|
Papa Benedikt XVI. u
svoj službeni grb odlučio je ne staviti tijaru,
već jednostavnu mitru, te uvodi i sasvim novi
simbol u grbu - palij
Vatikan,
8. svibnja 2005. (IKA) - Još od srednjega
vijeka, grbovi su ušli u opću upotrebu kod
ratnika i plemstva, te se razvio dobro razrađeni
jezik koji uređuje i opisuje civilnu heraldiku
(znanost o grbovima). Istodobno se i kod
svećenstva razvila crkvena heraldika. Ona prati
pravila civilne heraldike s obzirom na
kompoziciju i oblik štita, no uokolo stavlja
simbole i oznake crkvenoga i vjerskoga
karaktera, prema stupnjevima svetoga reda,
jurisdikcije i dostojanstva. Gotovo osam
stoljeća stara tradicija predviđa da i pape
imaju svoj osobni grb, uz simbole vlastite
Apostolskoj stolici. Posebice se za renesanse i
kroz kasnija stoljeća ustalio običaj ukrašavanja
svih važnijih građevina grbom aktualnoga
Vrhovnoga svećenika koji ih je gradio. Papinski
se grbovi doista mogu naći na arhitektonskim
djelima, na knjigama, na ukazima i dokumentima
različitoga karaktera.
Često su pape preuzimali štit
grba koji je pripadao njihovoj vlastitoj obitelji,
ako ga je imala, ili su pak sastavljali grb
koristeći znakovlje koje je ukazivalo na njihove
životne ideale ili podsjećalo na njihova prošla
iskustva ili na elemente povezane s vlastitim
programom pontifikata. Ponekad su donekle
izmijenili štit što su ga imali kao biskupi. I
kardinal Joseph Ratzinger, nakon što je izabran za
papu i uzeo ime Benedikt XVI., izabrao je grb
bogat simbolizmom i značenjima, kako bi u
povijesti označio svoju osobnost i svoj
pontifikat.
Grb se, kako je poznato,
sastoji od štita, koji nosi neke značajne simbole,
a ovaj je okružen elementima koji označuju
dostojanstvo, stupanj, naslov, jurisdikciju, itd.
Štit koji je preuzeo papa Benedikt XVI. ima vrlo
jednostavan sastav: ima oblik "kaleža", što je
najčešće rabljeni oblik u crkvenoj heraldici
(drugi oblik je "konjska glava", kojega je
primjerice imao Pavao VI.). Unutar štita,
mijenjajući raspored elemenata svoga kardinalskoga
štita, grb pape Benedikta XVI. je crven sa zlatnim
"plaštem". Glavno, crveno, polje nadsvođeno je
dvama pokrajnjim poljima u gornjim kutovima štita
u obliku "plašta" zlatne boje. "Plašt" je
religijska oznaka, koja upućuje na ideale
nadahnute monaškom duhovnošću, posebice onom
benediktinskom. Razni redovi ili redovničke družbe
imaju u svome grbu "plašt", poput primjerice
karmelićana i dominikanaca, premda su ga ovi
posljednji imali samo u svome prvotnome znakovlju.
Benedikt XIII., Pietro Francesco Orsini
(1724-1730), iz Reda propovjednika, imao je u grbu
"dominikanski plašt", bijelo polje s crnim
"plaštem".
Štit pape Benedikta XVI. sadrži
znakovlje što ga je on već bio uveo u svoj grb kao
nadbiskup Muenchena i Freisinga, a onda i kao
kardinal. Međutim, ono je sada drugačije
raspoređeno. Glavno polje grba je ono središnje u
crvenoj boji. U tom najplemenitijem dijelu štita
nalazi se velika zlatna školjka, koja ima
trostruku simboliku. Ponajprije ima teološko
značenje: želi podsjetiti na legendu o sv.
Augustinu koji je na plaži susreo dječaka koji je
uz pomoć školjke pokušavao uliti svu vodu mora u
jednu rupu u pijesku, pa ga je upitao što radi.
Dječak mu je objasnio svoje uzaludne napore, a
Augustin je shvatio da se tu radi o njegovu
bezuspješnu naporu da obuhvati beskonačnost Boga
ograničenim ljudskim umom. Ta legenda ima očito
duhovno značenje: poziva na poznavanje Boga,
premda u poniznosti neprikladnih ljudskih
mogućnosti, zahvaćajući od neiscrpivosti
teološkoga nauka. Školjka je, usto, stoljećima
korištena kao znak hodočasnika: to je simbolika
koju i Benedikt XVI. želi zadržati, nastavljajući
tragovima Ivana Pavla II., velikoga hodočasnika u
sve dijelove svijeta. Misnica što ju je nosio za
svečane liturgije na početku svoga pontifikata, u
nedjelju 24. travnja, imala je na vidljivu mjestu
lik velike školjke. Ona je i znak prisutan u grbu
drevnoga schottenskoga samostana kod Regensburga u
Bavarskoj, uz koji je Joseph Ratzinger duhovno
snažno vezan.
