|
Cjelovit i u svakom
trenutku dosljedan odnos spram životne stvarnosti nužno je u
svezi s ispravnim sagledavanjem čovjeka. Na stranicama koje
slijede objavljujemo studioznu analizu bitnog razlikovanja
pojmova individua i osoba. Riječ je o tekstu u kojem autor,
istaknuti francuski filozof JACOUES MARITAIN, pokazuje da je
upravo nerazlikovanje tih pojmova dovelo do pogrešaka
novovjekovnog, individualističkog poimanja čovjeka.
Zar nam dakle Lutherov
slučaj u živo ne pokazuje problem o kojem se uzaludno spori
novovjeki čovjek? To je problem individualnosti iosobnosti.
Pogledajte kantovca zgrčena nad svojom autonomijom, protestanta
tjeskobno zabrinuta zbog svoje nutarnje slobode, ničeovca
obamrla usljed skokova s onu stranu dobra i zla, frojdovca koji
njeguje svoje komplekse i sublimira svoj libido, mislioca koji
za sljedeći filozofski kongres priprema poimanje još
neobjelodanjena svijeta, nadrealističkog junaka koji zapada u
trans i zaranja u ponor svojeg sna, Gideova junaka koji se s
bolnom grozničavošću ogleda u zrcalu svoje bezrazložnosti: sav
taj nevoljni svijet traga za svojom osobnošću, te, suprotno
evanđeoskom obećanju, kuca, a ne otvara mu se, traži, a ne
nalazi. Pogledajte s kojom je religioznom dostojanstvenošću
novovjeki svijet proglasio sveta individualna prava i kojom je
cijenom platio to proglašenje. Pa ipak, je li individua ikad
bila više podređena, jesu li je ikad lakše uobličavale velike
bezimene sile kao što su Država, Novac i Javno mnijenje. U čemu
je dakle ta tajna?
Nema tu nikakve tajne. Novovjeki svijet jednostavno brka dvije
stvari koje je antička mudrost razlikovala; on brka
individualnost i osobnost.
Što nam kaže kršćanska filozofija? Kaže nam da je osoba
»cjelovita pojedinačna supstancija umne naravi i gospodarica
svojih čina«, sui iuris, autonomna u naj autentičnij em smislu
te riječi. Tako se riječ osoba upotrebljava samo za supstancije
koje posjeduju božansku zbilju, duh, te su, svaka za se i u
sebi, svijet nadređen svakome tjelesnom redu; to je duhovni i
ćudoredni svijet, koji, pravo govoreći, nije dio svemira, a
tajna je tog svijeta nepovrediva, pa čak kad je riječ i o
naravnome pogledu anđeoskom; riječ osoba upotrebljava se
isključivo za supstancije koje su, u izboru svoje svrhe, u
stanju da se same odrede prema sredstvima, te da svojom slobodom
u svemir unesu niz novih zbivanja; to su supstancije koje na
svoj način mogu reći: fiat, i bi tako. A njihovo dostojanstvo,
njihovu osobnost pobliže i potanje određuje opstojnost duhovne i
besmrtne duše i njezina nadmoćna neovisnost o bilo kojoj
kratkovjekoj tvornici slika ili bilo kojoj tvornici strojeva na
području osjetnih pojava. Tako sveti Toma naučava da riječ osoba
znači nešto najplemenitije i najuzvišenije u svekolikoj prirodi:
Persona significat id quod est perfectissimum in tota
natura.(Sum. Theol., la, q.29, a. 3. Usp. Kajetanovo tumačenje.)
Naprotiv, individua je nešto zajedničko čovjeku i životinji, pa
čak i biljci, mikrobu i atomu. Dok se osobnost temelj i na
opstojnosti ljudske duše (opstojnosti neovisnoj o tijelu i koja
je dodijeljena tijelu, koje u postojanju podržava opstojnost
duše), tomistička nam filozofija kaže da se individualnost po
sebi temelji na zahtjevima tvari; budući da je princip
individuacije princip diobe, individua zahtjeva određeno mjesto
i određenu količinu, pa se tako nešto što je ovdje razlikuje od
onog što je ondje. Tako smo kao individue samo ulomak tvari, dio
svemira, zacijelo različan, ali ipak dio, točka u golemoj mreži
sila i utjecaja, fizičkih i kozmičkih, biljnih i životinjskih,
etničkih, atavističkih, hereditarnih, gospodarskih i povijesnih,
te se pokoravamo njihovim zakonima. Kao individue podložni smo
zvijezdama, kao osobe mi smo iznad zvijezda.
Što je novovjeki individualizam? Pomutnja, nesporazum: uzdizanje
individualnosti prerušene u osobnost i obezvređenje istinske
osobnosti.
