Papa Benedikt XVI. govori o nadi za mir na Bliskome
istoku, ali i o aktualnim izazovima Crkve, te o samome sebi. Kazao je
kako Papa nije apsolutni monarh, nego instanca koja sjedinjuje i
promiče raznoličnost u dinamičnoj integraciji svega. Njegova je namjera
razviti sredstva kolegijalnosti poput sinode i konzistorija. Nadalje, on
ističe kako je potrebno da različite kršćanske vjeroispovijesti daju
zajedničko svjedočanstvo svijetu koji ima sve više teškoća u
vjerovanju.
Napominje također da je jedno od glavnih problema
današnjice neuravnoteženost između porasta ljudske tehničke moći i
nedostatka njegove moralne sposobnosti; tu neuravnoteženost valja
nadvladati oblikovanjem ljudske osobe. Papa potom odgovara onima koji
kritiziraju Crkvu što se tiče side; u Africi, usred brojnoga propadanja,
Crkva, naime, često ostaje jedina stvarnost koja odgaja i liječi. I to
ne samo sidu, nego i bolesti koje Zapad manje zanimaju, poput
tuberkuloze i malarije. Sveti se Otac nadalje osvrnuo na veliki
pontifikat Ivana Pavla II., kao i na ulogu žene u Crkvi. Iako ne mogu
primiti svećenički red, žene su danas jako nazočne u uredima Svete
Stolice, a svojim će zanosom i duhovnom snagom znati odrediti svoj
prostor u crkvenoj zajednici, dok ćemo mi trebati nastojati slušati Boga
kako se ne bismo mi usprotivili Njemu kazao je između ostaloga Sveti
Otac.
Sveti Oče, u rujnu ćete posjetiti Njemačku, bolje
reći svoju Bavarsku. „Sveti Otac trpi od nostalgije za svojom
domovinom“, tako su Vaši suradnici rekli tijekom pripremanja posjeta. Na
koje ćete se teme osvrnuti tijekom posjeta, je li pojam domovine
sastavnica vrednota koje želite posebice predložiti?
Sigurno. Razlog moga posjeta je upravo to da želim još jednom vidjeti
mjesta, osobe s kojima sam odrastao, koje su djelovale na mene i
oblikovale moj život odgovorio je Sveti Otac i dodao kako želi izraziti
poruku koja nadilazi njegovu zemlju, kao što to dolikuje njegovoj
službi. Prepustio sam liturgijskim obilježavanjima da me upute na teme.
Glavna je tema ta da trebamo otkriti Boga, i to ne bilo kakvoga Boga,
nego Boga s ljudskim licem, jer kada gledamo Isusa Krista, vidimo
Boga. Polazeći od te činjenice, moramo pronaći putove kako bismo se
susreli u obitelji, među naraštajima, i kulturama i narodima također,
putove pomirbe i miroljubivoga suživota u ovome svijetu, kao i putove
koji vode prema budućnosti. A te putove prema budućnosti, ne možemo
pronaći ako ne primimo svjetlo s visine. Dakle, nisam birao posebne
teme, nego liturgija me, tako reći, vodi kako bih izrekao temeljnu
poruku vjere, koja se, naravno, uklapa u današnju stvarnost, u kojoj
prije svega želimo tražiti suradnju među narodima, te moguće putove za
pomirenje i mir.
Kao Papa, Vi ste odgovorni za Crkvu u cijelome svijetu. Naravno je da
vaš posjet privlači pozornost i na stanje katolika u Njemačkoj. Sada je,
slažu se svi promatrači, ozračje dobro, zahvaljujući i vašem izboru.
Ali, ostali su stari problemi, primjerice: sve je manje praktičnih
vjernika, krštenja, poglavito je sve manji utjecaj na društveni život.
Kako vidite sadašnje stanje Katoličke Crkve u Njemačkoj ?
