|
S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom
intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada,
doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne
definiciju, onda barem kakav-takav opis »intelektualnoga poslanja«. U to
vrijeme jednostavno bi se reklo: »On ti je intelektualac!«, štoviše: »On je
hrvatski intelektualac!« To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i
izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda
je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni
čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu,
»nedohvatljivih suvremenika«.
Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro
zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao
riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj
hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga »zabranjenog
angažmana« - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam
uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao
intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili
jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student,
čak i đak - i takvih je slučajeva bilo!
Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj
polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih
ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu
privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad
ili čak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj
intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali,
nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom
nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu
svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po
cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!)
»zabranjeno«.
Što su intelektualci?
Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi
zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću: Tko je to uopće intelektualac?
Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?
Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a
zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez
namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je
kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u
najširoj javnosti pojavio glede »afere Dreyfus«. Naime, pisci Émile Zola,
Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje
nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome
političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja
angažiranoga, modernog intelektualca.
U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih
književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeća,
treba naglasiti da ih se ne sjećamo primarno kao intelektualaca nego kao
pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slično
unatoč društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj
iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami
sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od
drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao
kolektiv, grupa.
Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po
naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj
intelektualaca ujedno i konačni izbor različitih definicija intelektualca.
Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj
život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta.
Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine, ali razlika
je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju)
uglavnom nisu »vezani« uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi
globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja
cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je
njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u
okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.
Naime, uočava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno
pred očima u svojim javnim nastupima, dočim globalni angažman prepuštaju
tzv. »samaritanskim globtroterima«. Dok je prvima, po svemu sudeći, temeljni
cilj opća, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu
odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i
uopće angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce
podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika između
američkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih
po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.
Njihov intelektualni habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita
sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski
istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više
stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara.
Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i
nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne
iznose svoj stav kalkulirajući pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose
zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni
presedan!
Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno
prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga
»sekularnog duhovnika« - sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita
intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav
i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč osobnoj koristi i na njezinu
štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem -
prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time
marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio
institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je
procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, onaj između odluke za svrstavanje
ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.
Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od
strana izdajnici. Nameće se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u
šutnju ili u »izdaju«? Izgleda da su se odlučili za - rezignaciju! Kako to?
Beznađe intelektualaca
Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek rečeno
da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje
»ateizma« intelektualaca. Dakle, nikakvo ćudoredno izlaganje o stanju duše i
duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!
U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja
je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao »izdaji«, postmoderni
intelektualac se odlučio za treće, za beznađe (ateizam). Doduše, ne baš
zanemariv broj ih se odlučio za »izdaju« odlaskom iz samoće i uključivanjem
u (stranačku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se
pita jesu li takvi uopće ikada i bili istinski intelektualci ili su samo
čekali povoljnu priliku da (konačno) postanu politički kreatori, da prijeđu
na stranu zacijelo svoga (uvjetno rečeno) najvećega protivnika. Dakle,
prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I
obratno se, kao treća mogućnost, isto može interpretirati utoliko da se
tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.
No, najveći broj intelektualaca ipak se odlučio za stav: »tu se ništa ne
može!« Odnosno: »Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!« Jedna takva
rečenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznađa (začinjen često s
izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetistička tvrdnja. To je nažalost
najučestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca.
Naime, takvo držanje niječe bilo kakav smisao života, a samim time niječe i
Boga. Mentalitet »ne može se ništa« onemogućuje povezanosti, prijateljstva i
samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoć nije ništa
drugo doli »svakodnevni prešutni ateizam«.
Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u
trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja
za opće dobro. Uzdasi nemoći i time aktivno hranjenje osjećaja beznađa
negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u
konačnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne
traži se da mijenjaju svijet jer su oni »supersposobni« ili za takvo nešto
posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije očekivati da
javno pomognu nazvati poteškoće, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim
imenom i prezimenom - a to je zapravo već početak rješavanja problema.
