|
S
najmanje dvije poteškoće papa Benedikt
XVI.započinje svoju službu: prati ga stereotipna
predrasuda o »prekonzervativnom teologu« i
prenaglašeno uspoređivanje s Ivanom Pavlom II.
kao da je riječ o antipodima u hijerarhiji
Katoličke crkve. Apsurdno je da mu se krivo
uzima za mjeru prethodnik kojemu je bio najbliži
suradnik i najutjecajniji kreator »smjera«
Katoličke crkve za vrijeme pontifikata »Velikoga
pape«
Zagreb, 23./24. travnja 2005. (Vjesnik) - Već
nekoliko tjedana oči čitavoga medijski
relevantnog svijeta uprte su u Trg sv. Petra u
Vatikanu. Kako se sa zamišljenom radoznalošću
pratio svaki pokret iza prozora papinskih odaja,
tako se, čini se, s još većom zebnjom čekala i
očekivala vijest o preminuću karizmatičnog pape
Ivana Pavla II., a opet kao da je sve došlo
iznenada i neočekivano.
Iskazivanje
poštovanja, čak i divljenja »Velikom papi«
odjednom je silazilo i s usana njegovih najvećih
oponenata. Ne, nije to bilo samo kurtoazno
držanje odnosno diplomatskoposlovični govor!
Koliko god s jedne strane psihologija mase može
biti jako opasna, toliko je s druge strane ovaj
put gotovo globalna privrženost prema preminulom
Pontifexu svekolike (ne samo političke!) moćnike
svijeta isprovocirala na iskrenost i doslovce ih
potakla da sami sebe sretnu te da iskrenije
i autentičnije progovore no inače.
Kao da su umah
bili napušteni svi vjersko-partikularni,
političko-
nacionalni i drugi diplomatski protokoli. I u
jednom trenutku čini se da aktualna politička
povijest napušta svoj dnevni red te se nekoliko
dana zaustavlja i usredotočuje svoju pažnju ne
samo na jednu osobu, nego, nadasve, gotovo
meditira o njenom neumornom angažmanu za
zajedničko dobro, za mir u svijetu i poštovanje
drugoga i drugačijega.
Nakon toga
radoznalo iščekivanje novoga pape (nipošto samo
zbog raznolikijih medijskih mogućnosti praćenja
predizbora i samih konklava) ovaj put kao da
nije bilo u prvom redu samo i jedino stvar
katolika, nego je odjednom postala općesvjetska
ne samo tema već i briga. Spekulativni razgovori
i hipotetička nagađanja o »papabilima« medijski
su nepotrebno dramatizirali situaciju, a sve je
zapravo bilo dodatno hranjeno pa i djelomično
pozitivno isprovocirano neuobčèajenom
transparentnošću i medijskom otvorenošću
vatikanskih struktura Katoličke crkve.
I upravo izbor
kardinala Josepha Ratzingera za novog papu
Katoličke crkve kao da je dodatno išao na ruku
medijima, koji su nakon »nepoznatog Poljaka«
sada pred slatkim zadatkom medijskog
»prerađivanja priče« o isuviše poznatom Nijemcu,
dugogodišnjem predstojniku Kongregacije za nauk
vjere (»negdašnje Inkvizicije «). Premda je
prema svim »medijskim kladionicama« bio na samom
vrhu njihovih samouvjerenih predviđanja i
iščekivanja, vijest da je Ratzinger izabran za
papu mediji predstavljaju kao neočekivan izbor.
S najmanje dvije
poteškoće papa Benedikt XVI. započinje svoju
službu: već na samom početku prati ga
stereotipna predrasuda o »prekonzervativnom
teologu« i zatim prenaglašeno uspoređivanje s
prethodnikom u službi - kao da je riječ o
antipodima u hijerarhiji Katoličke crkve.
Apsurdnost i jedne i druge poteškoće upravo
je u tome da Joseph Ratzinger nigdje nije bio
tako kritiziran kao u svojoj matičnoj domovini,
odnosno da mu se krivo uzima za mjeru
prethodnik, u službi kojega je bio najbliži
suradnik i čak najutjecajniji kreator »smjera«
Katoličke crkve za vrijeme pontifikata »Velikoga
pape«.