Na društvenome području novovjeko društvo osobu žrtvuje
individui; ono individui dodjeljuje pravo općeg glasa, jednakost
pred zakonom, slobodu mišljenja, a osobu, izdvojenu, golu, bez
ikakve društvene zaštite koja bi je podržavala i štitila,
izručuje svim razornim silama koje ugrožavaju duševni život,
neumoljivim akcijama i reakcijama sukobljenih interesa i
apetita, beskrajnim zahtjevima proizvodnje i potrošnje
materijalnih dobara. Svakojakim požudama i ranama što ih čovjek
po naravi nosi u sebi, moderno društvo neprestance nadodaje
senzualne poticaje te golemo mnoštvo zabluda svake vrste,
iskričavih i rafiniranih, kojima je omogućeno slobodno kruženje
intelektualnim nebom. A po jedinome j adnom ljudskom stvoru
zahvaćenu tim kovitlacem društvo kaže: "Slobodna si jedinka,
brani se, sam se spašavaj." Ta civilizacija ubija čovjeka.
Ako se, uostalom, od tih pojedinačnih čestica treba da izgradi
država, tada će se individua posve stopiti s društvenom
cjelinom, što je veoma logično, budući da je individua, kako
rekoh, samo dio; tako će individualizam posve prirodno završiti
u Hobbesovu monarhijskom despotizmu, ili u Rousseauovu
demokratskom despotizmu, ili u despotizmu Hegelove providnosne
ili pobožanstvenjene Države.
Naprotiv, prema načelima svetog Tome, čovjek je najprije jedinka
unutar vrste a potom, zbog potrebne pomoći sličnih bića u
obavljanju njegove specifične djelatnosti, on je individua u
društvu, dio društvenog tijela. U tom smislu on je podređen
društvenome dobru kao dobru cjeline, općemu dobru, koje je po
sebi više božansko. No, ako je riječ o sudbini koja pojedincu
pripada kao osobi, odnos je obrnut i tada je ljudsko društvo
podređeno toj sudbini. Svaka je naime ljudska osoba izravno
podređena Bogu, svome konačnom cilju, posljednjoj Svrsi i
"zajedničkome Dobru", odvojenu od svekolikog svemira, te u tom
smislu, u skladu sa zapovijedi ljubavi, nije dužna, s obzirom na
se, dati prednost ičemu doli Bogu. Stoga osobnost, koliko se
ostvaruje u jednome biću, tvori, bez obzira na druge veze,
neovisnu cjelinu, a ne dio. Tako, uzet kao individua koja je dio
društva, svaki je pojedinac radi društva i dužan je, ustreba li,
žrtvovati svoj život za društvo. No, uzme li se pojedinac kao
osoba kojoj je svrha Bog, društvo je radi osobe, u smislu da joj
omogući pristup ćudorednome i duhovnom životu i božanskim
dobrima, što i jest svrha osobnosti, a društvo ide za svojim
općim dobrom samo pomoću tog reda. Tako kršćanstvo podržava i
krijepi ćudorednu okosnicu društva i njegov hijerarhijski
ustroj, ono nije optužilo ropstvo kao nešto po sebi oprečno
naravnome zakonu. No ono poziva i roba i gospodara na isti
nadnaravni poziv i na isto zajedništvo svetih, zanj je svaka
duša u milosnome stanju prebivalište Boga živoga, ono nas
poučava da nepravični zakoni nisu zakoni, te da se ne treba
pokoravati vladarevoj naredbi kad je u suprotnosti s Božjom
zapovijedi. Ono ne utemeljuje pravo i pravne odnose na slobodnoj
volji inidvidua, već na pravičnu odnosu prema osobama. Stoga
valja reći da je kršćansko društvo korjenito
antiindividualističko, kao što je korjenito personalističko. To
razlikovanje individue i osobe, primijenjeno na odnose između
čovjeka i društva, sadrži, na području metafizičkih načela,
rješenje mnogih društvenih problema. S jedne strane - a to
tumači sam temelj političkog života - ako se opće društveno
dobro razlikuje od pukog zbroja probitaka svake individue, ono
se također ne da svesti na dobro koje pripada cjelini uzetoj
zasebno; ono je, ako mogu tako reći, dobro koje pripada cjelini
i dijelovima te, prema tome, treba uključivati razdiobu na
dijelove, koji se više ne shvaćaju kao puki dijelovi, već kao
stvari i kao osobe. S druge strane - a to se tiče svrhe
političkog života - premda zemaljsko i vremenito savršenstvo
razumne životinj e uporište svoga ostavarenja ima u društvu,
koje je po sebi bolje od individue, društvo je obvezno samom
svojom biti svojim članovima osigurati uvjete ispravna
ćudorednog života, života odista ljudskog; ono treba da ide za
vremenitim dobrom, svojim izravnim ciljem, samo tako da poštuje
bitnu podređenost tog dobra duhovnome i vječnome dobru, prema
kojemu stremi svaka ljudska osoba; (Usp. Sum. Theol., IIa -
Ilae, q. 83, a. 6; In Ethic. Nic., lib. I, lect. 1.) budući,
pak, da to duhovno i vječno dobro, milošću Stvoriteljevom, nije
običan cilj naravne religije - već cilj bitno nadnaravan -
ulazak, zrenjem, u samu Božju radost - ljudskome društvu
nedostaje pravednosti, ono griješi protiv sebe sama i protiv
svojih članova, ako, premda mu je istina dovoljno poznata,
odbija priznati Onoga koji je Put blaženstva.