U dijelu štita koji se naziva
"plašt", nalaze se dva znaka koja su pristigla iz
bavarske tradicije, što ih je Joseph Ratzinger,
kad je 1977. postao nadbiskupom Muenchena i
Freisinga, uveo u svoj nadbiskupski grb. U desnom
kutu grba (slijeva onoga koji je okrenut prema
grbu) nalazi se glava crnca u smeđoj boji, s
crvenim usnama, krunom i ogrlicom. To je stari
simbol freisinške biskupije, osnovane u VIII. st.,
a nadbiskupije Muenchena i Freisinga od 1818.,
nakon konkordata između pape Pija VII. i kralja
Maksimilijana Josipa Bavarskoga. Crnčeva glava
nije rijetka u europskoj heraldici, te se i danas
javlja na mnogim grbovima Sardinije i Korzike, kao
i na oznakama plemstva. I na grbu pape Pija VII.,
Barnabe Gregoria Chiaramontija (1800-1823), bile
su tri crnčeve glave. No, dok u talijanskoj
heraldici crnac oko glave nosi bijelu traku, koja
ga označava kao oslobođenoga roba, te nije
okrunjen, u germanskoj heraldici on je okrunjen. U
bavarskoj tradiciji vrlo se često pojavljuje
crnčeva glava, a naziva se "caput ethiopicum" ili
"freisinški crnac".
U lijevom kutu "plašta"
pojavljuje se smeđi medvjed koji na leđima nosi
teret. Stara predaja pripovijeda kako je prvoga
biskupa Freisinga sv. Korbinijana (rođen oko 680.
u Chartresu u Francuskoj, umro 8. rujna 730.), dok
je jahao prema Rimu, u šumi napao medvjed, koji mu
je raskomadao konja. Korbinijan je međutim uspio
ne samo ukrotiti medvjeda, nego na njega staviti i
svoju prtljagu, prisilivši ga da ga prati do Rima.
Stoga je medvjed prikazan s teretom na leđima.
Jednostavno tumačenje toga simbola želi, u
medvjedu pripitomljenome milošću Božjom, vidjeti
samoga biskupa Freisinga, a u teretu obično vidi
težinu biskupstva koju je on nosio.
Štit
papinskoga grba može se tako opisati prema
heraldičkome jeziku na sljedeći način: "Crveni sa
zlatnim plaštem, sa školjkom u središtu; desni
plašt s crnčevom glavom u prirodnoj (smeđoj) boji,
s crvenom krunom i ogrlicom; lijevi plašt, s
medvjedom u hodu u prirodnoj (smeđoj) boji, s
crvenim teretom, povezanim u crnoj
boji".
Štit u svojoj unutrašnjosti nosi
znakovlje povezano s osobom koja ga nosi, s
njezinim idealima, tradicijama, njezinim
programima života i načelima koja je nadahnjuju i
vode. Različite oznake stupnja, dostojanstva i
jurisdikcije pojedinca nalaze se, pak, oko štita.
Od starine je tradicija da Vrhovni svećenik na
svome grbu, oko štita, ima dva ukrižena ključa (u
obliku križa sv. Andrije), jedan zlatni i jedan
srebrni: različiti autori tumače ih kao oznake
duhovne i vremenite vlasti. Oni se nalaze iza
štita, ili ispod njega, ali uvijek dobro uočljivi.
Matejevo evanđelje govori da je Krist rekao Petru:
"Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa
što god svežeš na zemlji, bit će svezano na
nebesima" (Mt 16,19). Ključevi su, dakle, tipičan
simbol vlasti što ju je Krist dao sv. Petru i
njegovim nasljednicima. Stoga se oni opravdano
nalaze na svakom papinskom grbu.
U civilnoj
heraldici uvijek se iznad štita nalazi neko
pokrivalo, obično kruna. I u crkvenoj se heraldici
obično pojavljuje neko pokrivalo, naravno
crkvenoga tipa. U slučaju Vrhovnoga svećenika od
najstarijih se vremena tu pojavljuje "tijara". U
početku je to bilo pokrivalo zatvoreno na vrhu.
1130. godine dodana mu je jedna kruna, oznaka
prevlasti Crkve nad državama. Bonifacije VIII.
1301. godine dodaje drugu krunu, u vrijeme sukoba
s francuskim kraljem Filipom Lijepim, kako bi
označio svoju duhovnu vlast nad onom svjetovnom.
Benedikt XII. 1342. dodaje treću krunu kako bi
označio moralnu vlast pape nad svim državnim
vladarima, te potvrdio posjed Avignona.
