|
'Sadržaji kršćanskih slavlja utapaju se u
ozračja koja nemaju nikakvih vrijednosnih poveznica s kršćanstvom. U
gomilanju ispraznosti prečesto se izgubi istinska privrženost Bogu',
upozorava kardinal
1. U život svijeta, u tamu svih njegovih zala,
u tamu osobnih čovjekovih grijeha prodire i postaje vidljivim Božje svjetlo
koje raspršuje mrak, nudeći novi život. Božić je mogućnost prihvaćanja Božje
prisutnosti. Ponovno smo pred događajem povijesti koji postaje milosnim
događajem.
»Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje
veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si
radost umnožio, uvećao veselje...« (Iz 9, 1-2). Bog koji dolazi na svijet
jest Umnožitelj radosti. Bog s nama razlog je našega veselja. I kada se kao
ljudi pitamo zašto se u svijetu i oko nas događaju tolike strahote, izazvani
smo djelovanjem Boga koji šalje svoga Sina i daruje ga ljudima, ne kako bi
osudio svijet, nego kako bi svijet spasio. Razlog za tolika zla valja
tražiti u ljudskome neprihvaćanju Boga; u zatvorenosti u grijeh sa svim
posljedicama koje iz njega proizlaze.
2. Može izgledati tek kao slučajna
podudarnost, ali primjećujemo da se u Bibliji upravo noć i tama postavljaju
poput pozornice čudesnih Božjih zahvata. Na početku vremena, kada je zemlja
bila pusta, u noći svijeta u kojoj tama prekrivaše bezdan, Bog je progovorio
svjetlom (usp. Post 1, 2-3). U gustome se mraku pojavila goruća zublja kada
je Bog sklopio savez s Abrahamom te mu obećao darovanu zemlju (usp. Post 15,
17ss). Bila je ponoć kada je faraon, nakon Božjih zahvata, odlučio
osloboditi Božji izabrani narod iz Egipta (usp. Izl 12, 29ss). U toj je noći
izabranicima pokazan put prema oslobođenju. Koliko god nas zbunjivala tama i
koliko god ponekad bila prijetnjom ostvarivanju dobra, ona može postati
ozračjem prepoznavanja Božjega svjetla. Upravo tako se dogodilo i kada je
došla »punina vremena« (Gal 4, 4). U srcu noći, Marija iz Nazareta omogućuje
rođenje Svjetla, vidljivoga onima koji nisu zatvorili oči srca za Boga. Od
trenutka te svjetlosne noći, svaka noć i svaka ljudska tama postaju
prostorom obnavljanja Božjega blagoslova. Blagoslovljene su noći koje
osvjetljuje Gospodin, od prapočetaka do danas, kada i mi često proživljavamo
nepodnošljivu dužinu i dramu noći koje kao da nemaju svoju zoru. Zbog toga
nema ljepšega navještaja od objave da je noći oduzeta moć tame.
3. A kakva je noć svijeta, kakva je hrvatska
noć u kojoj dočekujemo dolazak Boga ovogodišnjega Božića? Dok smo desetke
godina kao vjernici bili lišeni tipičnih znakova božićnoga slavlja u
društvenome životu kojim je vladala komunistička ideologija te zbog toga
osjećali pritiješnjenost, a često i nepravedno zlostavljanje, nemogućnost
donošenja svjetla u prostore koji su trebali Božju riječ i kršćansku
prisutnost, danas se na neprimjeren način zlorabe kršćanski simboli.
Sadržaji kršćanskih slavlja utapaju se u ozračja koja nemaju nikakvih
vrijednosnih poveznica s kršćanstvom, do te mjere da kršćani mogu biti
zatečeni, zbunjeni i povrijeđeni. No, najveća je poteškoća što se u toj
pretrpanosti, u gomilanju ispraznosti prečesto izgubi ljudskost, skromnost,
poniznost i istinska privrženost Bogu. Kršćanski događaj Utjelovljenja,
događaj Krista koji je postao čovjekom, ne smije biti lišen čovječnosti. Kao
Crkva pozvani smo svoju vjeru živjeti utjelovljeno, što će zacijelo biti i
razlogom osporavanja. Svjedoci smo, gotovo svakoga dana, da se od crkvenih
predstojnika s jedne strane očekuje da evanđeoski i pastirski progovore o
stanju u društvu, da u svjetlu vjere upućuju na dobro, a s druge strane
olako se ne samo odbacuje njihovo zauzimanje za dobro nego ih se čak i
proziva da prekoračuju ovlasti svoje službe. Drugi pak očekuju da se kao
Crkva, dakle i mi pastiri i vi vjernici podvrgnemo ili prilagodimo
interesima koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s evanđeljem. Čak nas se
poučava što bismo trebali reći i učiniti, a što nikako ne bismo smjeli. Oni
koji nikada nisu prihvatili Kristovo utjelovljenje i dalje žele
neutjelovljeno kršćanstvo!