Razlikovanje individualnosti i osobnosti nije manje nužno na
duhovnome području. Domašaj toga razlikovanja pokazao nam je o.
Garrigou-Lagrange na divno ispisanim stranicama: "Čovjek će biti
u punini osoba, biće per se subsistens i per se operans samo
onoliko koliko u njemu život razuma i slobode bude iznad života
osjetila i strasti; bez toga će biti poput životinje, puka
jedinka zarobljena događajima i okolnostima, uvijek vučena nečim
drugim, nesposobna da upravlja sama sobom; bit će samo dio, bez
ikakve mogućnosti da bude cjelina ..."
"Razvijati individualnost znači živjeti sebičnim životom
strasti, učiniti od sebe središte svega, te na koncu postati rob
tisuću prolaznih dobara koja nam pružaju trenutačnu kukavnu
radost."
Naprotiv, osobnost se razvija koliko duša, izdižući se iznad
osjetnog svijeta, umom i voljom prisno prihvaća ono što tvori
duhovni život."
"Filozofi su uvidjeli, a sveci posebno shvatili, da se cjelovit
razvitak naše siromašne osobnosti sastoji u tome da se ona na
neki način izgubi u Božjoj osobnosti, jer jedino Bog posjeduje
osobnost u potpunome smislu, jer je jedino on posvema neovisan u
svome biću i u svom djelovanju." (Garrigou-Lagrange, Le Sens
commun, La Philosophie de l 'Etre..., 3 e edition, Desclee De
Brouwer, p. 332-333.)
Koliko li je samo nezrela i zapletena osobnost u mudraca! Koliko
lije gipsa na strogoj stoikovoj maski!
Obilježja su osobe čist život uma i slobode, čista lakoća duha,
koji je sebi dovoljan u djelovanju i postojanju; te su se
povlastice toliko izgubile u materiji naše tjelesne
individualnosti da ih odande možemo osloboditi samo tako da
padnemo na tlo i ondje umremo kako bismo urodili nebeskim
plodom; svoje ćemo istinsko lice spoznati tek onda kad od Boga
primimo bijeli kamen na kojem je ispisano naše novo ime. Jedino
je u svetaca istinski savršena osobnost.
Ono što Bog posjeduje po naravi sveci su to u nekom smislu
postigli, primili milošću: neovisnost o svemu stvorenomu, i to
ne samo s obzirom na tjelesa već i s obzirom na umove. "Sveci
imaju svoje carstvo, svoju slavu, svoju pobjedu, svoj sjaj pa im
nije potrebna ni tjelesna ni duhovna veličina, s kojom nemaju
nikakve veze. Ona im ništa ne dodaje niti im što oduzima.
Vidljivi su Bogu i anđelima a ne tjelesnim bićima i radoznalim
duhovima. Bog im je dovoljan." (Pascal, Pensees (Brunschvicg,
793).
No jesu li sveci imali namjeru "razvijati svoju osobnost"? Našli
su je ne tražeći je, i to zato što nisu tražili nju već jedino
Boga. Shvatili su da je njihova osoba, čak kao osoba, čak koliko
je slobodna, posve ovisna o Bogu. Shvatili su da im valja
staviti u ruke Božje i vladanje našim činima, čega se ne smijemo
odreći ni pred čovjekom ni pred anđelom; da bi bili Božja djeca,
treba da ih vodi Božji duh. "Shvatili su da Bog treba da postane
njihovim drugim ja, koje im je bliže od njih samih, da Bog bude
u njima više od njih, što on u najdubljem smislu i jest"; oni
tada "traže da postanu nešto Božje, quid Dei". S Kristom sam
razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.
(Galaćanima, 2, 20.) Premda se na području bitka njihovo ja
razlikuje od Božjega, "na području djelovanja, spoznaje i
ljubavi sveci su, tako reći, svoje ja zamijenili božanskim",
(Garrigou-Lagrange, op. cit, p. 334-335.) odričući se svake
osobnosti ili neovisnosti o Bogu. Shvatili su da prvorođeni među
njima, njihov vječni prauzor, nije imao ljudske osobnosti već
božansku Osobnost same Riječi, u kojoj je sačuvana ljudska
narav.
Evo tajne našega ljudskog života, a ona je nepoznata novovjekom
svijetu: dušu ćemo spasiti ako je izgubimo; treba da posvema
umremo kako bismo se ponovno našli. Tek kad se lišimo svega, kad
sve izgubimo, kad se oslobodimo sebe samih, tek tada će sve biti
naše jer smo u Kristu, a i Krist i Bog bit će naše dobro.
Ali, idemo li za tim da nađemo svoju dušu, te svoje jastvo
pretvorimo u središte, naša se supstancija rasipa, prelazimo u
službu slijepih svemirskih sila. (...)
(Jacques Maritain,Tri Reformatora.
Luther-Descartes-Rousseau, Laus, Split, 1995. pp. 25. - 33.) |
