|
Primivši u
audijenciju kardinale i članove papinske obitelji
i Rimske kurije u povodu božićnog čestitanja, Papa
se osvrnuo na neka važnija događanja u godini koja
je na izmaku: smrt pape Ivana Pavla II., Svjetski
dan mladeži u Koelnu, Biskupsku sinodu te svoj
izbor za Petrova
nasljednika
Vatikan, 22. prosinca 2005. (IKA) - Papa Benedikt XVI. primio
je 22. prosinca u Apostolskoj palači u Vatikanu u
audijenciju kardinale i članove papinske obitelji
i Rimske kurije u povodu božićnog čestitanja.
Nakon prigodnog obraćanja dekana Kardinalskog
zbora kardinala Angela Sodana Papa je održao govor
u kojem se, između ostaloga, osvrnuo na neke
važnije događaje koji su označili godinu na
izmaku.
U prvom redu podsjetio je na smrt
svoga prethodnika pape Ivana Pavla II., nakon duge
bolesti i postupnog gubljenja sposobnosti govora.
"Nijedan nam Papa nije ostavio iz sebe toliko
tekstova kao što je ostavio on; nijedan Papa prije
nije mogao posjetiti, kao što je učinio on, čitavi
svijet i izravno progovoriti ljudima na svim
kontinentima", istaknuo je Benedikt XVI. Rekao je
i kako će ostati u neizbrisivom sjećanju Cvjetna
nedjelja ove godine, kada je papa Woytila s
grančicom u ruci i neskrivenim bolom na licu
stajao na prozoru. Prisjetio se i kako je Ivan
Pavao II. u svojoj privatnoj kapeli sudjelovao na
Križnom putu na Koloseju te na kraju njegova
nijemog blagoslova na Uskrs. "Sveti Otac je,
svojim riječima i svojim djelima, dao velike
stvari; ali nije ništa manje važna lekcija koju
nam je dao s katedre patnje i šutnje" osobito u
svojoj knjizi "Sjećanje i identitet", u kojoj je
dao tumačenje patnje koje se temelji na njegovu
osobnom iskustvu, rekao je Benedikt XVI. Ivan
Pavao II. osobito je pokazivao koliko ga je
pogađalo zlo koje smo, u nedavno završenom
stoljeću, osjetili na dramatičan način. Zbog toga
iskustva zla, za papu Woytilu pitanje otkupljenja
je postalo bitno i središnje pitanje njegova
života i njegova razmišljanja kao kršćanina. Učio
je kako nasuprot nasilju, zlu i dubokoj
ukorijenjenosti zla u povijesti stoji božansko
milosrđe, istaknuo je Sveti Otac. Ipak, nastavio
je Benedikt XVI. u svome izlaganju misli svoga
prethodnika, ono što zlu zadaje konačni udarac
jest patnja Boga, patnja Sina Božjega. "Moramo
činiti sve da ublažimo patnju i spriječimo
nepravdu koja prouzročuje patnju nevinih. Međutim,
moramo također učiniti sve da ljudi uzmognu
otkriti smisao patnje, kako bi na taj način bili
kadri prihvatiti vlastitu patnju i sjediniti je s
Kristovom patnjom. Na taj se način ona stapa sa
otkupiteljskom ljubavlju te tako postaje snaga
protiv zla u svijetu", rekao je Papa. "Odgovor
koji smo dobili prilikom Papine smrti bilo je
potresno očitovanje zahvalnosti što se on, u
svojoj službi, potpuno predao Bogu za svijet;
zahvalnost što nas je, u svijetu punom mržnje i
nasilje, iznova naučio ljubiti i trpjeti u službi
drugih; pokazao nam je, da tako kažem, uživo
Otkupitelja, otkupljenje i dao nam je sigurnost da
smrt doista nema posljednju riječ na svijetu",
dodao je Sveti Otac.
Papa je u nastavku
svoga govora podsjetio na još dva važna događaja u
protekloj godini: Svjetski dan mladeži u Koelnu i
Biskupsku sinodu o Euharistiji kojom je zaključena
Godina Euharistije.
Osvrćući se na Svjetski
dan mladeži, Papa je rekao kako je taj dan svima
onima koji su u njemu sudjelovali ostao u sjećanju
kao veliki dar, posebno istaknuvši kako je na
njemu sudjelovalo više od milijun mladih kako bi
zajedno moliti, primali sakramente pomirenja i
euharistije, pjevali i slavili zajedno, radovali
se životu i klanjali se te primali euharistijskog
Gospodina. Tih je dana u gradu na Rajni vlada
radost, istaknuo je Papa. Ta je susret, nastavio
je Papa, bio nadasve hodočašće koje je u sebi
sadržavalo dvije smjernice. S jedne strane
predstavljao je poziv da se svijet koji nas
okružuje ne promatra kao neobrađenu materiju s
kojom možemo nešto učiniti, već da u njemu
otkrijemo "Stvoriteljev rukopis", stvarateljski um
i ljubav po kojoj je nastao svijet o kojoj cio
svemir govori. S druge stane je poziv na
osluškivanje povijesne objave koja nam, jedina,
može pružiti ključ tumačenja tihoga otajstva
stvaranja, pokazujući nam na konkretan način put
koji vodi Gospodaru svijeta. Na susretu je osobito
došlo do izražaja dimenzija klanjanja, dodao je
Papa. Upravo u svijetu u kojem postupno nestaje
kriterija za orijentaciju i postoji prijetnja da
svatko samoga sebe smatra jedinim kriterijem,
važno je istaći klanjanje, rekao je Papa.
