|
Vatikan, 14. lipnja 2007. (Radio Vatikan) - Na
svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 15. lipnja, u Crkvi se, po želji pape
Ivana Pavla II. od 1995. godine, obilježava Dan posvećenja svećenstva.
Osvrnuvši se na smisao obilježavanja u razgovoru za Radio Vatikan
nadbiskup Mauro Piacenza, tajnik Zbora za kler, kazao je kako je cilj
obilježavanja moliti se za posvećenje svećenstva, odnosno da Božji puk i
svećenici shvate nezamjenjivost svećeništva. Po svećeništvu otkupljenje u
svakom vremenu stiže do svih naraštaja. Prvo značenje jest shvatiti bitnost
svećeništva; ono nije neka crkvena nadogradnja, nego je okosnica koja
očituje spasiteljsku želju našega Gospodina Isusa Krista. Cilj je dakle
molitva za posvećenje svećenstva, jer svećenik, koji je u društvu drugi
Krist, mora biti kadar obnavljati Kristovo ponašanje; svetost je, dakle,
ontološka potreba, potreba vlastitoga bića – kazao je nadbiskup.
Na upit zašto se Dan obilježava na svetkovinu Srca Isusova, kazao je kako je
srce simbol osjećajâ. Kada na nekoj slici vidimo srce, odmah mislimo na
ljubav, na očitovanje osjećajâ. Isusovo srce je simbol, njemu se pridaje
pastoralna skrb za duše. Kada gledamo u Srce, mislimo na rečenicu: „Dođite k
meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i Ja ću vas okrijepiti“. Stoga se
svećenik, s jedne strane, osjeća ljubljen i prihvaćen kao prijatelj: Neću
vas više nazivati slugama, nego prijateljima – kaže Isus svojim svećenicima
i apostolima; osjeća se, dakle, shvaćen u trenutcima svoje osamljenosti ili
u teškoći naviještanja vrednota u sekulariziranome društvu. S druge pak
strane, svećenik je škola, odnosno uči da bude ispunjen pastoralnom
ljubavlju kako bi i sam mogao biti utočište dušama. Svećenička nazočnost,
gledanje svećenika mora biti znak, veoma je važno njegovo odijelo i
primjerno držanje. Kada ga ljudi gledaju, trebali bi osjetiti smisao
očinstva, prihvata, shvaćanja, utočišta za sve, u svim prilikama. Rekao bih
da je to posebna škola da budu dobri ispovjednici, djelitelji Božjega
milosrđa – istaknuo je nadbiskup.
Osvrnuvši se na lik svećenika, kazao je kako kršćanska zajednica očekuje
drugačijega svećenika od onoga kojega predstavljaju obavijesna sredstva.
Ljudi očekuju da svećenik prvenstveno bude Božji čovjek; u to sam se uvjerio
predajući vjeronauk u nekim gimnazijama. Mladi se mogu šaliti na račun
vjeroučitelja, odnosno svećenika, ali kad traže svećenika u njemu žele naći
Božjega čovjeka, poput svetoga Arškoga župnika, Don Bosca, premda svaki na
svoj način i sa svojim obilježjima, bili su ispunjeni Božjom nazočnošću. Kad
se Arškoga župnika pitalo: „Koga si išao posjetiti?“ Odgovor je bio: „Išao
sam vidjeti Boga u jednome čovjeku“. Uvjeren sam da bi i ateisti, osobe
udaljene od Boga, u dubini svoga srca, kad se govori o svećeniku, ili kad bi
morali otvoriti svoje srce, tražili Božjega čovjeka – istaknuo je nadbiskup.
Govoreći o izazovima za današnjega svećenika, kazao je kako o njima često
govori Benedikt XVI.: sekularizacija, relativizam, izazov takozvane nestalne
misli, koja je u svojoj slabosti čvrsta upravo jer je veoma uvriježena u
kulturi masa, prenošena obavijesnim sredstvima; primjerice ravnodušnost,
irenizam (pomirljivost), odnosno popustljivost prema kojoj je sve dobro.
Stoga ne osjeća se dovoljno apsolutna, a ne relativna, potreba Gospodina
Isusa Krista kao čovjekova Otkupitelja. Uvjeren sam da su to opasnosti
suvremene kulture: nesnošljive snošljivosti, koja osim istine i njezina
predlaganja podnosi sve. Ne može se tražiti da su svi u dimenziji objektivne
istine, ali se može prihvatiti da je traže kao najskrovitiju čovječju
težnju. Stoga ima bezbroj relativističkih shvaćanja, a i kultura je
djelomično new ageovska, djelomično teistička. U konačnici, traga se za
vrednotama, ali je riječ o neodređenim vrednotama, a ne o vrednoti Isusa
Krista: puta, istine i života. Ta je kulturna podloga, uglavnom
materijalistička, proturječna, jer se istovremeno traži velika duhovnost,
upravo to što Božji čovjek, svećenik, treba ponuditi. Svećenik ne treba
trčati za svijetom, ali mora biti ispunjen Bogom kako bi svijet trčao za
njim, odnosno za Bogom; dakle, mora znati sučeliti se s tim izazovima,
hraneći se Božjom ljubavlju i žarom za poslanje – istaknuo je nadbiskup
Piacenza.
Osvrnuvši se na odnos svećenika i vjernika, kazao je kako postoji uzajamna
duhovna ovisnost. Što je svećenik svetiji i što su mu bliži oni za koje
skrbi šira je svetost. Svetost je poput užarene peći koja grije čitavu
prostoriju. Stoga je dobro da se vjernike koji to shvaćaju potiče da mole za
svoje svećenike te da zahtijevaju da svećenici budu sveti, s dužnim
razumijevanjem, jer vjernici trebaju omogućiti posvećenje svećenika, da se
svećenik, radeći s njima, osjeti pozvan na dublje nasljedovanje Krista. Ne
treba zaboraviti ni potvrđeni put: posvemašnje povjerenje Mariji. Neka Ona,
koja je u svoje krilo prihvatila život, začela po Duhu Svetome i rodila
Krista, oblikovala, dakle, tijelo Krista svećenika, u svećenicima oblikuje
glavne crte svoga Sina Isusa – zaključio je nadbiskup.
|