Prije svega rekao bih da Njemačka pripada Zapadu premda s nekom svojom
karakterističnom obojenošću, a u zapadnome svijetu danas proživljavamo
val novoga snažnog prosvjetiteljstva ili laicizma, bez obzira kako ga se
želi nazivati. Postalo je teže vjerovati, jer svijet u kojemu živimo
sami smo napravili, a u njemu se Bog, tako reći, izravno više ne
pojavljuje. Više se ne pije izravno na izvoru, nego iz posude koja nam
se pruža već napunjena, i tako dalje. Ljudi su sami preuredili svijet,
postalo je sve teže u takvome svijetu naći Boga. To nije posebnost
Njemačke, nego se to događa u cijelome svijetu, posebice u onome
zapadnom. S druge strane, Zapad je danas snažno zahvaćen drugim
kulturama, u kojima je izvorni vjerski čimbenik veoma jak, a te su
kulture zaprepaštene hladnoćom koju, kad je u pitanju Bog, nalaze na
Zapadu. A ta nazočnost svetoga u drugim kulturama, premda je na brojne
načine prekrivena, ponovno zahvaća zapadni svijet, tiče se nas koji se
nalazimo na raskrsnici tolikih kultura. I iz dubine čovjeka na Zapadu i
Njemačkoj, uvijek se iznova uzdiže traženje nečega „uzvišenijeg“. Vidimo
da u mladima postoji za nečim „višim“, vidimo da se u izvjesnome smislu
fenomen religije kako se kaže vraća, premda je riječ o često prilično
neodređenom pokretu traženja. Ali u svemu tome Crkva je ponovno nazočna,
vjera se nudi kao odgovor. A mislim da je upravo ovaj posjet, kao i onaj
Kölnu, prigoda kako bi se vidjelo da je lijepo vjerovati, da radost
velike univerzalne zajednice posjeduje snagu koja privlači, da iza nje
ima nešto veoma važno te da se, dakle, s novim pokretima traženja
otvaraju također nova obzorja vjere koja nas vode jedne prema drugima, a
koja su pozitivna i za cijelo društvo.
Sveti Oče, upravo ste prije godinu dana bili s
mladima u Kölnu, a vjerujem da ste iskusili kako su mladi izvanredno
spremni prihvaćati, te da ste i sami bili veoma dobro prihvaćeni. Nosite
li možda na iduće putovanje neku posebnu poruku za mlade?
Prije svega bih rekao: veoma sam sretan što ima mladih koji žele biti
zajedno, koji žele biti skupa u vjeri i raditi nešto dobro.
Raspoloživost prema dobru kod mladih veoma je istaknuta, dosta je
osvrnuti se na brojne oblike dragovoljstva. Osobni napor kako bi se pred
potrebama ovoga svijeta dao vlastiti prinos, velika je stvar. Prvi
poticaj može biti ohrabrenje . Idite naprijed! Tražite prigodu kako
biste činili dobro. Svijetu treba takvo htijenje, potrebno mu je to
zauzimanje. Zatim, možda bi posebna riječ bila ova: hrabrost za konačne
odluke. Kod mladih ima puno velikodušnosti, ali pred rizikom obveze za
cijeli život, bilo u braku, bilo u svećeništvu, oni osjećaju strah.
Svijet je u gibanju na dramatičan način: sada mogu stalno raspolagati
svojim cijelim životom, sa svim njegovim budućim nepredvidljivim
događanjima: Ne sputavam li konačnom odlukom svoju slobodu, ne suzujem
li njome slobodu izbora? Probuditi hrabrost za konačne odluke, koje su u
stvari jedine koje omogućuju rast, kretanje naprijed i postizanje nečega
velikog u životu, jedine koje ne uništavaju slobodu, nego joj pružaju
pravo usmjerenje u prostoru. Odvažiti se na to, na taj skok da tako
kažem u konačno, i tako prihvatiti puninu života. To je nešto što bih s
radošću želio priopćiti.
Sveti Oče, jedno pitanje o vanjskoj politici. Nada
je za mir na Bliskome istoku iz prošlih tjedana ponovno postala malena.
Kakve mogućnosti za Svetu Stolicu vidite u odnosu na sadašnje stanje?
Kako Vi možete pozitivno utjecati na stanje, na razvoj događaja na
Bliskome istoku?