S
vremenom, izgubivši svoje svjetovno značenje,
srebrna tijara s tri zlatne krune počela je
označavati tri vlasti Vrhovnoga svećenika: svetoga
reda, jurisdikcije i učiteljstva. Kroz posljednja
stoljeća pape su koristili tijaru u svečanim
pontifikalnim slavljima, a osobito na dan
"krunidbe", na početku pontifikata. Pavao V.
koristio je u te svrhe dragocjenu tijaru koju mu
je darovala Milanska nadbiskupija, kao što je to
učinila i Piju XI., no potom ju je namijenio u
dobrotvorne svrhe, te počeo koristiti običnu
"mitru", premda ponekad obloženu ukrasima i dragim
kamenjem. No, ostavio je tijaru, zajedno s
ključevima, kao znak Apostolske
stolice.
Danas se svečanost kojom Vrhovni
svećenik započinje svoj pontifikat više ne zove
"krunidba", kao što se zvala u prošlosti. Puna
papina jurisdikcija, zapravo, započinje od
trenutka njegova prihvaćanja izbora u konklavi, a
ne pri krunidbi, kako je to slučaj sa svjetovnim
vladarima. Stoga se ova proslava naziva
jednostavno svečani početak njegove petrovske
službe, kako je to i bilo u slučaju Benedikta
XVI., protekloga 24. travnja.
Sveti Otac
Benedikt XVI. odlučio je ne staviti tijaru u svoj
službeni grb, nego staviti jednostavnu mitru, koja
stoga nije nadsvođena kuglom ili križem kako je to
bio slučaj s tijarom. Papinska mitra oslikana na
njegovu grbu, podsjećajući na značenje tijare,
srebrne je boje i nosi tri zlatne trake (za tri
spomenute vlasti reda, jurisdikcije i
učiteljstva), međusobno povezane u središtu kako
bi označile svoje sjedinjenje u istoj
osobi.
Sasvim novi simbol u grbu pape
Benedikta XVI. jest prisutnost "palija". Nije bilo
u tradiciji Vrhovnih svećenika, bar ne u skorije
doba, da u svom grbu imaju palij. Ipak, palij je
tipična liturgijska oznaka Vrhovnoga svećenika, te
se vrlo često pojavljuje na drevnim prikazima
papa. On označava službu pastira stada koje mu je
Krist povjerio. U prvim stoljećima pape su
koristili pravu janjeću kožu položenu na ramena.
Potom se počelo rabiti bijelu vrpcu istkanu od
čiste vune janjadi othranjene u tu svrhu. Na vrpci
se nalazilo nekoliko križeva, koji su u početku
bili crni ili ponekad crveni. Već u IV. st. palij
je bio liturgijska oznaka vlastita papi. Dodjela
palija nadbiskupima metropolitima započela je od
VI. st. Njihova obveza da traže palij nakon
imenovanja potvrđena je od IX. st. U poznatoj
seriji medaljona koja u bazilici Sv. Pavla donosi
likove svih papa kroz povijest (premda su oni
najstariji idealizirani) mnogi su Vrhovni
svećenici prikazani s palijem, posebice svi između
V. i XIV. st. Palij je, dakle, oznaka ne samo
papinske jurisdikcije, nego i izričiti i bratski
znak podjele te jurisdikcije s nadbiskupima
metropolitima, a po njima i s njihovim biskupima
sufraganima. On je, dakle, vidljivi znak
kolegijalnosti i subsidijarnosti. I različiti
istočni patrijarsi koriste nešto vrlo slično
paliju, drevni omoforion.
U općoj
heraldici, kako svjetovnoj, tako i crkvenoj
(osobito u nižim stupnjevima) običaj je da se
ispod štita stavi traka ili ploča koja bi nosila
neko geslo. Ono u samo jednoj riječi ili nekoliko
riječi donosi određeni ideal, program života.
Kardinal Joseph Ratzinger imao je u svom
nadbiskupskom i kardinalskom grbu geslo:
"Cooperatores Veritatis" (Suradnici Istine). To i
nadalje ostaje njegovim nadahnućem i osobnim
programom, no ne pojavljuje se na papinskom grbu,
prema uobičajenoj tradiciji grbova Vrhovnih
svećenika posljednjih stoljeća. Svi se spominjemo
kako je Ivan Pavao II. često navodio geslo "Totus
Tuus", premda se ono nije pojavljivalo na
papinskom grbu. Nedostatak gesla na papinu grbu ne
znači nedostatak programa, nego označava
otvorenost za sve ideale koji proizlaze iz vjere,
nade i ljubavi.
(Nadbiskup Andrea Cordero Lanza di
Montezemolo, objavljeno na
www.vatican.va)
(ika-servis) |