Zasigurno postojeće inflacije riječi i ispraznosti govora, buke obećanja i
uopće banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite
nemoći za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na
slijeganje ramenima.
No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve
posljedice. Stvara se ne samo osjećaj nego i uvjerenje da je bilo kakav
angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku,
razorna moć vlastite sredine prečesto stvara i od samih intelektualaca vrlo
aktivne propovjednike skeptičnosti.
Neizbježnim se čini pitanje odnosa Crkve i intelektualaca. Preciznije, riječ
je o intelektualcima unutar Crkve, jer bi u protivnome značilo kao da su
posrijedi dva subjekta. Dakle, primarno se misli kako stoje stvari s
intelektualcima u Crkvi (ne katoličkim intelektualcima - to navodimo kako
bismo izbjegli eventualni nesporazum), i to u Crkvi na našim prostorima.
Crkva i intelektualci
Opće je poznato da je Crkva stoljećima bila nositeljica obrazovnoga i
kulturnog života, ne samo u nas. Štoviše, i ne tako davno bila je pionirom u
znanosti, umjetnosti i uopće u kulturi. Od prosvjetiteljstva, pa sve do
naših dana rastuće sekularizacije, Crkva kao da je sklonija zauzeti poziciju
promatrača i djelovati više u smislu reakcije na društvene, kulturne i
socijalne tijekove. S druge pak strane, dok su u prijašnja vremena pojedinci
bili kritički korektiv i »savjest Crkve« odnosno društva kao takva, posebice
u zadnja dva stoljeća, slijedom centralizacije u najširoj javnosti smanjuje
se ili čak dokida utjecaj pojedinaca te prema vani sve više nastupa
»učiteljstvo«, tj. Vatikan - ne samo u ime zajednice nego prečesto i umjesto
zajednice.
Mišljenja (ne samo o pitanjima vjere nego i u stvarima spoznaje i
istraživanja!) kao da samo dolaze iz Rima, a do lokalnih zajednica stižu
preko priopćenja ili citata njezinih pastira bez osobita nastojanja da se
uzme u obzir specifičnost vlastite situacije. A pojedinačni istupi se gotovo
a priori gledaju kao privatni nastupi, kao oni koji štete harmoniji i
zajedništvu Crkve. Tako sve više nestaje mogućnost autonomnoga i nadasve
autentičnoga govora iz same partikularne sredine, a da se istodobno pri tome
uopće ne napušta okvir naučavanja opće Crkve. Da je tomu tako, plod je ne
samo spomenutoga trenda u općoj Crkvi (centralizacija) nego čak dobrim
dijelom inercije intelektualaca ili pak, što je još gore, manjka
intelektualnih autoriteta.
Nedvojbeno taj izrazito centralistički razvoj dovodi do aboliranja
odgovornosti intelektualaca, tako da umjesto njihova neizostavno potrebnoga
prinosa stvara se situacija u kojoj se intelektualci osjećaju suvišnima, što
u konačnici uzrokuje njihovo tiho povlačenje. A kao nadomjestak se onda ide
u osnivanje ovakve ili onakve udruge katoličkih intelektualaca i slično.
Pojedinac koji je sve više, a ponekad gotovo i isključivo dolazio i dolazi
do izražaja jest upravo sâm poglavar Rimokatoličke Crkve, papa. Činjenica je
da su javna očitovanja Crkve, u smislu prethodno spomenutih zadaća
intelektualaca, uvijek bila i naučiteljski proglasi. Stoga je društvenoj
zajednici sve teže postalo prihvaćati te glasove (vapaje) crkvenog vodstva,
a pogotovo naučiteljstva, kao objektivno rješenje odnosno mogući put.
Istodobno, pak svijet je, a to se osobito vidjelo pri sprovodu Ivana Pavla
II, pridavao upravo papi epitete globalnoga moralnog autoriteta.