Naravno da nemamo nikakvu političku mogućnost, a mi i ne želimo nikakvu
političku vlast. Obraćamo se kršćanima i svima koji se na neki način
osjećaju dirnuti riječima Svete Stolice, kako bi se pokrenule sve snage
koje priznaju da je rat najgore rješenje za sve. Rat nikome ne nosi
dobro, pa čak ni tobožnjim pobjednicima. Mi u Europi to dobro znamo,
nakon dva svjetska rata. Ono što svi trebaju to je mir. U Libanonu
postoji jaka kršćanska zajednica, ima kršćana među Arapima, ima kršćana
u Izraelu, a kršćani iz cijeloga svijeta zauzimaju se za te svima nama
drage zemlje. Postoje moralne snage koje su spremne učiniti kako bi se
shvatilo da je jedino rješenje to da moramo zajedno živjeti. Te snage
želimo pokrenuti: političari trebaju pronaći prave putove kako bi se to
što prije dogodilo, te da to bude trajno
Kao rimski biskup Vi ste Petrov nasljednik. Kako se
u današnje doba može na prikladan način očitovati Petrova služba? Kako
vidite odnos napetosti i ravnotežu između Papina primata s jedne strane
i kolegijaliteta biskupa s druge?
Naravno da postoji odnos napetosti i ravnoteže, a mi kažemo da on treba
postojati. Višestranost i jedinstvo uvijek trebaju iznova nalaziti svoj
uzajamni odnos, a on se treba na uvijek nov način uključivati u
promjenjive svjetske situacije. Danas imamo novu polifoniju kultura, u
kojoj Europa nije jedina odlučujuća, nego kršćanske zajednice raznih
kontinenata sve više dobivaju svoju težinu, vlastitu boju. Uvijek moramo
iznova upoznavati stapanje različitih sastavnica. Stoga smo razvili
razna sredstva: takozvani posjeti biskupa „ad limina“, koji su uvijek
postojali, ali sada se njima puno više služimo, kako bi biskupi
razgovarali sa svim instancijama Svete Stolice, a i sa mnom. Osobno
razgovaram sa svakim biskupom. Već sam razgovarao gotovo sa svim
afričkim biskupima, a i s brojnima iz Azije. Sad će doći oni iz Srednje
Europe, Njemačke, Švicarske, a na ovim susretima, na kojima se upravo
centar i periferija nalaze zajedno, u slobodnoj razmjeni, mislim da se u
toj uravnoteženoj napetosti razvija pravilan uzajamni odnos. Imamo i
druga sredstva, poput sinode, konzistorija, koje ću sada redovito
održavati i koje bih želio pojačati, na kojima se čak i bez dnevnoga
reda može zajedno razgovarati o aktualnim problemima, i tražiti
rješenja. S jedne strane znamo da Papa nije apsolutni monarh, ali treba
tako reći uosobljavati sveukupnost koja zajedno sluša Krista. Ali
svijest o tome da je potrebna jedna objedinjujuća instancija, koja jamči
neovisnost od političkih snaga, te da se „kršćanstva“ ne poistovjećuju
previše s nacijama, upravo ta svijest, da je potrebna takva viša i šira
instancija koja stvara jedinstvo u dinamičnoj integraciji svega, a s
druge pak strane prihvaća i promiče mnogostranost, ta je svijest veoma
jaka. Stoga mislim da ovdje uistinu postoji intimno pristupanje Petrovoj
službi koje se izražava u htijenju da ju se još više razvija, tako da
odgovori Božjoj volji i potrebama vremena.
Njemačka kao zemlja reforme, naravno da je na
poseban način obilježena odnosima između raznih vjeroispovijesti.
Ekumenski su odnosi osjetljiva stvarnost, koja uvijek nailazi na nove
teškoće. Kakve mogućnosti vidite za poboljšanje odnosa s Evangeličkom
Crkvom, odnosno koje teškoće vidite na tome putu?
Možda je važno reći kako Evangelička Crkva predstavlja znatne
različnosti. U Njemačkoj imamo, ako se ne varam, tri veće zajednice:
luterane, reformirane i Prusku uniju. Osim toga, danas se oblikuju
brojne slobodne Crkve (Freikirchen) i, unutar klasičnih Crkvi, pokreti,
poput „Ispovijedajuće Crkve“, i tako dalje. Riječ je, dakle, i o cjelini
s mnogo glasova, s kojima trebamo uspostaviti dijalog tražeći jedinstvo
uz poštovanje prema mnoštvu glasova, i s kojom želimo surađivati.
