 Zagreb,
31. ožujka 2008. - Ivan Poljaković, izborom naslova i podnaslova svoje
knjige, naznačio je problematiku koju želi ovdje obraditi. U djelu Istina
autor je prikazao najvažnije teme i pitanja koja se odnose na katoličku
vjeru. Riječ je o temeljnim istinama koje se odnose na Boga, na Crkvu, na
Objavu i na važna moralna i etička načela katoličke vjere. To su istine koje
su svoju vjerodostojnost pokazale i dokazale kroz burnu kršćansku povijest.
One su toliko svojstvene ne samo kršćanima i katolicima, nego i ljudima koji
to žele biti u pravom smislu te riječi. Od samog nastanka kršćanstva i
tijekom njegova odrastanja i sazrijevanja, za ove istine se trpjelo i
umiralo. O tome svjedoči silna vojska mučenika i svetaca koji su postali
takvima samo zato što su do kraja htjeli i željeli ostati vjerni neupitnim
kršćanskim istinama. Svojom nepokolebljivošću i vjernošću postali su
vjerodostojni svjedoci i kao takvi zavrijedili su da budu živi primjeri i
nadahnitelji svim generacijama koje su dolazile poslije njih.
Međutim, sadašnje vrijeme je po mnogo čemu specifično. Relativizam se uvukao
u sve pore ljudskog društva, čemu se nije uspio othrvati ni suvremeni
vjernik. Čini se da je sve postalo relativno i sve se može dovoditi u
pitanje. Ljudski život se gubi kao nedodirljiva vrednota. A razlog tomu je
relativistički odnos prema Bogu. U prilog tome današnji papa Benedikt s
pravom kaže: ''Ako je Bog protjeran iz znanstvenoga područja, religija je
protjerana iz ljudskoga života. Ako je moral izbačen iz prava, onda su
vrjednote izbačene iz naših zakona. Ako znanost i tehnika mogu djelovati bez
ograničenja, napredak može biti slijep i destruktivan…U razdoblju
prosvjetiteljstva pokušalo se razumjeti i definirati osnovne moralne norme
govoreći kako bi one morale vrijediti etsi Deus non daretur, i u slučaju da
Bog ne postoji. Moramo preokrenuti taj prosvjetiteljski aksiom i reći: i
onaj koji ne uspijeva naći put da prihvati Boga morao bi nastojati živjeti i
upravljati svoj život veluti si Deus daretur, kao da Bog postoji''
(Kršćanstvo i kriza kultura, str. 13-14). Izgleda da u suvremenom društvu i
vremenu u kojemu živimo Bog više nije mjera prema kojoj treba vrednovati
čovjeka i sve probleme koji su tijesno vezani uz njegovu osobnost. Stoga je
vjernik u suvremenom društvu postao jako nesiguran upravo zato što prestaje
biti religiozan u pravom smislu te riječi. Ispravan čovjekov odnos s Bogom
važan je radi njega samoga, radi njegove sigurnosti i zaštićenosti.
Autentičan odnos s Bogom suvremenom čovjeku je potreban zato što on čezne za
osjećajem sigurnosti i zbrinutosti, za čvrstim položajem u središtu, za
eliminiranjem straha od smrti, za održavanjem zajednice na okupu putem
obreda, kulta i zajedničkog sustava vrijednosti.
Treba istaknuti da je autor Ivan Poljaković u knjizi Istina obradio
najvažnije teme koje spadaju u samu bit kršćanskog ispovijedanja vjere. Osim
toga, ponovno je istaknuo da je i danas potrebno braniti spomenute vrjednote
zato što i danas ljudi vjeruju u svašta: ''novac, vračke, karte, horoskop,
sudbinu, magiju, sotonizam, nasilje, leteće tanjure, okultizam,
reinkarnaciju, jogu, transcendentalnu meditaciju, parapsihologiju, budizam,
sofizam, ezoteriju, spiritizam, alkemiju, hinduizam, tantrizam, taoizam,
zenbudizam, akupunkturu, numerologiju, vegetarijanstvo, astrologiju,
pacifizam, ekologizam, antropomorfizam i još mnogo štošta.'' Sva spomenuta
krivovjerja ukazuju na to da i suvremeni čovjek traži istinskoga Boga i
vlastito spasenje, ali na krivi način. Autor u svojoj knjizi, braneći
temeljne vjerske istine, istovremeno želi pomoći ljudima upozoravajući ih da
je Isus svojom smrću na križu donio na svijet nešto potpuno novo: ''susret s
Gospodarom svih gospodara, susret s Bogom živim i, time, susret s nadom koja
je bila jača od trpljenja u ropstvu i koja je zato život i svijet mijenjala
iznutra.'' (Benedikt XVI., Spes salvi, str. 10). Zbog suvremene zbrkanosti
na području vjere i znanja, Poljakovićeva Istina je prava obrana Božjih i
ljudskih prava. Zbog toga je vrijedna i poželjna.
