|
Zagreb, 29. travnja 2004. (HKR) -
Jednom zgodom je banjalučki biskup Franjo Komarica u razgovoru s ekipom
Hrvatskoga katoličkog radija prepričao, a kasnije još puno puta ponovio u
različitim prigodama i na različite načine, razgovor s jednim stranim
diplomatom. Početkom '90-tih godina, prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini
taj strani diplomat je biskupu Komarici rekao da će međunarodna zajednica
učiniti sve što je u njezinoj moći da katoličanstvo iz Bosne i Hercegovine
iskorijeni, a da ga u Republici Hrvatskoj što je više moguće razvodni.
Kada iz današnje perspektive
promatramo situaciju korpusa hrvatskoga naroda, onda je očito da se obistinjuje
izjava toga diplomata. U Bosni i Hercegovini svakim danom je sve manje Hrvata, a
time i katolika. Oni koji su ondje još ostali, žive u nemogućim uvjetima i
međunarodna zajednica se zaista svim silama trudi da im život učini što težim,
ne bi li najstariji narod u Bosni i Hercegovini asimilirali u apstrakciju zvanu
«Bošnjaci katoličke vjere» ili pak jednostavno Hrvate sveli na zanemarivu
nacionalnu manjinu.
U Republici Hrvatskoj je pak taktika
potpuno drugačija. Budući da ipak ne mogu Hrvatsku očistiti od Hrvata – dogodit
će se i to kroz 20 ili 30 godina ako nastavimo ovako – onda treba primijeniti
drugačije metode. Treba raditi na tome da se Hrvatima u Hrvatskoj oduzme duša,
ili kako je to strani diplomat rekao biskupu Komarici – treba razvodniti
katoličanstvo. Drugim riječima, Hrvate treba obraditi i uvjeriti kako bi se
«obratili» i ostavili svoju pradjedovsku vjeru. Pa ne misle valjda Hrvati da sa
svojim «rigidnim katoličanstvom» - kako to vole reći pojedini novinari i mediji
– mogu ući u Europsku uniju.
Hrvatima dakle treba pomoći da ne
budu katolički narod. Stoga je na poseban način na udaru Katolička crkva u
hrvatskom narodu. Ti napadi nisu slučajni i ne radi se o pojedincima, nego o
sustavnom rušenju autoriteta Crkve i razaranju kršćanskih vrijednosti u
hrvatskom društvu. Čitate li
novine, pratite li elektroničke medije? Nemojte čitati površno i nemojte slušati
usput; čitajte i slušajte «između redova». Jedva da prođe pokoji dan a da netko
ne napadne Crkvu zbog ovog ili onog razloga. Sve ono što Crkva čini pozitivno i
dobro, ili se prešućuje i spominje tek usput ili se pogrešno i zlonamjerno
predstavlja u javnosti. Primjera je bezbroj. Najočitiji je onaj vezan uz
zalaganje Crkve za zaštitu dostojanstva radnika u trgovini i naglašavanje
svetosti nedjelje kao Dana Gospodnjeg i neradnoga dana. Koliko je meni poznato,
niti jedan medij u Hrvatskoj – osim naravno katoličkih medija – nije donio
cjelovitu poruku «Nedjelja radi čovjeka», već su donosili iskrivljena tumačenja
i stvarali javno mnijenje o nečemu što u toj poruci uopće nije rečeno. Glas
Crkve se u tim – takozvanim javnim i neovisnim medijima – jednostavno ne može
čuti u svom izvornom obliku i sadržaju. Tek tu i tamo poneki usamljeni glas
razuma koji se u sveopćoj buci orkestriranih napada na Crkvu ne može pravo niti
registrirati. Novinari koji se odazovu na tiskovne konferencije koje sazivaju
predstavnici Crkve na različitim razinama, u svojim vijestima naglašavaju
nebitne ili sporedne stvari, a prešućuju ono što je bitno. K tome, lijevo
orijentirani i liberalni novinari – a takvi u medijima u Hrvatskoj vode glavnu
riječ – neprestano provlače misao kako Crkva želi suvremenom hrvatskom društvu
nametnuti svoj svjetonazor, kako Crkva želi donositi zakone i propise, kako
Crkva traži svoje privilegije. Čak se i u izvještajima nekih stranih
organizacija – a na temelju mišljenja organizacija i udruga koje djeluju u
Hrvatskoj – upozorava na to kako je Katolička crkva u Hrvatskoj privilegirana.
Svi oni zaboravljaju i prešućuju podatak da pripadnici Katoličke crkve u
Republici Hrvatskoj čine 87,8 % ukupnog pučanstva ove države.
Drugim riječima, 87,8 % građana ove zemlje želi s ponosom isticati da su
katolici, želi živjeti svoju vjeru i čuvati svoj kršćanski identitet. Odgovaralo
to nekome ili ne. Žalosna je činjenica – malo ću karikirati, ali nije daleko od
istine – što tih 87,8 % građana mora trpjeti teror 87,8 % novinara koji nameću
svoja uvjerenja i ignoriraju kršćanske temelje velike većine hrvatskoga naroda.
Ogromna većina građana Republike Hrvatske između ostaloga želi slaviti nedjelju
kao Dan Gospodnji i uživati njegove blagodati kao dana odmora. Više od 300.000
građana potpisalo je peticiju za zabranu rada trgovina nedjeljom. Nakon što je
Hrvatski Sabor na temelju volje građana donio zakon o zabrani rada nedjeljom,
nastala je zabuna i zbrka zbog toga što više nismo mogli nedjeljom kupovati. No,
to je trajalo vrlo kratko. Velika većina je to prihvatila kao normalno stanje,
dapače složila se s tim. Mediji su – oni koji se uporno nazivaju javnim i
neovisnim – i dalje umjetno stvarali sliku nezadovoljstva ljudi novonastalim
stanjem. Kao da je to nešto što ne postoji nigdje na svijetu. Uporno su
prešućivali – a i dalje to čine – da je na Zapadu normalno da trgovine nedjeljom
ne rade.
Ono što je najžalosnije u čitavoj
toj priči jest činjenica da od jučer više ne možemo vjerovati niti neovisnosti
Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Odluka koju je on donio je tragikomična.
Teško je oteti se dojmu da je Ustavni sud ovakvu presudu donio pod utjecajem
medija i u konačnici velikih trgovačkih lanaca, odnosno njihovog kapitala.
Sporni zakon sigurno ima svojih nedorečenosti koje je trebalo ispraviti i
doraditi. No, donošenjem odluke kojom se čitav Zakon proglašava neustavnim,
Ustavni sud se postavio iznad – ili možda je bolje reći protiv – velike većine
građana Republike Hrvatske, a svrstao se uz bok 7 trgovačkih lanaca, od kojih su
6 strani koji u svojim matičnim zemljama niti ne pomišljaju na to da rade
nedjeljom.
Je li to prva u nizu posljedica
nedavno dobivenog «pozitivnog avisa» ili samo još jedan u nizu pokušaja da se u
Republici Hrvatskoj razvodni katoličanstvo?
Ivane Pavle II, pozvao si Hrvate da u zajednicu europskih naroda unesu svoju
kršćansku dušu. No, pitanje je hoće li nam u trenutku kada nas prime u svoje
društvo ostati išta od te duše. Predali smo im svoje banke, oduzimaju nam ponos
i dostojanstvo, počeli smo im prodavati svoju zemlju, ali oni žele ono što je
svakom pojedincu i narodu najvažnije i najsvetije – našu dušu. |