Vjerujem da prva stvar koju u ovome društvu trebamo napraviti jest da se
svi zajedno zauzmemo kako bi učinili jasnim, kako bi pronašli i u praksi
primijenili velike etičke smjernice, te tako jamčili etičku čvrstoću
društva, bez koje ono ne može ostvariti politički cilj, a to je
pravednost za sve, skladan suživot i mir. Vjerujem da se u tome smislu
dosta učinilo, da se pred velikim moralnim izazovima već doista zajedno
nalazimo na kršćanskom zajedničkom temelju. Naravno da je riječ o
svjedočenju Boga u svijetu, koji, kao što samo već rekli, ima teškoća u
njegovu traženju, o tome da se Bog učini vidljivim u ljudskome licu
Isusa Krista, da ljudima ponudimo također pristup onim izvorima bez
kojih moral postaje sterilan i gubi svoja uporišta, te da podarimo
radost, jer nismo izolirani u ovome svijetu. Samo tako se rađa radost
pred veličinom čovjeka koji nije neuspjeli proizvod evolucije, nego
slika Božja. Trebamo se kretati na ovim dvjema razinama tako reći onoj
velikih etičkih uporišta i onoj koja očituje počevši od nutrine i
orijentirajući se prema njima nazočnost Boga, osobnoga Boga. Ako to
činimo, i poglavito ako u svim svojim pojedinim zajednicama nastojimo ne
živjeti vjeru na samostalan način, nego polazeći uvijek od njezinih
najdubljih temelja, tada možda nećemo tako brzo postići izvanjsko
očitovanje jedinstva, ali ćemo ići prema unutarnjem jedinstvu, koje će
nas, ako Bog da, jednoga dana dovesti i do njegovih vanjskih očitovanja.
Otprilike prije mjesec dana bili ste u Valenciji na
Svjetskom susretu obitelji. Tko je pozorno slušao kao mi s Radio
Vatikana primijetio je kako nikad niste izgovorili riječ „istospolni
brak“, niste govorili o pobačaju, niti o kontracepciji. Brižljivi
promatrači su ostali iznenađeni. Očito je da je Vaša nakana naviještati
vjeru i ne kružiti svijetom kao „apostol morala“. Možete li nam reći
svoje tumačenje?
Naravno. Prije svega treba reći kako sam na raspolaganju imao dva puta
po dvadeset minuta. Ako netko ima tako malo vremena, ne može se
predstaviti govoreći 'Ne'. Treba prije svega znati što želimo, zar ne?
Kršćanstvo, katoličanstvo nije gomila zabrana, nego pozitivna opcija, a
veoma je važno da se to ponovno vidi, jer je ta svijest danas gotovo
potpuno iščezla. Puno se slušalo govoriti o tome što nije dopušteno,
tako da sada treba reći: Ali mi imamo jednu pozitivnu ideju koju
predlažemo, a to je da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo, da
ljestvica takoreći spolnost, eros, agape, pokazuje dimenziju ljubavi i
da prvenstvo na tome putu ima brak, kao susret između muškarca i žene
ispunjen srećom i blagoslovom; zatim je obitelj, koja jamči kontinuitet
između naraštaja, u kojemu se oni između sebe slažu, i u kojemu se i
kulture mogu susresti. Prije svega je stoga važno istaknuti to što
želimo. Na drugome mjestu potom može se čak vidjeti zašto nešto ne
želimo. A ja vjerujem da je potrebno sagledati i razmisliti, da nije
katolička izmišljotina da su muškarac i žena jedno za drugo stvoreni,
kako bi čovječanstvo nastavilo živjeti: to znaju sve kulture. Što se
tiče pobačaja, on ne spada pod šestu, nego pod petu zapovijed: Ne ubij!
To trebamo pretpostaviti kao očito i uvijek moramo isticati: ljudska
osoba započinje u majčinoj utrobi i ostaje osoba sve do zadnjeg
izdisaja. Čovjek treba uvijek biti poštivan kao čovjek. Ali to postaje
jasnije ako je prije bio izrečen pozitivni vidik.
Sveti Oče, moje se pitanje nadovezuje na ono oca
Gemmingena, odgovornoga urednika njemačkoga programa Radio Vatikana.