U
nastavku Papa je govorio o drugom važnom događaju
u protekloj godini: Biskupskoj sinodi i Godini
euharistije. Papa je u tome kontekstu osobito
izrazio zadovoljstvo što posvuda u Crkvi iznova
dolazi do buđenja prakse euharistijskog klanjanja
i što njegovi plodovi bivaju
bjelodani.
Posljednji događaj na koji se Papa u
svome govoru osvrnuo bilo je obilježavanje
četrdesete obljetnice završetka Drugoga
vatikanskog koncila. Papa je istaknuo kako se ne
može zanijekati kako je u različitim dijelovima
Crkve prijem Koncila išao vrlo teško i sporo te se
zapitao zašto je tomu tako. Sve ovisi, rekao je
Papa, o pravilnom tumačenju Koncila i njegovoj
primjeni. Osnovni razlog tomu Papa vidi u
činjenici da je došlo do sraza dvaju suprotnih
hermeneutika među kojima je došlo do međusobnog
sukobljavanja. Jedna je prouzročila konfuziju,
druga, na tih ali uvijek vidljiv način, donijela
je plodove. S jedne strane postoji tumačenje koje
bi se moglo nazvati "hermeneutikom diskontinuiteta
i prekida". Ona nerijetko nije mogla uživati
simpatije medija te dijela suvremene teologije. S
druge je strane "hermenutika reforme", obnova
jedinoga subjekta - Crkve, koju nam je Gospodin
dao, na kontinuiran način; ona je subjekt koji
raste u vremenu i razvija se, ali pritom ostaje
uvijek ista, jedan jedini subjekt Božjega naroda
na putu. Hermeneutika diskontinuiteta prijeti da
uvede raskol između pred-koncilske Crkve i
post-koncilske Crkve. Ona govori kako koncilski
tekstovi ne predstavljaju pravi duh Koncila, već
predstavljaju rezultat kompromisa, te stoga pravi
duh Koncila valja tražiti u poticajima ka novom
koji se kriju u pozadini tih tekstova i kao takvi
predstavljaju pravi duh Koncila te ih valja
slijediti. Jednom riječju: potrebno je slijediti
duh Koncila, a ne njegove tekstove. Međutim,
primijetio je Papa, takvo tumačenje ostavlja
veliki prostor proizvoljnom tumačenju što
predstavlja veliku opasnost za zdravi nauk Crkve i
dosljednost Kristovu nauku.
Toj se
hermeneutici diskontinuiteta suprotstavlja
hermeneutika reforme koja uključuje zauzimanje da
se određena istina izrazi na nov način što
iziskuje da se ista promišlja na nov način te se s
njom uspostavi novi odnos. Odnosno, kako je rekao
Papa citirajući Ivana XXIII., da "siguran i
nepromjenjiv nauk, koji se mora vjerno poštivati,
bude produbljivan i predstavljen na način koji
odgovara zahtjevima našega doba. Jedno je naime
polog vjere, odnosno istine sadržane u našemu
časnom nauku, a nešto sasvim drugo način na koji
su one izražene, čuvajući njihovo isto značenje i
istu važnost". Papa je primijetio da gdjegod je
prijem Koncila bio vođen tim usmjerenjem dolazilo
je do rasta novog života i sazrijevanja novih
plodova. Danas, četrdeset godina nakon Koncila,
vidimo kako dobro sjeme, premda se polako
razvijalo, ipak raste a zajedno s tim raste i naše
duboka zahvalnost na djelu koje je ostvario
Koncil, rekao je Papa.
U nastavku svoga
govora Papa je istaknuo kako je jedna od važnih
zadaća Koncila bila utvrditi na nov način odnos
između Crkve i suvremenog svijeta. Sukob vjere
Crkve s radikalnim liberalizmom kao i prirodnim
znanostima, koje su išle za tim da obuhvate sve
stvarnosti do njihovih krajnjih granica,
pokušavajući tvrdoglavo zanijekati Božje
postojanje, izazvala je u 19. stoljeću žestoke i
radikalne osude suvremenog doba od strane Crkve.
Naizgled se činilo kako ne postoji neko otvoreno
područje za pozitivan i plodan dogovor. U
međuvremenu je međutim u suvremenom dobu došlo do
razvoja. Uočeno je kako američka revolucija
ponudila model suvremene države različit od onoga
koji su nudile radikalne tendencije koje su se
javile u drugoj fazi francuske revolucije.
