|
Vatikan, 20. ožujka 2007. (Radio Vatikan) -
Devetnaestoga ožujka 1937. godine, objavljena je enciklika „Divini
Redemptoris“, pape Pija XI., koja upozorava na pogrješke i zločine
komunizma. On lišava čovjeka njegove slobode, oduzima svako dostojanstvo
ljudskome biću i svaku moralnu suzdržljivost protiv navale slijepih pobuda –
napisao je Pio XI. o komunizmu. Samo nekoliko dana prije, 14. ožujka, papa
Ratti je enciklikom „Mit brennender Sorge“ vrlo oštro osudio neljudsko
ponašanje nacionalsocijalističkoga režima i nacističku ideologiju.
Osvrnuvši se u razgovoru za našu radio postaju na ova dva dokumenta,
povjesničar Pietro Scoppola je prije svega napomenuo kako je njihovo
objavljivanje obilježavalo dramatično raspoloženje, koje je već
nagoviještalo Drugi svjetski rat. Vrijeme je uoči toga dramatičnog događaja
koji prevladava u povijesti XX. stoljeća, a Papa stavlja na papir svoju
odlučnu osudu dvaju totalitarizama – s jedne strane komunizam, enciklikom
„Divini Redemptoris“, i s druge nacizam, enciklikom „Mit brennender Sorge“.
Osuda Pija XI. vrlo je znakovita i, između ostaloga, nagoviješta encikliku
koja nije objelodanjena, jer je Pio XI. preminuo prije njezina
objavljivanja; riječ je o enciklici „Humani Generis Unitas“, protiv
njemačkoga relativizma. Sada je izišla na svjetlo dana, zahvaljujući
nedavnim istraživanjima – kazao je između ostaloga Scoppola i pojasnio kako
su otvoreni tajni vatikanski arhivi, te su sada i dokumenti o papinstvu Pija
XI., koji su do nedavno bili nepoznati, dostupni znanstvenicima pa se
otkrivaju brojni novi elementi, vrlo zanimljivi za povijest ovoga
pontifikata.
Na novinarov upit kakav je bio utjecaj ovih dviju enciklika, nakon njihova
objavljivanja, Scoppola je istaknuo velik utjecaj u sredinama u kojima su
imale pristup. Jer, nemojmo zaboraviti – dodao je Scoppola – ni komunistički
režim real-socijalizma, ni nacizam, nisu imali slobodni tisak i nije bilo
slobodnoga kruženja ideja. Sami biskupi i svećenici, u svojim nedjeljnim
propovijedima, trudili su se da ne izazovu reakcije na tu novost. U Rusiji
je pak bilo ozračje vjerskoga progona. Stoga je utjecaj tih dvaju dokumenata
bio snažan na razini rukovodećih staleža, koji su mogli saznati tu novost,
ali na razini širokih narodnih masa, spoznaja o dokumentima je, na neki
način, bila ograničena nedostatkom slobode, odnosno nemogućnošću slobodnoga
kruženja idejâ. Napomenuvši između ostaloga kako i nakon 40 godina, ove
enciklike imaju vrlo veliku vrijednost - jer osuda te težnje politike da
postane sve u ljudskome životu, i da prisvoji sebi religijsku dimenziju,
imala je vrlo veliko značenje onda kada je bila izrečena - Scoppola je
istaknuo kako su ovi dokumenti također upozorenje za budućnost. Ove su
enciklike i danas uporište za vrednote demokracije i slobode – kazao je na
koncu povjesničar Pietro Scoppola.
|