4. Življenjem u konkretnim društvenim i
kulturnim okolnostima kao kršćani uočavamo da hrvatsko društvo ponekad
pokazuje zabrinjavajuće znakove umora, nedostatak radosti i oduševljenja,
znakove depresije, međusobnih razdora i interesa kojima u središtu nije
čovjek. Izgleda da takvo stanje potiče ona ideologija - bez obzira na
trenutnu denominaciju - koja prodire iz istoga bezbožničkog korijena koji ne
rađa plodovima vječnosti, jer se životni ciljevi i konačna svrha zatvaraju u
ovozemaljsko. Živimo u društvu i kulturi koji djeluju kao da su se izgubila
uporišta sposobna nositi vrijednosti na koje deklaratorno prisežu; u društvu
u kojemu se različite interesne skupine bore kako što više oslabiti zbiljska
uporišta, omalovažiti noseće vrednote da bi se ljudima i njihovim potrebama
lakše upravljalo i držalo ih ovisnima o iluziji. Jer zavaravanje otvara
prostore sadržajima koji zamjenjuju Istinu. Nije stoga čudno što se u našemu
društvu može uočiti pojava neobičnih slavlja u kojima je za Božić Bog gotovo
nepotreban, jer se promiče neka čudna »potrošačka građanska religija«,
proturječna i razorna za čovjeka. Kako i u drugim dijelovima Europe, tako i
u nas politika doduše uočava stanovitu potrebu za religijskim dimenzijama i
ključem čitanja kulturnoga, a ponegdje i nacionalnoga identiteta, ali uvijek
postoje i nastojanja da se kršćanstvo i Crkva koriste prema vlastitim
mjerilima i potrebama, te stoga nije čudno da će se i ljudi kojima je
kršćanstvo svjetonazorski daleko i neprihvatljivo, ili oni koji u katolištvu
ne prepoznaju življenu vjeru - iako se možda deklariraju katolicima - nego u
njemu nalaze oslonac za svoju ideologiju, osjetiti pozvanima zazivati Crkvu
kada je društvo u krizi ili prozivati Crkvu kada je po svojoj vjernosti
Utjelovljenju proročki neugodna, dajući joj eventualno ulogu
društveno-etičke korekcije kojoj bi se smjer svakoga časa mogao premještati
prema hiru promjenjivih utjecaja.
5. Dragi vjernici, Kristovo nas utjelovljenje
uči da ne prihvaćamo dvojbene pohvale i laskanja, niti da lako klonemo i
potonemo u malodušnost pred napadima i pogrdama protiv Crkve, najčešće
širenima medijskim prostorom od ljudi koji su podlegli plaćeničkomu
mentalitetu. Naprotiv, Kristovo nas utjelovljenje uči da se ne mirimo sa
savezništvima koja bi od proročkoga naroda stvarala šutljivu skupinu
preplašenih poslušnika. Kristovo utjelovljenje nas poziva da kao vjernici u
svojim životnim sredinama prepoznajemo druge vjernike, da se uzajamno
podupiremo u radosti te da pomažemo ljudima dobre volje u znanosti i
kulturi, u gospodarstvu, politici i medijima koji nesebično podnose žrtvu,
dajući svjedočanstvo utjelovljenja Istine, uz cijenu da budu marginalizirani
i ismijavani. U božićno se vrijeme sve pokušava pokazati u ljepšem svjetlu.
Koriste se velike riječi o miru i zajedništvu, pokreću se humanitarne
akcije, razmjenjuju se najbolje želje... I sve to tako kao da duboke rane
prethodnih mjeseci nije nitko uzrokovao; kao da nitko nije unosio nemir i
podjele u hrvatsko društvo i među ljude koji traže istinsko dobro; kao da
nikomu nije nanesena bol; kao da nismo svjedoci nasilju na ulicama, u
obiteljima; kao da ne osjećamo teret izgubljenoga poštovanja prema
svetinjama, prema životu od njegova začeća do naravne smrti, prema
nedjeljnom blagdanu, prema bolesnim i starijim osobama, prema onima koji su
dali živote i ostali invalidi radi naše slobode... Svakom se iskrenom stavu
traženja Boga, pomirenja, opraštanja i ljubavi radujemo, ali nemamo pravo
zanijekati zahtjevnost Kristova utjelovljenja. Nemamo pravo popustiti
napastima zaobilaženja snage kršćanskoga Križa.