Ali, opravdano se postavlja pitanje što je s (tzv. profesionalnim)
intelektualcima katolicima npr. u nas. Razgovarate li sa starijima, oni vrlo
brzo počnu žaliti za preminulim nesumnjivo priznatim hrvatskim teolozima (V.
Bajsić, T. Šagi Bunić, J. Turčinović i dr.), te se istodobno s pravom pitaju
gdje su danas intelektualci u Katoličkoj Crkvi. I sam pokušaj odgovora na
takav upit već je dobar ispit za intelektualno poštenje, a da to istodobno
ne preraste u bilo kakav unutarcrkveni trač. Je li moguće odgovoriti na to
pitanje? Jest! Kako? Opasno. Zašto? Zato što je svaki odgovor u opasnosti da
pojednostavljuje i s druge pak strane počne etablirati iščezlu kršćansku
krepost »zamjeranja«.
No, ipak neka bude rečeno kako u nas ne postoji autentični teološki govor,
nego je ponajvećma riječ o pastoralno-homiletskim napucima, naučiteljskim
proglasima ili o referiranju iz prošlosti i o njoj. Teološki govor je (uz
dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu
iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto
ne želim reći kako treba stvarati hrvatsku teologiju, ali i te kako sam
mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike
i to javno iznositi.
Javni i privatni govor u Crkvi
No, i ono što sada postoji kao da prečesto sjedi na dvostrukoj stolici tako
da se može reći kako u Crkvi postoji javni i privatni govor njezinih
intelektualaca. Javni govor je ponajvećma skoro ministrantska služba, govori
se što se treba čuti i uopće se previše dozira kritika ad extra, a pogotovu
ona ad intra. Nije nikakvo čudo da takav govor jedva kod koga u javnosti
pobuđuje interes, to čini jedino ako je riječ o kakvoj senzaciji. Ona druga
skupina pak svjesno, proračunato postala je privatnim intelektualcima, više
u smislu trača i rezultata upitna poštenja - što je nespojivo s poslanjem
intelektualca, jer bez pozornice javnosti nije moguć angažman intelektualca.
Ono na što su hrvatski intelektualci, primjerice, za vrijeme Hrvatskog
proljeća bili osuđeni, u novije su doba intelektualci iz Crkve sami sebe
tamo poslali. U Hrvatskoj kao da postoji i treća skupina, u javnosti vrlo
eksponiranih predstavnika Crkve, koji su na drugi način postali privatni
katolički intelektualci, jer se javno ponajvećma legitimiraju svojim zvanjem
(službom), ali ne i spoznajama i interpretacijama nekih datosti.
Listajući stranice crkvene prošlosti, mnogi će intelektualac (ne samo) iz
redova crkvene hijerarhije vrlo brzo naići na primjere i na same osobe koje
opominju i ujedno obvezuju svojom izrazitom intelektualnom oštrinom
promišljanja, kreativnom vjernošću i dosljednošću javnog naviještanja istine
- u zgodna i nezgodna vremena. Danas pak svjedočimo u privatnim razgovorima
tolikoj elokventnosti, dočim se u javnom nastupu prakticira nevjerojatna
sposobnost za autocenzuru, pa čak i onda kad je pitanje stati se u obranu
pojedinaca, koji u Hrvatskoj ponekad znaju biti izloženi »bespoštednom
gaženju«, a ti isti su pak prije svega nekoliko trenutaka s dotičnim ugodno
ćaskali. Ako navedeni primjer i jest drastičan (bilo bi lijepo da je riječ o
samo jednom slučaju!), i on pokazuje da su neke osnove pobrkane.
Stoga je dopušteno i opravdano pitati naglas. Prvo: Je li šutnja tih
intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju
trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi
puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled »neugodnim
istinama«? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim
moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to
tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o
stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj Crkvi na ovim prostorima.
Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to
savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje
poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne
može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimanje
za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje ovo društvo
drže zajedno jest postulat intelektualca - a pogotovu kršćanina. Kad je
ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema
čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa. U protivnom će sumnja u
postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.
Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva
jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim
redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema
hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ovi reci nisu nikakva
hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za »intelektualno
dostojanstvo katolika« - o čemu je i sam novoizabrani papa Benedikt XVI. sa
zabrinutošću nedavno govorio.
U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici,
odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim,
intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident,
nepoželjan i društveno opasan - javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je
samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj
profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili »istini i općem
dobru« - bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi
angažmani nisu bili javni.
»Hrvatski intelektualci«
Devedesetih godina činilo se kao da je Hrvatska zemlja s proporcionalno
najvećim brojem intelektualaca. Sve je vrvjelo od javnih poziva na istinu
oslobođenu ikakvih atributa; od poticaja na zajedničko dobro, bez stranačkih
ili osobnih konotacija; gotovo proročki govori i pozivi na svekoliko
obraćenje! Činilo se da je milina da se može raditi u zemlji, doduše ratom
srušenoj i svekoliko ranjenoj, ali s tako puno nesebičnih narodnih tribuna!
Jednostavno, zasukati rukave, iskreno, dosljedno i samo naprijed!
Međutim, svi ti zanosni pozivi p(r)okazaše se konvertitskim privatnim
pričama: tako bivši »zabranjeni intelektualci« mahom završiše u politici,
profesorske katedre zauzeše ili sačuvaše mnogi sumnjiva nivoa, ali podobni,
bez ikakva ili nedovoljno naglašena osjećaja odgovornosti prema općem dobru;
akademici pak neprestano mahaše zaslugama (iz) prošlosti, pisci su se
sukobili sa stvarnošću i emigrirali, a nadolazeći postmoderni intelektualni
kapaciteti mladosti uputiše se u ispunjenje doživljaja bez povratka na
pozornicu zajedničkog dobra.
Istinski intelektualni altruisti zašutjeli su potpisujući primirje sa svojim
vremenom ili su čak ušutkani. Zemlja ostade bez negdašnje »savjesti nacije«
odnosno »savjesti društva«! Dogodilo se da su bivši dedinjsko-brijunski
miljenici, bježeći pred belističkim urušavanjem drage im »jugodomaje«, bez
ikakva prizvuka odgovornosti za očuvanjem barem koliko-toliko partikularne
im domovine, napustiše zemlju i postadoše tzv. novi »hrvatski
intelektualci«, zapravo, kako se sami vole izjašnjavati, »prognani
intelektualci iz bivše Jugoslavije«, u najboljem (?) slučaju iz Hrvatske.
Dakle, hrvatski intelektualci kao da jedino postoje u svekolikom egzilu,
bilo to u bijegu iz kulturne javnosti odnosno društva po kojemu se
legitimiraju, bilo u egzilu šutnje. Poneki samozvani intelektualci, uglavnom
plaćeni od otvorenih društava, uz svu svoju grlatost čini se kao da ništa
bitno ne mijenjaju na stvari - jer oni nisu prijatelji cjelovitih istina,
nego segmentarnih činjenica voljom svojih naručitelja.
Intelektualci u egzilu
Naime, promatrač sa strane vrlo brzo dobije dojam kako je politika do te
mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim
govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost
kakva javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju
orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša
promišljanja transcendentnoga. Ne začuđuje, dakle, da izvjesni politički vrh
u svojim postupcima uspijeva biti dosljedan jedino u povezivanju dviju misli
svojih viceva. I ti isti sa svoga »trona« neizravno sugeriraju:
predstavljati evidentne pojave dobrodošlo je samo u fikcijama, poželjna
praksa je isključivo ona u teorijama. Tako zapravo zadovoljavajući govor
preostaje samo onaj u pjesmama. A pjesnici su ionako čuđenje u svijetu.
Čudake pak treba »dokinuti« ili prisiliti da emigriraju.