Prirodne su se znanosti, na sve jasniji način,
počele suočavati s vlastitim ograničenjem koje su
nametnula njihove metode koje, premda su polučila
veličanstvena postignuća, ipak nisu kadra
obuhvatiti stvarnost u njezinoj sveobuhvatnosti.
Tako su se obje strane počele jedna drugoj
okretati. U razdoblju između i neposredno nakon
dvaju svjetskih ratova državnici katoličke
vjeroispovijesti pokazali su kako može postojati
suvremena laička država, koja ipak nije neutralna
spram vrijednosti, već živi crpeći iz velikih
etičkih izvora koje je otvorilo kršćanstvo.
Katolički socijalni nauk postao je važan model
između radikalnog liberalizma i marksističke
teorije o državi. Prirodne znanosti, koje su
bezrezervno služile metodom u kojoj nije bilo
mjesta Bogu, sve su jasnije uviđale vlastita
ograničenja, te su sve više svoja vrata otvarale
Bogu, svjesne da stvarnost natkriljuje
naturalističku metodu i ono što ona može
obuhvatiti. Bilo je nužno stoga ponuditi odgovore
na tri niza pitanja: u prvom redu definirati na
nov način odnos između vjere i suvremene znanosti,
zatim definirati odnos između Crkve i suvremene
države te, na kraju, riješiti problem vjerske
snošljivosti. U tim pitanjima, koje su po svojem
karakteru od presudne važnosti, Crkva, usprkos
ponekoj nedosljednosti, nikada nije napustila
svoja načela, što se na prvi pogled ne čini tako.
Potrebno je naučiti i prepoznati, rekao je Papa,
da u odlukama o tim pitanjima jedino načela
predstavljaju trajni vidik, dok konkretni oblici,
koji ovise o povijesnim prilikama te dakle mogu
biti podložni promjenama, nisu trajne naravi. Tako
primjerice ako se vjersku slobodu promatra kao
izraz čovjekove nesposobnosti da pronađe istinu i
slijedom toga daje se za pravo relativizmu, tada
je ona od društvene i povijesne nužnosti na
neprimjeren i neispravan način uzdignuta na
metafizičku razinu i tako lišena svoga pravog
smisla, što za sobom povlači da ju nikako ne može
prihvatiti onaj koji vjeruje da je čovjek kadar
upoznati istinu o Bogu i, na temelju nutarnjeg
dostojanstva istine, vezan je uz tu spoznaju.
Nešto je potpuno drugo promatrati slobodu
vjeroispovijesti kao nužnost koja proizlazi iz
ljudskog suživota, štoviše kao nutarnju posljedicu
istine koja se ne može nametnuti izvana, već ju
čovjek mora sam usvojiti i steći, rekao je Papa.
Vjeroispovijest nijedna država nema pravo
nametati, već nužno iziskuje čovjekov pristanak u
slobodi savjesti, dodao je pritom Papa
podsjećajući pritom na primjere brojnih mučenika u
povijesti Crkve koji su položili živote za svoju
vjeru.
Oni koji očekuju da će to približavanje
Crkve suvremenom dobu i njezino "otvaranje
svijetu" ublažiti sve napetosti i dovesti do
čistog sklada, podcjenjuju opasnu krhkost ljudske
naravi koja se u svim povijesnim razdobljima i
svakoj povijesnoj konstelaciji predstavlja
prijetnju za čovjekov put. Te opasnosti, s novim
mogućnostima i s novom čovjekovom moći nad
materijom i nad samim sobom, ne samo da nisu
nestale, već poprimaju nove dimenzije, kao što to
pokazuje nedavna povijest, rekao je Papa dodajući
kako i u našem dobu Crkva ostaje "znak
osporavan".
Na kraju svoga govora Papa je
podsjetio na svoj izbor za nasljednika sv. Petra
19. travnja ove godine, rekavši kako je taj izbor
pobudio u njemu "manji strah" te kako mu je samo s
velikim pouzdanjem u Boga mogao reći svoj "da".
Zahvalio je svima koji ga prihvaćaju "s velikim
povjerenjem, dobrotom i razumijevanjem, prateći ga
iz dana u dan svojom molitvom".
"Božić je
blizu. Gospodin Bog se prijetnjama povijesti nije
suprotstavio nekom izvanjskom silom, kako bismo mi
to ljudi, prema našim ovozemnim shvaćanjima,
očekivali. Njegovo je oružje dobrota. Objavio se
kao djetešce, rođen u štalici. Upravo na taj način
on suprotstavlja svoju potpuno različitu vlast
razornim silama nasilja. Upravo tako on spašava.
Upravo tako nam pokazuje ono što spašava", rekao
je Papa u svome govoru u tijeku audijencije u
kojoj je primio kardinale i članove papinske
obitelji i Rimske kurije u povodu božićnog
čestitanja. |
