|
Fra
J. Grbeš: ... U današnjem svijetu ima puno zla, puno zla oko
nas, puno zla u ljudima. Ljudi danas, nažalost, ne vjeruju u
stvarnost zla, ne vjeruju u postojanje sotone. Ne vjeruju u moć
sotone. Kaži nam nešto o tim stvarnostima zloga. Vjerujem da
imaš puno iskustva u susretima s ljudima. Kaži nam nešto o zlu,
o zlome.
Zlatko Sudac: Volim reći da postoje samo dvije stvari na ovome
svijetu, samo dvije istine, a to su ljubav i strah, l gotovo ne
postoji ni jedno dobro koje se ne može opisati pod pojmom
ljubavi i niti jedno zlo koje se ne može opisati pojmom straha.
To su dva polariteta, dvije krajnosti i dvije stvarnosti.
Postoje dva gledanja na zlo. l jedno i drugo gledanje je
pogrešno. Jedni prenaglašavaju zlo pa ga gledaju u svemu.
Gledaju sotonu apsolutno u svemu i oni ga se boje i o njemu
govore, l plaše druge ljude, dakle siju strah. Drugim riječima,
oni su menadžeri sotonini, iako tobože protiv njega. Ne volim
slušati takve kršćane koji na život gledaju kroz staklo
sotoninih očiju. Druga krajnost su oni koji niječu postojanje
sotone, koji niječu postojanje sotone kao palog anđela. To je
pak druga krajnost. Jer sotona ili želi da se o njemu govori, da
ga se boji ili želi da svi misle kako njega nema, pa će on
slobodno djelovati, l to nas dovodi do stanja, u kome danas
živimo, da je teško naći egzorcista, da je teško naći svećenika
koji će uistinu pomagati ljudima koji su zaposjednuti ili
opsjednuti sa zlim.
Normalno gledanje je biblijsko gledanje, evanđeosko gledanje.
Pogledajte koliko posto izvještaja o Isusovom životu govore
upravo o tome da on istjeruje zlo iz nekog čovjeka, da on govori
o zlu i sotoni. Reći da sotona ne postoji, to znači biti
heretik, l ne može mi ni jedan teolog, ni jedan doktor znanosti,
pa može on biti ne znam koliko školovan, kad mi kaže da zlo ne
postoji, on je za mene neznalica. Taj čovjek još nije u životu
naučio ništa, jer je glavu zabio u knjige i nije mu došao čovjek
koji ima takve probleme. A kada mu dođe, odmah ga šalje
psihijatru. Neću reći da ne postoje psihičke bolesti, ali sam
duboko uvjeren, govorim iz iskustva, da su mnoge psihičke
bolesti i mnoge tjelesne bolesti posljedica demonologije. Bolest
duha ili bolest zla ili utjecaj zla na dušu i na čovjeka.
Zlo je stvarnost. Ali ono što je važno i kako trebamo gledati na
zlo jest da je sotona nemoćan napakostiti bez Božjeg dopuštenja.
Zapravo, ne može nama sotona napakostiti ako je naše srce u
Bogu. Ako mi živimo Boga, on se nas boji. Sotona se boji čovjeka
koji je vjernik. Vrag bježi od čovjeka koji ljubi, koji je u
miru. Jer crno i bijelo ne ide skupa, svjetlo i tama ne idu
zajedno. Ako si ti Bogom ispunjen, ti svijetliš. Kako može tama
u tvoju svijetlu dušu? Nikako! l ti si pozvan da nosiš svjetlo,
kaže Isus Krist, l ti si pozvan da to činiš, da se moliš za
ljude. Egzorcizam smiju činiti samo svećenici uz dopuštenje
crkvenih vlasti, l to svećenici koji su moralni, koji uistinu
žive ukorijenjeni u osobi Isusa Krista i koji su svjesni svojih
zadaća i poslanja.
Fra J. Grbeš: Kakve su najčešće manifestacije zloga u životu
ljudi?
Z. Sudac: Najčešća manifestacija zla je laž, gluma ... U svim
strukturama društva, gluma i laž je nešto što je postalo
normalno, čak se i propagira kao način na koji zajedno možemo
živjeti i komunicirati. Pa zato i upadamo u takve probleme. Zato
i je Hrvatska u takvim problemima. Svi svakome lažu, glume.
Gledaš im u oči, u lice i vidiš da ti lažu. A zna se tko je otac
laži. Laž, zatim kojekakve nastranosti, proglašavanje normalnim
onoga što je nenormalno, političke manipulacije, ideološke
manipulacije. Pogledajte koliko zla može jedna ideologija kao
komunizam učiniti. To je sotonske trovanje čovjeka. Tu ja vidim
najveću opasnost. Nije problem s nekim čovjekom koji ima nekakva
zaposjednuća, to je njegov osobni problem i on dođe ako je
svjestan problema. Crkva ima načina kako pomoći tom čovjeku. Ali
kada je zlo ukorijenjeno u strukturama, u ideologijama, u
manipulacijama ljudi, u medijima, npr., kroz tisak, e tad treba
biti mudar pa znati čitati među recima.