Nakon uvodne tematike koja je posvećena pitanju vjere kao nezaobilaznom
preduvjetu stvaranja odnosa s Bogom da bi smo u svijetu bili ''sol'' i
''svijetlo'', autor u provom poglavlju prelazi na središnje teme vjerničkog
života: na pitanje o Bogu, Isusu Kristu, Duhu Svetome i Presvetom Trojstvu.
Ovdje treba naglasiti da autor ističe važnost ispravnog vjerovanja, jer je
riječ o ispravnom odnosu s Bogom. Isus je jedinstveni model ispravnog odnosa
s Bogom Ocem. Prema tome u njemu samome trebamo neprestano otkrivati svoj
model vjerovanja i izgrađivanja odnosa s Bogom Ocem.
U prvom poglavlju koje je posvećeno Božjem otajstvu autor na vrlo sustavan
način nastoji opravdati i obraniti temeljne istine koje spadaju na samu bit
života svakoga kršćanina. Ljudi su kroz povijest na različite načine
nastojali zanijekati duhovni svijet, a samim time i temeljnu istinu o Božjoj
opstojnosti. Međutim, ''duhovna stvarnost se može zanijekati, može se o njoj
ne razmišljati, ne govoriti – sve to neće promijeniti činjenicu da duhovna
stvarnost postoji''. Ali prihvaćanje istine da postoji duhovna stvarnost je
najbliži korak do prihvaćanja i Božje opstojnosti. Postoje različite
filozofije i različita vjerovanja, i to ne samo kroz povijest, nego i danas.
Čini se da religioznost i ispovijedanje vjere spada u konstitutivnost
ljudskog bića. Kao što na njegovu bit spada to da misli, da je slobodan, da
je odgovoran, njemu je isto tako svojstveno da vjeruje. Ali je pitanje u što
vjeruje, u kakvog boga vjeruje. Pravog vjernika, prema autoru, resi vjera u
Boga koji se objavio najprije u Starom zavjetu kroz povijest Židovskog
naroda, a kasnije u Isusu Kristu. Prema tome pravi vjernici ne vjeruju po
vlastitom nahođenju, nego se priklanjaju objavi živoga Boga, kojega možemo
spoznati putem vlastitog razuma i svjetlom vjere. Pravi Bog je pokazao svoje
lice vidljivim u osobi Isusa Krista za koga sv. Ivan kaže: ''Znamo, također,
da je Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinitoga. Mi smo
u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je Istiniti, Bog i vječni
život'' (1 Iv 5, 20). Punina Božje objave ostvaruje se po Duhu svetomu. Na
temelju Objave i spisa Crkvenih otaca zasigurno znamo da je Duh Sveti osoba,
suštinski jednaka s Ocem i Sinom. ''On ima karakteristike koje se pripisuju
samo Bogu, prema tome mora biti Bog, ne može biti stvorenje. Duh je vječan,
sveprisutan, sveznajući''.
Nije moguće razumjeti datosti o kojima je autor do sada razmišljao bez
objave i Svetoga pisma kao i crkvene predaje. U njima Crkva trajno pronalazi
svoje uporište i nadahnuća za ispravno vjerovanje i djelovanje. Osim toga,
Sveto pismo je predano Crkvi kao neizrecivo blago da nad njime bdije i da ga
čuva od krivih tumačenja. Budući da je Biblija pisana riječ, postoji
opasnost da se može interpretirati na više načina. Stoga autor naglašava da
''bez predaje ne možemo znati koja interpretacija je ispravna. Katolička
Crkva posjeduje Apostolsku predaju, koja je brižljivo čuvana i prenošena s
koljena na koljeno.'' Autor želi naglasiti sljedeće: kao što je Sveto pismo
važno za život i djelovanje Crkve u svijetu, i Crkva je, sa svojom predajom
potrebna Objavi da bi bila sačuvana i vjerno interpretirana u svim vremenima
i među svim narodima.
