu oslobodimo prostor
i mjesto, da svrati i do nas, ne samo na Božić! Da bi nam se dogodio taj
susret, susret s Božićem, potrebno je ne samo otvoriti se ili izići iz sebe.
Još više od toga tražiti nam je Boga. Nije to igra s nekim nebeskim
skrivačem, nego je to nadasve prepoznavanje Božje prisutnosti. A Božić, Bog
duboko je skriven u nama i traži da bude otkriven. Uputiti nam se je tražiti
Boga kako bismo prihvatili i pronašli sebe i drugoga.
|