A oni »snalažljiviji« se pak kongenijalno angažiraju upravo prilagođivanjem
takvoj situaciji. Frustrirani intelektualci angažirali su se u politici i
nema toga kompromisa na koji neće pristati. Nasuprot tomu istinski su
intelektualci postali žrtvama razorne moći politikanstva vlastite sredine.
Stoga se bilo koji načelan govor o stanju društva osuđuje kao reakcionaran i
nacionalistički nastup. Nije nikakvo čudo da je izvjesna preostala grupa
»tih boraca protiv vjetrenjača« učinila zaokret u desno. To se (nažalost!)
događa svagdje i uvijek kad su ugrožene temeljne sastavnice identiteta. A
establishment, ne samo onaj politički, ponižava ih i ignoriranjem progoni.
No, čitav taj proces nije završen, on i dalje »kuha«. Tako u međuvremenu
imamo novi tip hrvatskog intelektualca. On se radije pojavljuje na
televiziji negoli da piše - jer se ipak primarno želi svidjeti. Taj
postmoderni verbalni zabavljač zaokupljen je konkuriranjem drugima i
napustio je univerzalne vrijednosti istine, slobode itd. Za njega uopće nije
bitno sačuvati srž svoga identiteta, a to je nezavisnost, jer mu je bitnije
da ima kolumnu u nekom tjedniku ili na televiziji. Nikakvo čudo da ih se
onda ne prosuđuje po onome što stvarno rade, nego po onome što pišu, govore.
I njihova autonomija se sastoji u tome da izjavljuju iz impetusa
dopadljivosti bez odgovornosti. Prigodničarske izjave i nastupi nacionalnih
institucija (HAZU, Matica i dr.) postaju više dokazom njihove šutnje, a ne
govora. A ulogu javnog intelektualca kao da su preuzele nevladine udruge,
koje se ionako već prema potrebi lako može ušutkati.
Kako se onda suprotstaviti tim izgleda tipično hrvatskim iracionalizmima?
Istina, razočaranje je oduvijek bilo prisutno kad se govorilo o
intelektualcima i ta kritika je manje-više bila nemilosrdna. Može biti da su
prije očekivanja od intelektualaca bila prevelika, te utvrdivši trenutno
stanje dobiva se dojam kao da se od njih jedva još nešto očekuje. Je li to
kraj uloge intelektualca u hrvatskom društvu? Ne, jer mjesto traže, gube ga
ili dobivaju oni sami, a njihov angažman nije plod samilosti društva koje im
dopušta ili zabranjuje djelovati. A stanje je takvo kakvo jest upravo zato
što su u hrvatskome društvu intelektualci napustili svoju primarnu ulogu -
dakle, »suicid uloge intelektualca«! Budućnost ne postoji i ona sama od sebe
neće doći, budućnost treba stvarati. A ona je moguća ne samo poticanjem
svjesnijeg života društva kao takva nego i budnim posvješćivanjem i
življenjem pojedinaca - a za to nije potrebna neka osobita hrabrost ili
nadarenost, nego samo i jedino poniznost kojom bi se prihvatila situacija
kakva jest da bi se onda uopće mogla promijeniti.
Kakva intelektualca trebamo
Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici
pitanje je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No,
svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga,
čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su
takvi kakvi jesu postali suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje
stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci
bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari stanja društva.
Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi
sami sebi dokinuli tu ulogu.
Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom
od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i
zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je
njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje
politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća
probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, upozoriti
na alternativne putove - onda takve intelektualce trebamo.
No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred
kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol
razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne
alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje
nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakva povlastica
ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog
dobra.
Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput
nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego
je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama
života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može
uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo
dobra izobrazba, nego i poštenje - jer uz sav respekt prema njegovim
intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti
u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak,
znanstvenik. Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija,
ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga
kompletnim intelektualcem.
Nedvojbeno taj djelatni compassio za svijet i u svijetu raskrinkat će udobno
licemjerje i nepravde društva - prouzročene ne samo od politike i drugih
moćnika nego i od tzv. nezavisnih, a zapravo distanciranih intelektualaca.