Nakon što je iznio jasna stajališta s obzirom na Božji misterij, autor je
posvetio svoja razmišljanja otajstvu Crkve koju naziva ''stupom i temeljem
istine''. Crkva je Božje djelo na zemlji. Ona je sakrament Isusa Krista u
svijetu. U Crkvi i po njoj sam Trojedini Bog živi i djeluje u svijetu. Po
Crkvi Bog ostvaruje djelo ljudskog spasenja kroz povijest. To je moguće zato
što je ''Crkva sveta sama u sebi jer je ona izvor svetosti po Isusu Kristu,
jer se u njoj, čuva i prenosi s pokoljenja na pokoljenje istina kakvu nam je
predao Isus Krist, a da se nije iskrivila, iako se prenosi po ljudima koji
su grešni''.
Razmišljajući o Crkvi i njezinu otajstvenom životu, autor je progovorio i o
sakramentima, a posebno o njezinu središnjem sakramentu – o Euharistiji.
Otajstvo Euharistije mogu razumjeti samo duhovni ljudi i to u svjetlu vjere.
Euharistija je ''kruh Božji koji silazi s neba i daje život svijetu''. U
Euharistiji se sjedinjuje ljudsko s božanskim, Crkva s Presvetim Trojstvom,
čovjek sa svojim Bogom.
U završnim razmišljanjima autor je prikazao
temeljne postavke o moralnim i etičkim pitanjima, o raznim pokretima,
sektama i kultovima, te konačno, o stajalištima koja su potpuno oprečna
katoličkom ispovijedanju vjere. Čini se da su moralnost i etičnost u
suvremenom društvu privatizirani, zato što svaki pojedinac odlučuje o tome
što je dobro a što zlo. Suvremeno društvo je uzurpiralo slobodu i njome se
služi na vlastitu propast. U tom pogledu Ivan Poljaković smatra da upravo
radi toga u današnjem društvu imamo jednu totalnu konfuziju moralnih
vrednota. On s pravom smatra da ''moralne vrednote ne smiju biti bazirane na
osobnim prioritetima ili nazorima, već na prirodnom zakonu i moralnom zakonu
objavljenom od Boga. Prirodni zakon je Bog stvorio, te je on radi toga
uvijek u suglasju s Božjom nakanom. Iako je prirodni zakon u skladu s Božjom
nakanom, sam prirodni zakon nije dovoljan, jer ga čovjek bez Božje pomoći ne
može pravilno interpretirati. Zato se čovjek mora oslanjati na Božju objavu
pri interpretaciji prirodnog zakona i moralnih normi. Bog nam je objavio
moralni zakon da bi nas zaštitio od zla.'' U tom svijetlu treba razmišljati
o svim etičkim pitanjima i problemima kao što su: kontracepcija, pobačaj,
začeće iz epruvete, eutanazija, homoseksualnost, pravedan rat, i druga.
Možemo stoga zaključiti da je pred nama vrlo vrijedna knjiga koja će svakom
čitatelju biti od velike pomoći da se lakše snađe u metežu putova i
puteljaka koji vode k smislu života i susretu s pravim i živim Bogom.
Vrijednost ove knjige se na poseban način sastoji u tome što je autor o svim
važnim temama progovorio na jednostavan, jasan i jezgrovit način. Na malo
prostora uspio je istaći najvažnije i najkorisnije misli kojima se mogu
okoristiti i stručnjaci teologije kao i oni kojima teologija nije uže
područje zanimanja. Osim toga, ova je knjiga u svojoj cjelini vrlo korisna
literatura za osobnu izgradnju svakog čitatelja, koji će zasigurno, ako to
bude želio, moći u svekolikom blagu njezina sadržaja, kao i pojedinačnim
prilozima, prepoznati djelo Božje i u današnjem svijetu. Ova će knjiga,
zasigurno, svakom čitatelju biti pripomoć za promišljanje o vlastitoj vjeri
i vlastitom odnosu prema Bogu, Crkvi i svijetu. Ona će nedvojbeno kod
vjernika pobuditi osjećaj za vlastite vrednote kao i svijest odgovornosti da
ih čuva i brani do žrtvovanja vlastitog života. Takvo nam je svjedočanstvo
ostavio Krist Gospodin svojom smrću na križu. Umro je za istinu da bih je
opravdao. U tome se sastoji poslanje Crkve i svakog vjernika: oduprijeti se
na sve moguće načine lažnim naučavanjima i obećanjima, poslužujući se i onom
posljednjom mogućnošću koja se pokazuje u umiranju za Božju istinu jer ćemo
se samo po njoj spasiti.
Knjigu je izdala izdavačka kuća Novum iz
Zagreba (Vale Vouka 6a, 10000 Zagreb, E-Mail:
novum.petar@gmail.com).
|