Fra J. Grbeš: Kaži mi, mene je uvijek u životu šokiralo kada bih
naišao na kršćane koji vjeruju u Krista, koji čak dolaze na
misu, primaju sakramente i onda idu, bave se magijom, idu tamo
nekim babama koje vračaju, čitaju iz dlanova, vjeruju u
horoskope, bave se svom tom negativnom, odnosno zlom stranom
života. Što kažeš?
Z. Sudac: Takvim ljudima je život očito dosada, pa onda trebaju
malo zabave i razonode, koja nekome može biti veoma kobna.
Nekoga Bog poštedi, ali može puknuti na nekoga sasvim trećega.
Jako je opasno baviti se okultnim praksama, bilo kakvog tipa.
Fra J. Grbeš: Spiritizmom?
Z. Sudac: Apsolutno! Igrati se duhovnim stvarnostima, koje su i
negativne, veoma je opasno za čovjeka, pogotovo za onoga koji
kaže da je kršćanin, da je vjernik. Što on kaže? Ima Isusa
Krista koji ga može izliječiti, ima sakramente Crkve, a on
odlazi i nekome plaća da ga on izliječi nekakvim varkama,
čarkama, činima, gatanjima. On okreće leđa Isusu Kristu i kaže:
«Ti si osoba, ti si Bog, ja znam da ti postojiš, ali ne vjerujem
da me možeš izliječiti. Ti nemaš moć nada mnom». Znači nada mnom
ima moć netko drugi koji će me izliječiti. (A tko može biti
drugi doli Bog?) Takav čovjek snosi posljedice u svom životu,
jer on to čini svjesno.
Fra J. Grbeš: Samo još jedna kratka nota u kontekstu ovoga
govora. Dakle, ima dosta ljudi koji su zaposjednuti ili nekih
ljudi koji su opsjednuti, ali kako u tom kontekstu govoriti o
djeci koja imaju sličan problem?
Z. Sudac: Kad govorim o zaposjednuću i opsjednuću, ja nisam
toliko stručan u tome, ja nisam završio doktorate, niti postoji,
interesantno ne postoji u Katoličkoj Crkvi škola za egzorcista.
Ne postoji, to se uči iz prakse. Interesantna stvar, jedan
iskusni egzorcist podučava drugoga. No, ono što se zna,
opsjednuće bi bilo kada bi zlo bilo u nekom čovjeku. Takvi
primjeri su veoma, veoma rijetki. To je kao da tražite djetelinu
s četiri lista u snopu sijena. To je veoma rijetko. Puno su
češći slučajevi zaposjednuća, koje se manifesttira kod nekih
ljudi da jednostavno ne mogu kontrolirati neke svoje reakcije,
neke svoje čine i djela, l oni to ne žele, ali stalno u to
upadaju. Neki zbog posljedica svoga života, zbog navike u koju
su ušli, a neki jednostavno zato jer je nešto drugo negativno
utjecalo na njihov život. Npr, zaposjednuta osoba je ona koja
jednostavno ne može a da ne bludniči i ne vara svoju ženu ili
muža. Po meni je ta osoba, koja ljubi svoju ženu i tvrdi da je
voli, a ne može a da je ne prevari, po meni s njom nešto nije u
redu. Takvih primjera ima jako puno i ne samo na razini
spolnosti, nego na razini mnogih stvari i djelatnosti u ljudskom
životu, nekoga prevariti, ukrasti.
Ono interesantno što je znanost u današnje vrijeme donijela je
taj gen, ta genetika ljudska, gdje su otkrili gen za maloljetnu
delikvenciju, čak i gen za homoseksualizam, gen za ne znam što,
sve što u nama postoji. Ali pokazat će vrijeme, nekako u sebi
osjećam tko stvara gene. Ako su geni nešto što se modificira,
nije to stalno. Npr., ja tako razmišljam, svojim laičkim
pogledom na to, jer nisam medicinar, niti se bavim genetikom,
samo sam čitao o tome. Da neko dijete odgaja npr. majmunica,
jednog dečkića malog i curicu. Ostali su bez roditelja i uzme ih
majmun da ih odgaja. Oni bi se ponašali kao majmuni, l da to
dvoje djece imaju svoje dijete, to je već drugi naraštaj, i žive
i dalje s majmunima, to dijete bi bilo još bliže majmunu. Treći
naraštaj, četvrti, peti, što dobivamo?