Živjeti te konstante budnosti, bezrezervno zagovaranje istine s
objektivnošću i rezolutnošću prije ili kasnije dovodi do sukoba, pa čak i do
križa u životu. U protivnom pak bojno polje života prepušta se ignorantima i
polupismenim karijeristima, što dodatno opravdava pitanje mnogog našeg
suvremenika o tome trebamo li uopće (takve) intelektualce!?
Istinski angažirani intelektualci izloženi su
neprestanim, ne samo niskim udarcima novinarčića i politički polupismenog
establishmenta, nego nadasve svakodnevno prolaze kroz razapetost između, s
jedne strane, angažmana i, s druge strane, postulata neovisnosti. I u tim
nedoumicama trebaju neprestanu i posvemašnje iskrenu podršku cijelog
društva.
Prekinuti beznađe šutnje
Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s
toliko »buke« i »bijega« - bez obzira na to živi li se fizički u zemlji
svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako
javno govoriti, a istodobno ne »prodavati krivu harmoniju«, nego na crti
primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi »neugodne (i ugodne!)
istine«?
Društvo koje politički ignorira i banalizira s jedne strane najevidentniju
činjenicu života, a to je smrt (mislimo na žrtve nedavnog rata i poraća), i
s druge strane u većini svojih promišljanja ne uvažava opće činjenice,
dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je
neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su
stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu
prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da... I...?! Što je
činiti?
Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba
upravo za intelektualcima što su problemi teži i situacija složenija. Jer,
nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se
kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo
više vjere u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko
vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika. A ako bude vjere da je
ipak i u najcrnjem tunelu života pojedinca i društva nešto moguće, onda će
opet biti nade za sve osobne i društvene tzv. »beznadne slučajeve«, jer ih
je obuhvatio angažman drugoga, a to nije ništa drugo doli početak preobrazbe
društva.
Izlišno je stoga pitanje, koje se tako učestalo može čuti, o tome trebamo li
danas intelektualce. Naime, točke kolektivne tvorbe identiteta, koje
stvaraju povezanosti i drže društvo skupa, u kojima je primarno poslanje
interveniranja upravo intelektualaca (nipošto samo njih), ne smiju se
prepustiti političkim ili intelektualnim najamnim radnicima. Bez sumnje,
poslanje i rad intelektualaca je prečesto sizifovski posao. Zauzimati se za
nove standarde duhovnoga života i diskurse teže je negoli svakodnevno
javnost bombardirati defetističkim i nihilističkim konceptima, koje nam nude
ponajvećma mediji. Rezultat toga je nadasve zabrinjavajuće diskreditiranje
duha i intelekta, te bilo kakva idealizma ili altruizma - čak njihovo javno
ismijavanje.
Ako uz sve poteškoće, koje nisu nipošto za podcjenjivanje, intelektualci ta
mjesta i dalje budu prepuštali besciljnim proizvođačima pristanka i
polupismenim karakterima, onda je nadasve legitimno postaviti pitanje
opravdanosti postojanja takvih intelektualaca. Njihov nestanak s (polu)javne
pozornice i brisanje iz naivnih kataloga »hrvatske pameti« omogućili bi
barem rađanje novih intelektualaca. A to nipošto nije samo stvar vremena ili
neki biološki proces, nešto što će samo od sebe doći, nego zadaća i
odgovornost svih ljudi, za što nije potrebna neka osobita hrabrost ili
znanje, nego intelektualno poštenje, zapravo samo poštenje.
Stoga je opravdano pitanje Blaisea Pascala »nije li čak zločin živjeti u
miru istodobno uništavajući istinu«. Upravo iz tog nemira nastala su ova
razmišljanja o šutnji intelektualaca i ujedno zamjeranja intelektualcima.
Ako pak ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca na ovim prostorima
pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu
diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i
intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić
skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne
preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!
|