6. Življeno kršćanstvo, dodirnuto otajstvom
Božića, vraća čovječanstvu izgubljena uporišta, jer Bog je svjetlo koje tama
ne obuzima. Utjelovljenje Boga u ljudsku povijest vraća čovjeku
dostojanstvo. Bog je došao kako bi nas osposobio za ljubav. To je istinski
sadržaj Božića. Kao vjernici znamo, uporište za radost, pouzdanje, sebedarje
moguće je naći samo u Bogu. Božić nas uči da zemaljski život više nije
zemlja progonstva, nego hod prema nebeskome domu. Možda je današnji Božić
samo naizgled drukčiji od prvoga, jer on je, bez obzira na sve, još uvijek
Božić siromašnih, napuštenih, obilježenih zlom. To je Božić pomirenja i
žuđenoga mira. Početak života Djeteta s nama navještaj je nade, prvi
neizostavni korak za preporađanje i za uskrišavanje na novi život. Kad se
nađemo pred Božićem, zahvaća nas udivljenost koja najčešće oduzima riječi.
Ponekad ne znamo imenovati svoje unutarnje osjećaje. Osjećamo se ogoljenima
pred Ocem koji nam je u stvaranju darovao bezgraničnu radost i sličnost sa
sobom, a mi smo - odbijajući Boga - unijeli tamu. Okružujemo se stvarima,
podliježemo sebičnosti te sami nesretni unesrećujemo i druge. Željeli bismo
ponovno pronaći onaj dah što ga je Bog podario svijetu u Stvaranju i
osjetiti dar Duha Svetoga po kojemu je svijetu darovan Spasitelj.
Utjelovljeni Bog s nama izazovno nas pita jesmo li mi s njim; želimo li biti
s njim. Koliko ga prihvaćamo u osobnome životu; koje je njegovo mjesto u
obitelji? Prihvaćamo li ga na mjestima odgoja, ljudskoga rasta i kulturnoga
razvoja? Prihvaćamo li ga u društvenome, znanstvenome, gospodarskome i
političkome životu; ne poput ukrasa ili pokušaja osiguravanja i širenja
vlastitih interesa i utjecaja, nego kao iskreno nastojanje da ti Božji
darovi budu na službu svim ljudima? U kršćanstvu Bog nije protivnik čovjeka,
nego postaje čovjekom kako bi se solidarizirao sa svakim čovjekom, jer nam
je objavio da mu je stalo do radosti svakoga od nas.
7. I dok će nekome izgledati da se svake
godine u ovo doba ponavlja isto i da je božićno vrijeme tek mala stanka u
međusobnome rivalstvu, sukobima i razdorima, kao kršćani iznova pronalazimo
izazovnu radost Utjelovljenja, događaja koji nadilazi ljudsku povijest i od
nje stvara božansko-ljudsku zbilju, ne dopuštajući ravnodušnost onih koji se
zovu kršćanskim imenom. Utjelovljenje Isusa Krista izaziva, štoviše -
poziva. Kršćanin od Krista uči kako biti promicateljem zajedništva, mira i
solidarnosti. U božićnim će danima povjerenje u Isusa Krista svjedočiti
nekoliko desetaka tisuća mladih iz europskih zemalja koji na naš poziv, a u
organizaciji ekumenske zajednice iz Taizéa, dolaze u Zagreb na hodočašće
povjerenja na zemlji. Stvarnost nemirnoga svijeta povećava u nama pozornost
prema tragovima Božje prisutnosti, među kojima iznimno mjesto zauzima
euharistija. Svako euharistijsko slavlje, a posebno nedjeljno, naviješta
istinu o svijetu i o nama. Na putovima naših pitanja i nemira, posustajanja
i razočaranja, Božanski suputnik je euharistijski bliz, utjelovljen za nas,
kako bismo mi bili utjelovljenje njegove blizine za druge. Radost je došla
na ovaj svijet da se mi osposobimo za darivanje radosti drugima. Poput
pastira koji su se vratili s mjesta Rođenja »slaveći i hvaleći Boga za sve
što su čuli i vidjeli« (Lk 2, 20) želim svima vama, draga braćo i sestre,
osobito onima koje je križ pritisnuo tako snažno da teško vide znakove Božje
prisutnosti u svojemu životu, da vam bude udijeljena milost radosti.
Bog je odagnao tamu, kako bi njegovo svjetlo pokazalo istinu o predivnom
svijetu i najdragocjenijem stvorenju - čovjeku. Božić je istina o
bogolikosti čovjeka. Zagledajte se u tu istinu kroz oči ljudi kojima ćete
čestitati Božić.
Svima vam želim čestit Božić i Božjim svjetlom blagoslovljenu 2007. godinu!
† Kardinal Josip Bozanić
nadbiskup i metropolit zagrebački
U Zagrebu, o Božiću 2006.
|