Vjernici u cijelome svijetu od Crkve očekuju odgovore na najžurnije
globalne probleme, poput side i prenapučenosti. Zašto Katolička Crkva
toliko inzistira na moralu umjesto na pokušajima stvarnoga rješavanja
tih ključnih problema čovječanstva, primjerice na afričkome kontinentu?
Da, to je problem, insistiramo li stvarno toliko na moralu? Rekao bih
uvjerio sam se kroz dijalog s afričkim biskupima da se temeljno
pitanje, ako želimo napredovati na ovome području, zove odgoj,
obrazovanje. Napredak može biti istinski samo ako služi ljudskoj osobi i
ako ona stvarno napreduje; ne samo njezina tehnička moć, nego i njezina
moralna sposobnost. Vjerujem da je bitni problem našega povijesnog
trenutka raskorak između nevjerojatno brzoga rasta naše tehničke moći i
rasta naše moralne sposobnosti, koja nije rasla na razmjeran način.
Stoga je oblikovanje ljudske osobe pravi recept, rekao bih, ključ svega,
a to je također naš put. A to oblikovanje ukratko rečeno ima dvije
dimenzije. Naravno, prije svega moramo naučiti, usvojiti znanje,
sposobnost, know-how kako se običava reći. U tome su pravcu Europa, a
posljednjih desetljeća i Amerika, veoma puno napravile, a to je veoma
važno. Ali, ako se šire samo tehničke spoznaje, ako se samo poučava kako
se proizvode strojevi, i kako se upotrebljavaju kontracepcijska
sredstva, onda se ne treba više čuditi što se na koncu sučeljavamo s
ratovima i epidemijom side. Jer mi trebamo dvije dimenzije: potrebno je
istovremeno oblikovanje srca ako se mogu tako izraziti s kojim ljudska
osoba usvaja osnovu i tako uči ispravno se služiti svojom tehnikom. A
upravo to nastojimo činiti. U cijeloj Africi i brojnim zemljama u Aziji
imamo veliku mrežu škola svakoga reda, gdje se prije svega može učiti,
usvojiti pravo znanje, profesionalna sposobnost, te tako postići
neovisnost i slobodu. U tim školama nastojimo ne samo prenijeti znanje,
nego i oblikovati ljudske osobe, koje će se željeti pomiriti, koje će
znati da moramo graditi, a ne rušiti, i koje će imati potrebna uporišta
kako bi znale zajedno živjeti. U velikome dijelu Afrike odnosi su između
muslimana i katolika primjerni. Biskupi su s muslimanima osnovali
zajedničke odbore kako bi vidjeli na koji način ostvariti mir u
konfliktnim situacijama. A ta mreža škola, učenja i ljudskoga
oblikovanja, što je veoma važno, upotpunjena je mrežom bolnica i centara
za asistenciju, koja se kapilarno proteže sve do najudaljenijih sela. U
brojnim mjestima čak i nakon svih ratnih razaranja, Crkva je jedina
snaga koja je ostala netaknuta. To je stvarnost. A tamo gdje se liječi,
gdje se liječi i sida, s druge se pak strane pruža odgoj koji pomaže
uspostaviti prave odnose s drugima. Vjerujem da zbog toga treba biti
promijenjena slika prema kojoj oko sebe sijemo samo krute zabrane.
Upravo se u Africi mnogo radi, jer se razne dimenzije obrazovanja mogu
integrirati i na taj je način moguće izbjeći nasilje pa čak i epidemije,
među koje treba ubrojiti malariju i tuberkulozu.
Sveti Oče, kršćanstvo se proširilo po cijelome
svijetu počevši od Europe. Brojni misle da je budućnost Crkve na drugim
kontinentima. Je li to istina? Odnosno, drugim riječima, kakva je
budućnost kršćanstva u Europi u kojoj se, kako se čini, ono svodi na
privatnu stvar manjeg dijela pučanstva?