Imam duboko uvjerenje da duhovni način života, duhovno
ispoljavanje, ozračje, ono što živimo, naše navike, strašno
utječu apsolutno na sve. Jer je duh iznad materije, a genetika
je na razini materije. Dakle, duh je kadar mijenjati materiju,
iako danas imamo veliki postotak homoseksualizma, iako imamo čak
i homoseksualne brakove, iako dopuštamo da homoseksualci
odgajaju djecu, mi utječemo i na genetiku. Duboko sam uvjeren da
mi stvaramo genetiku. l tko će koga uništiti? Bog ne uništava
čovjeka. Mi ćemo sami sebe uništiti ako nam srca ne budu s
Bogom. Jer, istinski, zdravi pogled na život može probuditi samo
Bog.
Fra J. Grbeš: Tema koja vjerojatno zanima dosta ljudi je i tema
prokletstva, u kontekstu govora o zlu.
Z. Sudac: Prokletstvo je kad npr. neki čovjek toliko nekog
drugog čovjeka mrzi i onda riječima izrazi tu mržnju u nekakvom
obliku prokletstva. Tog trenutka on recimo kaže neku ružnu stvar
za nekoga i za čitav njegov rod ili ne znam što. To se obično
događa na selima, ali ima toga i u gradovima. Meni ne može
prokletstvo ništa.
Kada prokletstvo ima utjecaja na čovjeka? Tada kad je taj čovjek
u srcu otvoren za prokletstvo. Drugim riječima, ovaj je izrekao
prokletstvo, a ja sam ga primio, jer skoro pa sam ga i ja
izrekao. Dakle, tama se lijepi na tamu i ne možemo reći da ako
me netko prokleo, da je to jače od ljubavi Božje. To je
nemoguće!
Job je uza sve nevolje koje su mu se dogodile (srušena kuća,
nastradala dijeca, obolio, žena mu kaže «Prokuni Boga») rekao
«Bog dao, Bog uzeo». Možemo li reći da je u životu tog čovjeka
bilo prokletstvo na djelu? Ne! Bog kuša čovjeka, Bog dopušta
kušnje da ga teše, da ga izgrađuje, da ga odljepljuje od ovoga
svijeta, jer nismo od ovoga svijeta. U tom vidu ja gledam i
prokletstvo.
Svako zlo koje mi dođe u životu, svaku teškoću u životu uzimam
kao način da se izgrađujem, kao način da upoznajem život u svoj
njegovoj veličini. To je čitava paleta od lijepih i ružnih
stvari. Kako bi čovjek znao što je zdravlje, ako ne zna što je
bolest. Bismo li ga uopće cijenili? Ne, mnogi počmu cijeniti
zdravlje tek kad obole, l tu vidim veliku ulogu. Sotona je glup.
On uopće ne zna da ga Bog koristi za mnoge «dobre stvari«, l on
je u službi Boga. Ne može on bez Boga ništa, i boji ga se.
Fra J. Grbeš: Kaži mi, vjera odgovara na sve te stvarnosti. Kako
je najlakše o njoj kazati pet rečenica?
Z. Sudac: Vjera, ljubav, mir, sloboda, blaženstvo, neki kažu
prosvijetljenje, obraćenje, radost, to je sve jedno te isto. Po
meni je to sve jedno te isto. No, ako ćemo baš ono strogo o
vjeri, onda bih rekao da uzmemo primjer velikih svetaca i ljudi,
a najljepši primjer je Blažena Djevica Marija, koja je uzor
vjere, kaže Crkva. U trenutku kad joj je anđeo Gabrijel
navijestio da će roditi sina, ona je čak pitala «Kako će to
biti, jer ja muža ne poznajem?«. Ta žena nije znala ništa što će
je zadestiti u životu, ona je jednostavno živjela život, l ona
je to mogla tako živjeti, zato jer je ljubila, a mogla je
ljubiti zato jer je imala široko srce za Boga. Vjera se rađala
iz ljubavi i onda možemo govoriti o povjerenju, o povjerenju
osobi Isusa Krista. Ako ja ljubim osobu Isusa Krista, ja joj
dajem povjerenje. Ja idem u nepoznato, ja idem u život. Ja ne
znam što će biti. Ali zato, Bože, jer te ljubim, znam da za one
koje ljubiš sve okrećeš na dobro. To je vjera. Zapravo, to je
povjerenje u ljubavi, u ljubljenu osobu, u ljubav, u samoga
Boga. Vjera nije sigurnost.
Mnogi ljudi žele vjeru radi sigurnosti, da im bude sigurna
budućnost. Ali ne, baš suprotno, vjera je nesigurnost. Ti
zakoračiš na Božji plan i prepuštaš se njegovom vodstvu. On te
vodi kroz život. A takav iskorak iz sebe samoga u nepoznato
čovjek može učiniti samo ako ljubi Boga. l to je jedina početna
točka i polazište za vjeru - ljubav. |