Dočim je papa
Ivan Pavao II. mogao računati na neograničenu
vjernost i podršku svojih poljskih sunarodnjaka,
dotle će, čini se, Benedikt XVI. morati među
velikim brojem upravo svojih sunarodnjaka steći
povjerenje, a i sami kritičari u Njemaèkoj
trebat će diferencirati i ujedno premisliti
svoju kritiku.
Apsurdno je i da
je u početku svijetu nepoznati Karol Wojtyla
uživao veće povjerenje šire javnosti nego što ga
na samom početku svog pontifikata uživa Joseph
Ratzinger, odavno poznati autor desetaka knjiga,
prevedenih na više desetaka jezika. Bili smo
svjedocima
nebrojenih svjedočanstava ljudi iz raznih
slojeva društva, posebice
onih koji se nisu slagali s nekim stavovima pape
Ivana Pavla II., kako je on kao osoba i čovjek
vjere na njih ostavio poseban dojam u osobnim
susretima.
Novom su papi
njegovi kritčari pak gotovo bez iznimke
iskazivali isključivo respekt zbog njegovih
izvanrednih intelektualnih sposobnosti, dočim je
govor o osobi kao takvoj bio izrazito kritičan.
Tko je Joseph
Ratzinger? Riječ je o izrazito mirnoj,
opuštenoj, ali opet određenoj osobi. Skroman,
nenametljiv i gotovo stidljiv, ali opet vrlo
zainteresiran i pozoran slušatelj. U samim
počecima sve je ukazivalo da će njegova životna
staza biti znanstveni put, te je već kao mladi
teolog bio izrazito progresivan mislilac. Kao
znanstvenik i teolog nije bio skolastik s nekim
razrađenim teološkim sistemom, nego više
radoznao i otvoren teološki pisac bez ikakvih
aspiracija reformatora.
Premda je
znanstveno-teološku karijeru ubrzo zamijenio
biskupskom službom, sačuvao je kako teološku
svježinu tako i crtu čovjeka znanosti i izrazite
intelektualne oštrine.
Iako mu se
neprestano prišiva etiketa teologa »pozicije
status quo«, dobar poznavatelj njegova opusa
vrlo brzo će primijetiti znatan razvoj njegova
teološkog promišljanja. Štoviše, mnogi misle da
se upravo u tome krije potencijal i šansa za
iznenađenje. Kako služba mijenja ljude,
zasigurno će novi papa Benedikt XVI. također
dati svoje posebne naglaske toj službi. Jedno je
biti predstojnik ne znam kako važne
kongregacije, a drugo je biti papa.
Stoga je jedno
sigurno, da uza sve osobno poštovanje i
intelektualnu bliskost sa svojim prethodnikom,
Ratzinger zasigurno neće nastojati biti novo, a
još manje klonirano izdanje pape Poljaka.
A tko je zapravo
papa? Čini se da je riječ o najnemogućijoj
službi na ovom svijetu. Toliko toga se očekuje
da bude objedinjeno u jednoj osobi: nasljednik
sv. Petra i ujedno šef jedne države, vješt
menadžer poslova najveće vjerske zajednice i
ujedno služba s posebnim moralnim autoritetom,
medijska zvijezda i istodobno kontemplativni
molitelj, blizak ljudima te ujedno asket, svetac
i osoba koja se aktivno miješa u politička
zbivanja ovoga svijeta - dakle, prevelika
očekivanja koja je u jednoj osobi nemoguće
objediniti.
Prije nekoliko
godina Ratzinger se htio povući i otići u
zasluženu mirovinu te pisati knjige. Na zamolbu
Ivana Pavla II. ostao je i dalje služiti te biti
čuvarom vjere i katoličkoga identiteta. Uza svu
naglašenu privrženost tradiciji, taj briljantni
intelektualac svojom je starosnom blagošću,
skromno i nadasve otvoreno započeo službu
Pontifexa - mostograditelja.
U kojoj će mjeri
u tome uspjeti, odnosno njegov pontifikat biti
benediktinski tj. blagoslovljen, ne samo na
dobrobit Katoličke crkve nego cijeloga svijeta,
ne ovisi samo o njemu, već i o onima koji
očekuju da i prema njima ispruži ruku dijaloga i
gradi mostove susreta. |