Želio bih prije svega započeti s nekoliko nijansi. Kao što znamo,
kršćanstvo je u stvari nastalo na Bliskome istoku. Njegov se glavni
razvoj dugo odvijao tamo i proširio se po Aziji puno više nego što mi
mislimo danas nakon promjena koje je donio islam. S druge strane, upravo
se iz tog razloga njegova os osjetno pomaknula prema Zapadu i Europi; i
Europa je zbog čega smo ponosni i radosni još više razvila kršćanstvo
i u njegovim velikim intelektualnim i kulturnim dimenzijama. No, mislim
da je važno sjetiti se kršćana na Istoku, jer postoji opasnost da se
oni, koji su uvijek bili važna manjina u plodnom odnosu s tamošnjom
okolinom, sada isele. Postoji velika opasnost da upravo ta mjesta
podrijetla kršćanstva, ostanu bez kršćana. Mislim da moramo puno pomoći
kako bi mogli ostati. Prijeđimo sada na Vaše pitanje. Europa je,
sigurno, postala središte kršćanstva i njegova misijskoga kretanja.
Drugi kontinenti, druge kulture, s jednakim teretom ulaze u povijest
svijeta. Tako se povećava broj glasova Crkve, i to je dobro. Dobro je
što se mogu izraziti različite naravi, darovi vlastiti Africi, Aziji i
Americi, i posebice Latinskoj Americi. Svi su, naravno, dotaknuti ne
samo kršćanskom riječju, nego i vjekovnom porukom ovoga svijeta, koja i
na druge kontinente donosi snažan dokaz koji smo doživjeli u sebi. Svi
biskupi iz drugih krajeva svijeta kažu: nama je Europa još uvijek
potrebna, iako je ona samo jedan dio jedne veće cjeline. Još uvijek
imamo odgovornost koja proizlazi iz našega iskustva, iz teološke
znanosti koja je ovdje razvijena, iz našega liturgijskog iskustva, naše
tradicije, i iz ekumenskoga iskustva koje smo stekli: sve je to vrlo
važno i za druge kontinente. Stoga se mi danas ne trebamo predati,
sažalijevajući se i govoreći: "Eto, u manjini smo, nastojmo barem
sačuvati taj naš mali broj!"; nego trebamo dinamizam očuvati živim,
proširiti veze za razmjenu, tako da od tamo i za nas dođu nove snage.
Danas ima indijskih i afričkih svećenika u Europi, a i u Kanadi, gdje
brojni afrički svećenici rade na vrlo zanimljiv način. Postoji to
međusobno davanje i primanje. Ali, ako mi u budućnosti primimo više,
trebamo nastaviti također davati hrabro i sa sve većim dinamizmom.
Sveti Oče, riječ je o temi o kojoj se već
djelomično govorilo. U važnim odlukama koje se tiču politike i znanosti,
suvremena se društva ne usmjeravaju prema kršćanskim vrednotama, a Crkvu
se smatra to nam je poznato iz istraživanja većinom samo kao glas koji
ukorava ili čak onaj koji koči. Ne bi li Crkva trebala napustiti to
obrambeno stajalište i poprimiti pozitivnije držanje što se tiče
budućnosti i njezine izgradnje?
Rekao bih da u svakom slučaju imamo svoju zadaću bolje istaknuti ono
pozitivno što želimo. I to trebamo učiniti prije svega u dijalogu
kulturâ i religijâ, jer, kako mi se čini da sam već rekao, afrički
kontinent, afrička, a i azijska duša, zaprepaštene su hladnoćom naše
racionalnosti. Važno je da vide da kod nas ne postoji samo to. I isto je
tako važno da naš laicistički svijet bude svjestan da kršćanska vjera
nije neka zapreka, nego most za dijalog s drugim svjetovima. Nije
primjereno misliti kako se čisto racionalna kultura, zahvaljujući svojoj
snošljivosti, lakše približava drugim religijama. Njoj velikim dijelom
nedostaje "vjerski duh", a time i dodirna točka od koje se polazi, i
prema kojoj drugi žele stupiti u vezu. Zbog toga moramo i možemo
pokazati da upravo zbog nove ovisnosti među kulturama u kojoj živimo,
nije dostatna čista racionalnost odvojena od Boga, nego je potrebna šira
racionalnost u kojoj je Bog u skladu s razumom, i koja je svjesna da je
kršćanska vjera koja se razvila u Europi, također sredstvo kako bi se
razum i kultura spojili te integrirali i s djelovanjem u izjednačenome i
snošljivome viđenju. U tom smislu vjerujem da imamo važnu zadaću:
pokazati da Riječ koju posjedujemo, ne pripada takoreći stareži
povijesti, nego je ona baš danas potrebna.
